Arhitekt urbane slike Zagreba

Na nedavno otvorenoj Godišnjoj izložbi ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2013, uz redovita priznanja Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolja realizirana djela u prošloj godini, dodijeljena je i naša najuglednija strukovna nagrada za arhitekturu Viktor Kovačić za životno djelo, kojom se valoriziraju ponajbolji cjeloviti autorski opusi u svim domenama arhitektonskog stvaralaštva. Ove godine lauerat je arhitekt Marijan Hržić, istaknuti urbanist, projektant, sveučilisni profesor i plodni publicist, koji je tijekom gotovo pet desetljeća intenzivna bavljenja arhitekturom objedinio sva bitna područja struke, iako je ponajprije prepoznatljiv kao projektant istaknutih repera urbanog identiteta Zagreba.

Krematorij Mirogoj (1981-85, s Damirom Manceom i Zvonimirom Krznarićem) / Snimio Ivan Frleta Valić

Marijan Hržić rođen je 1944. u Zagrebu, gdje je na Arhitektonskom fakultetu 1967. diplomirao pod mentorstvom prof. Vladimira Turine. Magistrirao je 1981, a potom i doktorirao 1988. s disertacijom Percepcijski pristup oblikovanju grada u okviru procesa planiranja. Na istom je fakultetu danas redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za urbanizam, gdje predaje teme urbanističke kompozicije i teorije urbanizma, a paralelno vodi i inovativne vježbovne kolegije na završnim semestrima mastera. Važnost istraživačke i teorijske dionice u projektantskoj praksi potvrdio je još 1979/80. sudjelovanjem u radu na Center for Metropolitan Planning and Research Insitute (Johns Hopkins University, Baltimore, SAD).

U prvom dijelu karijere niz je godina djelovao kao vodeći projektant u Urbanističkom institutu Hrvatske (1968–88), gdje potpisuje brojne generalne urbanističke planove (Pleternica 1974, Donji Miholjac 1974, Đakovo 1975, Belišće 1975, Sanski Most 1977...) te urbanističke projekte stambeno-poslovnih zona i gradskih središta (Belišće 1974, Valpovo 1975, Đakovo 1975, Požega 1976). Od 80-ih godina uglavnom se bavi arhitektonskim projektiranjem, pri čemu je realizirao dvadesetak važnih zgrada u Zagrebu poput Krematorija Mirogoj (1981–85, s D. Manceom i Z. Krznarićem), nove zgrade Elektrotehničkog fakulteta (1987–88), Ministarstva financija u Sopotu (1991–98, s D. Manceom i N. Šegvićem), nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice (1978–95, s V. Neidhardtom, D. Manceom i Z. Krznarićem), kompleksa Cibona (1985–87, s I. Pitešom i B. Šerbetićem), robne kuće Europatrade (1990–91), poslovne zgrade Ingra–Elektroprojekt (1990–97, s I. Kolbachom), stalnog postava MUO-a (1994–95), poslovnog sklopa Eurotower – Erste banka (2003–08), a izvan Zagreba važno mu je djelo višenamjenska Gradska dvorana Krešimir Ćosić (Zadar 2002–08).

Usto je autor četrdesetak nagrađenih natječajnih radova, od kojih su zapaženi prvonagrađeni: urbanističko-arhitektonski projekti za Novi centar (Karlovac 1979, s V. Neidhardtom, D. Manceom i Z. Krznarićem), Centar Žnjan–Dragvode (Split 1985, s D. Manceom i N. Šegvićem), paviljon za EXPO 92 (Sevilla 1990-91, s T. Odakom i B. Silađinom), poslovna zgrada Tempo u Sopotu (Zagreb 1991, s D. Manceom i N. Šegvićem), urbanističko-arhitektonski sklop WTC-a uz Velesajam (Zagreb 1991, s T. Odakom i B. Silađinom), samostan i crkva Sv. Terezije (Zagreb 1994), Pastoralni centar župe Gospe od milosrđa (Split, 1994), samostan i crkva Sv. Franje Asiškog (Rijeka 1995, s R. Zeman) i Crkva Kristova uskrsnuća (Mostar 1996).

Djelovanje Marijana Hržića na području strukovne publicistike obilježio je angažman na mjestu glavnog urednika danas, nažalost, ugašena časopisa Arhitektura, gdje je tijekom 80-ih ostvario niz sinteznih brojeva koji i su i danas kultni svesci toga časopisa: Interpolacije (1983), Individualno stanovanje (1983/84), CIAM (1984/85), Arhitektura u Hrvatskoj 1945–85 (1984/85) i Otisci osamdesetih (1984/85). Nedavno je Hržić bio i autor-urednik opsežne monografijske publikacije Širenje horizonta (na čak 550 str.), knjige koja je postala temeljeni sintezni pregled prostornog planiranja i urbanog projektiranja za razdoblje od početka Domovinskog rata 1991. do krizne 2011, a važan korak o kojem publikacija svjedoči jest dvadesetogodišnji kontinuitet javnih natječaja za sve veće urbanističko-arhitektonske zahvate u Hrvatskoj.

Arhitekt Hržić odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za kulturno stvaralaštvo na području arhitekture, a i višestruki je dobitnik (u raznim autorskim timovima) istaknutih stručnih priznanja, primjerice triju nagrada Zagrebačkog salona (14. salona 1979, 17. salona 1982. i 23. salona 1988), također je bio tri puta lauerat nagrade Vladimir Nazor (1985, 1995, 2009), zatim savezne i republičke nagrade Borbe dvaput (1985. i 1987), uručene su mu i Velika nagrada 23. Zagrebačkog salona (1988) te godišnja nagrada Viktor Kovačić (1989). Dobitnik je i nagrade Privredne komore za najbolju primjenu stakla u arhitekturi (1987), European Design Award for Steel Structure (1989). te nagrade Cemex za najbolju javnu zgradu (prvo mjesto u nacionalnoj konkurenciji 2009. i treće u međunarodnoj 2010). Opus je predstavio na nizu samostalnih izložbi u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i Dubrovniku.

Marijan Hržić još je aktivan arhitekt, redovito na svim važnijim natječajima te na raznim zadacima u struci, pa se uz zaslužene laude njegovu ukupnome djelu mogu čuti i razmišljanja da mu je UHA gotovo „prerano“ dodijelila nagradu, budući da je on autor kod kojega su u nastajanju i novi projekti i nove studije, a ne bi trebale iznenaditi ni godišnje nagrade za očekivane buduće realizacije!