Grčka tragedija u Bangkoku

Nakon izvrsnog akcijskog trilera Vožnja, na festivalu u Cannesu 2011. zasluženo ovjenčana nagradom za najboljeg redatelja, kakvoćom ponešto inferiornija psihološka triler-drama Samo Bog prašta drugi je zajednički projekt na valu uspjeha Dogme 95 afirmiranog danskog redatelja Nicolasa Windinga Refna i glumca Ryana Goslinga, podrijetlom Kanađanina i jednog od najdarovitijih predstavnika još mlade garde holivudskih zvijezda koji vrlo pažljivo i promišljeno bira projekte. Premda nije pripadao pokretu Dogme 95, potpisnik odlične trilogije Diler, žestokog akcijskog trilera Bleeder, tjeskobne i stilizirane psihološke triler-drame Strah X, pomaknute biografske drame Bronson te intrigantne pustolovne fantasy-drame Valhalla se budi, Winding Refn s pripadnicima pokreta dijelio je beskompromisnost u radikalnom autorskom pristupu filmu kao umjetnosti, pristupu koji podrazumijeva i sklonosti provokaciji, eksperimentu, tendencioznoj artificijelnosti, nepristajanju na šablone i jednostavna rješenja te stvaranju osebujnog i prepoznatljivog umjetničkog opusa. Zahvaljujući tomu stvorio je krug gotovo kultne publike koja od svakoga njegova novog djela očekuje ako već ne izraženije pomake u kvalitativnom i izvedbenom smislu, a ono svakako dosljednost u slijeđenju vlastitog autorskog habitusa i poimanja filma kao umjetnosti.

Daroviti Ryan Gosling kao prividno pasivan protagonist

U tom kontekstu naslov Samo Bog prašta, kojem Winding Refn potpisuje i scenarij, stanoviti je korak unatrag u pogledu zrelosti i zaokruženosti dosegnutih Vožnjom, najuspjelijim ostvarenjem dosadašnjeg autorova opusa, no to ne znači da je riječ o slabom filmu, dapače. Svakako, dosljednost je i ovdje redateljeva vrlina, premda cjelina ozbiljno pati od povremene ispraznosti u pokušaju spajanja „visokog“ i „niskog“ odnosno naglašenog art-prosedea i jednostavnoga žanrovskog zapleta, baš kao i od sklonosti larpurlartizmu te naglašavanju stila i vizualnosti na račun priče i likova, što je u konačnici u dijelu kritike i filmofila rezultiralo većinom neutemeljenim dojmovima o pretencioznosti i neispunjenim gledateljskim očekivanjima. Formalno u središtu zbivanja, a zapravo njihov dominantnim dijelom tek pasivni promatrač, mladi Amerikanac Julian (Gosling), prividno hoksovski smiren protagonist, u društvu starijega brata Billyja (Tom Burke) u Bangkoku vodi dvoranu u kojoj se održavaju mečevi tajlandskog boksa. No kako ćemo poslije doznati, Julian i Billy narkodileri su i šverceri koji su se na Tajland sklonili u bijegu pred zakonom, pri čemu je Billy pobjegao nakon ocoubojstva. Dok je Julian gotovo katatonično miran i promišljen tip pokeraški bezizražajna lica, Billy je agresivac koji će jedne noći u nastupu neobuzdana sadizma ubiti mladu prostitutku. Nakon što djevojčin otac u znak odmazde ubije mladića, u priču će se uključiti policijski inspektor Chang (Vithaya Pansringarm), predstavljen kao šutljiva, bezosjećajna, poslu maksimalno predana te prilično oprečna osoba koja s jedne strane zakon provodi vlastitom organizacijom ustrojem nalik gangsterskoj skupini, a s druge goste jednog noćnog kluba zabavlja pjevanjem romantičnih pjesama. Nakon što on odsijecanjem šaka kazni djevojčina oca, u Bangkok će stići dugokosa i hladna plavuša Crystal (fantastična Kristin Scott Thomas u dosad najneobičnijoj ulozi), šefica američkog narkokartela te Julianova i Billyjeva majka odlučna pronaći i kazniti sinova ubojicu. Već pokrenutoj spirali nasilja i osvete ona će dati presudno ubrzanje, a u ukratko prepričanu sadržaju jasno je vidljiva grčka tragedija koja je u dramskoj i idejnoj srži filma. Prema vlastitim riječima, Winding Refn do toga je došao krenuvši od inicijalne premise smještanja svojevrsnoga križanca trilera i vesterna na Daleki istok, s osuvremenjenom inačicom klasičnoga šutljivog kauboja u glavnoj ulozi.

U recepciji filma glavni problem ne leži u onome što vidimo, jer riječ je o iznimno sugestivno režiranom, vizualno i likovno dojmljivom i efektno stiliziranom, većinom dugim kretanjima kamere prema unaprijed u nerijetko monokromatski crvenom, plavom, zelenom i ružičastom bojom i svjetlošću obojenim interijerima te krupnim planovima likova i brižno komponiranim kadrovima nakrcanom djelu koje obiluje i estetiziranim i u nekoliko slučajeva majstorski koreografiranim sekvencama bestijalnog nasilja. Premda su neke dijaloške scene zgodno izvedene tako da dijalog prekriva glazba dok gledatelj može točno pretpostaviti o čemu se razgovara te iako je iza naizgled smirenih lica likova moguće jasno naslutiti njihova uzburkana unutarnja stanja, problem je u onome što ostaje skriveno i neprikazano, manjim dijelom zbog promišljene uporabe elipsi, a većim zbog dramaturški pogrešnih odluka. Naime, bilo bi mnogo bolje da smo detalje odnosa Crystal i Juliana, koji je uvijek živio u sjeni majčina ljubimca Billyja, u čemu možda leže razlozi njegove nevoljkosti u osvećivanju ubijenog brata, doznali iz sama filma, a ne iz majčinih objašnjenja drugim ljudima. Također bi bilo učinkovitije da su ne samo obiteljsko zaleđe nego i psihička i emotivna stanja likova razrađenija, a to osobito vrijedi za nemilosrdnoga Changa baš zbog spomenutih suprotnosti kojima je obilježen. Makar spoj raskošne vizualnosti i minimalistički predočene drame u cjelini nije dao posve zadovoljavajuće rezultate, i ovaj film Nicolasa Windinga Refna vrijedan je preporuke.