Arhetipska priča o čudovištu

Američki film Godzilla britanskoga redatelja Garetha Edwardsa nasljeduje niz od više od trideset filmskih ostvarenja s istoimenim divovskim čudovištem. Niz započet u okrilju japanske kinematografije još 1954. filmom Godzilla redatelja Ishira Honde. Upravo je u Japanu to divovsko čudovište zadobilo status legendarnoga, odnosno uspostavljena je čitava tradicija, izašla daleko izvan okvira dalekoistočne kinematografije. No zanimljivo je da američkih remakeova dugogodišnje franšize i nema tako mnogo. Iako je još 1956. nastala prva američka inačica, kasnija su razdoblja tek povremeno posezala za čudovišnim bićem. Uspjeh, međutim, nije bio dostatan, što potvrđuje čak i Godzilla Rolanda Emmericha iz 1998. godine. Potaknut uspjehom Dana nezavisnosti nastaloga dvije godine prije, taj se redatelj odvažio iznova interpretirati kontekst koji obilježava naznačeni odvojak znanstvenofantastičnoga žanra, ali bez znatnijih tržišnih i kvalitativnih dosega. Nadalje, redateljski opus Garetha Edwardsa osim visokoproračunskoga Godzille sadrži tek niskoproračunski znanstvenofantastični uradak Čudovišta snimljen 2010. I taj je film pokazao Edwardsove stvaralačke mogućnosti i pridonio redateljskome položaju u novome blockbusteru. Vrline filma veće su nego njegovi nedostaci baš zahvaljujući redateljskom postupku te on kvalitetom nadrasta veliku većinu suvremenih uradaka sličnog usmjerenja.

Usprkos njegovoj rušiteljskoj snazi, u divovskom čudovištu gledatelj pronalazi više sućuti no u bilo kojem drugom liku

Čitava franšiza, pa tako i njezine suvremene interpretacije, obilježena je populizmom. Ne treba pritom zaboraviti da je zasnovana ne samo na prošlostoljetnim filmskim rekonstrukcijama raznih divovskih čudovišta nego i na iskonskim predajama o mitskim čudovištima kakvima obiluju sva povijesna razdoblja, počevši od staroga vijeka. Filmska čudovišta poput King Konga, Godzille ili pak Aliena korespondiraju s mitskim obrascima, pa se filmovi kojima su tema vrlo eksplicitno uvrštavaju u odrednice filma kao suvremenoga mita.

I ovogodišnje ostvarenje može se dičiti navedenom označnicom, zasigurno i zbog činjenice da i u sadržaju, a pogotovu u kontekstu, uočavamo arhetipske obrasce koji su dijelom suvremene rekonstrukcije mitskoga predznaka. No prije preslika mitskih čimbenika nužno je posvetiti pozornost i vrlo promišljenoj dehistorizaciji povijesnog, jer u početnom segmentu, primjenom arhivskih ili pseudoarhivskih snimaka, nuklearni se pokusi 1950. ne sagledavaju kao pokusi, već pokušaji da se uništi slučajno probuđeno iskonsko stvorenje. No kako se filmska dehistorizacija odvija 1954, dakle godine kada je snimljen prvi uradak čitave franšize, jasan je i autorski komentar te komunikacija s cjelokupnim nasljeđem toga divovskoga čudovišta. Čudovište se doživljava kao zastrašujuća snaga prirode, a njegov je iskonski predznak odraz mitske predaje.

Rušiteljska su pak čudovišta, nazvana MUTO, interpretacija izravno mitskog i filmskih restrukturiranja. Ne treba zaboraviti da je u 1950-ima golem niz filmskih naslova znanstvenofantastičnoga žanra, ili pak žanra strave, predočavao čudovišnu neljudsku opasnost koja je postajala filmskom definicijom onodobne nuklearne opasnosti u razdoblju hladnoga rata. U razradi navedenoga motiva, razorni se MUTO-i hrane nuklearnom energijom i uzrokuju katastrofalna uništenja pa postaju odrazom suvremenih strahova o nuklearnim kataklizmama koje se ne temelje na nuklearnom oružanom sukobu izvan nadzora, već na pogibeljnim kvarovima u nuklearnim elektranama. Destruktivna čudovišta u nekoliko motiva nude podsjetnik na kvadrilogiju o Alienu te film Prometej (Ridley Scott, 2012). Kada dva destruktivna bića nastoje zasnovati čitavu najezdu čudovišta, podsjeća to na sličnu sekvencu Osmoga putnika (Ridley Scott, 1979), a izgledom su referencija i na aliene, kao i na stvorenje koje nastaje na svršetku Prometeja.

