Zamjetni izvedbeni dosezi

Već šesnaestogodišnji Festival Sv. Marka osnovao je daleko prerano preminuo Neven Valent. Upravo koncert njemu u spomen na kraju se nije dogodio. Naime, nije bilo završnoga koncerta na kojemu je trebala dobre volje nastupiti svojedobno neprispodobiva Marjana Lipovšek sa smislom u tumačenju teksta, zajedno s partnerom Alfredom Burgstallerom.

Festival Sv. Marka je ambiciozan. To dokazuje dugovječnošću, a opstao je već šesnaestu godinu milošću sklonih i moćnih u sklopu inih drugih interesnih skupina, mreža ili kako li se već zove. Festival Sv. Marka u glazbenom je smislu festival ni o čemu, festival bez teme ili bilo kakve odrednice osim one o izvedbenim dosezima. A oni svakako nisu zanemarivi! Ali u festivalskom okružju nema teme, nema zadatka. Ove godine valja se osvrnuti na izvedbene dosege koji su zamjetni. No istovremeno se bez zadnje, naknadne, posljednje, iste ili slične misli valja upitati koja je namjena festivala, koja je njegova tema i orijentacija i napokon komu je upućen?

Ansambl Cantus, jedan od zapaženih izvođača na Festivalu Sv. Marka

Komorna je glazba osnovica Festivala za koji se ne zna dokad će potrajati bez svesrdne institucionalne pomoći. Misa u Sv. Marku na početku festivala ne izostaje, a za nevjernike svjetovni dio počinje Škotskim pjesmama Ludwiga van Beethovena, koje je za neodbacivu vrećicu dukata smislio između opusa 106 (Hammerklavier) i posljednjih triju klavirskih sonata kojih se i danas svi s mnogo razloga boje. Odveć opsežnih dvadeset i pet škotskih pjesama kojih je obradu od Beethovena naručio bankar Thompson samo su iz muzikološki-izvedbenih razloga spremne za prezentaciju u cijelosti. Klavirskom triju pridružili su se ukočeni pjevači opterećeni zadacima iz opernog pjevanja. U konglomeratu Festivala Sv. Marka nađe se i besmisleni, svojedobno vrlo cijenjen pijanist Tzimon (za nas Šime) Barto.

Zagrebački kvartet svojski se potrudio da Bachovu Umjetnost fuge dostojno predstavi. Ne može se reći da je to bilo savršeno, ali kada se pomisli da bi to mogla biti, ili već jest čisto mentalna glazba koja ispituje krajnje granice polifonije, i izvoditelji i slušatelji ostaju u gadnoj nevolji suočeni s nedokučivim. Ansambl Bolero Berlin sastavljen od članova Berlinske filharmonije savršenom se svirkom u štreberskom liku dohvatio latinskoameričke glazbe. Pokazalo se da savršena vještina sviranja prilagođena simfonijskom orkestru naprosto, kao i u većini slučajeva, ne pristaje svakome. Vokalisti ansambla Lado pod vodstvom Joška Ćalete na dobar su se način dohvatili već odavna započeta i nagrađivana istraživanja crkvenih pučkih napjeva obale i otočja. A da raznolikosti ne bi nedostajalo, pobrinuo se ansambl Cantus s vokalima u instrumentalnim sastavom. Između brbljaonice Borisa Papandopula na razmeđu istarske, latinskoameričke i ine glazbe u komornom koncertu, mlađahnoga djela Concerto da camera, op.11 i gotovo nevjerojatno dobro u komornu formu „sužene“ Četvrte simfonije u G-duru Gustava Mahlera koju je sačinio Klaus Simon, našla se praizvedba sveprisutnoga Berislava Šipuša. Ovaj put bez zagonetnih naslova, to su naprosto bile Dvije pjesme na stihove Jure Kaštelana. Njima je Šipuš još jednom dokazao svoju povezanost s poezijom. Kaštelanove pjesme Divlje oko i Svjetlost bile su nadahnuće za skladbu odmjerena toka i s izrazitim osjećajem za kombinacije instrumentalnih boja koje se prelijevaju na neki način u „starinskom“ luku koji ima svoj rast i reklo bi se „zlatni rez“.

U svemu su važni i dobročitajući interpreti u svježoj skladbi. U tome su uz ansambl prednjačile mezzosopranistica Ivana Srbljan, lijepo zaokružena glasa i sumnjive dikcije, te flautist Dani Bošnjak, koji već poslovično ne može pogriješiti. I ako se posluša samo dio koncerata Festivala, ostaje pitanje kako ga u obilju novih rastućih i prolaznih programski valja usmjeriti. Dobri izvođači, što se ove godine pokazalo presudnim, očigledno nisu jedini izlaz za sedamnaesto i još poneko godište.