I u strukturalnosti središnjih likova, kao i niza sporednih, uočljive su društvene interpretacije mitskoga. Prvobitna je obitelj sastavljena od bračnoga para znanstvenika i maloljetnoga dječarca. Ali kako majka znanstvenica strada u nuklearnoj elektrani upravo zbog čudovišta, a političari njihovo postojanje nastoje zanijekati, otac se otuđuje od sina u nastojanju da raskrinka krive navode. U vremenskome jazu od petnaest godina dječak postaje muškarcem, obiteljskim čovjekom čije je profesionalno zanimanje vojno, dapače stručnjak je u razminiravanju. Pomak od oca prema sinu pomak je od pasivnoga prema aktivnome, pa je simbolika jasna. Vojno nije samo zaštita znanstvenome, već postaje presudan čimbenik u razrješavanju pogrešaka znanosti i podivljalih tehnologija. Struktura filma složenija je jer su i važni sporedni likovi znanstvenici, raznolikih nacionalnih i rasnih predznaka, a bitan je i visoki mornarički časnik. Strukturu središnjih likova upotpunjava žena protagonista vojnika zaposlena u medicinskoj službi.

Arhetipska je struktura geografskih prostora u filmu. Filipini su prirodni okoliš, bez visokoga tehnološkog razvoja. Glavni grad Japana, Tokio, mjesto je nedavnih japanskih stradanja zbog cunamija i njime uvjetovane nuklearne katastrofe, ali i patnji Hirošime i Nagasakija na završetku Drugoga svjetskoga rata. Havajski je grad Honolulu stjecište dodira kultura i civilizacija, azijske i američke, uz nužno vrednovanje multikulturalnosti tako da protagonist vojnik postaje zaštitnik dječarca dalekoazijskoga podrijetla. Naposljetku, uz neizbježivu percepciju Tihoga oceana kao prostornoga i mitskoga znaka, američki je segment filma smješten u Nevadu, glasoviti Las Vegas te u San Francisco. Svaki je od tih prostora simboličan, jer u saveznoj su državi Nevadi održavana testiranja atomskoga oružja, što je poveznica s nekontroliranom nuklearnom tehnologijom. Kulturni opoziti Las Vegasa i San Francisca naglašeni su prostorno, a završni je sukob upravo smješten u grad na Zapadnoj američkoj obali, utočište obitelji protagonista vojnika, njegove žene i djeteta.

U tome sukobu ljudski je segment ipak sporedan, iako protagonist uspije uništiti moguće potomstvo MUTO-a. Obračun Godzille i MUTO-a pokušaj je vraćanja prirodne ravnoteže narušene industrijskim utjecajem te pogibeljnim nuklearnim tehnologijama. Zbog toga ne čudi da se u jednoj od završnih scena nakratko susreću protagonist i iskonsko divovsko čudovište, kao ni da se u televizijskoj vijesti spasiteljem grada proglašava Godzilla, a ne predstavnik vojne institucije.

No uistinu je šteta što se u karakterizaciji likova zastaje na jednodimenzionalnosti. Nedostatak njihove višeslojnosti uvjetuje priličnu banalizaciju građe koja je nudila znatno više raskoši. Rušiteljska je snaga često središnjom sastavnicom uradaka o divovskim čudovištima, pa tako i o Godzilli. U ovome se slučaju može učiniti i predimenzioniranom zbog krajnje nebrige za likove. Ako je protagonistova obitelj trebala biti jezgra koja naposljetku bude očuvana, posvećeno joj je premalo pozornosti, pogotovu u raspletu. Ni podosta se sporednih likova ne uspijeva razviti jer im je uloga više deklarativna negoli karakterna. Zbog toga nije čudno da se u divovskome čudovištu iznalazi više sućuti negoli kod bilo kojega ljudskoga lika, s iznimkom protagonistovih roditelja. Tako su i glumačke izvedbe ostale na razini arhetipova. Usprkos nizu iznimnih glumačkih osobnosti poput primjerice Bryana Cranstona, Juliette Binoche, Kena Watanabea ili pak Davida Strathairna, tek Cranston ostvaruje bolju ulogu. Pritom ni Aaron Taylor-Johnson kao središnji lik zasad ne nosi dosta glumačke karizme da bi ostavio znatniji trag.

Glazba Alexandera Desplata, filmska fotografija Seamusa McGarveyja, montaža Boba Ducsaya i računalna grafika ostvaruju pak sjajne učinke. Pritom se skladno uklapaju u građu cjeline pod vodstvom Garetha Edwardsa, redatelja čiji stvaralački rukopis odražava uzore poput Stevena Spielberga ili tek nešto manje Jamesa Camerona. Čak i s karakterno plošnim scenarijem, Edwards je sposoban iznjedriti dinamično ostvarenje snažno naglašena ritma i kvalitetne strukture. No usudio bih se ustvrditi da je kvalitativni vrhunac filma upravo njegova prva četvrtina, kada je Edwards uistinu pokazao da bi se, uz dosljedne predloške, uistinu mogao vinuti do izvanrednoga srednjostrujaškog redatelja. Zacijelo je i zbog toga Godzilla vrlo gledljiv film koji dosljedno nastavlja franšizu utemeljenu prije šest desetljeća.