Zagrebačka zelena oaza

Biskup Vrhovac, zvjerinjak i plavi 9, na što Vas asociraju navedeni pojmovi? Zagrepčani kao i svi koji poznaju Zagreb lako će se složiti oko odgovora: to je Maksimir!

Toponim potječe od imena njegova utemeljitelja biskupa Maksimilijana Vrhovca, koji je 1787. na prostoru biskupskih šuma i lovišta počeo uređivati perivoj te ga je 1794. otvorio za javnost. Još jedan zagrebački biskup, o Jurju Hauliku je riječ, nastavio je u 19. stoljeću uređivati perivoj, koji je dobio prepoznatljive sadržaje (ulazna vrata, vidikovac, staze, jezera, paviljoni), a na rubu perivoja dao je urediti i veće gospodarstvo (Haulikov majur, poslije Poljoprivredno-šumarski fakultet) pa je njemu u čast neko vrijeme i cijeli perivoj nazivan Jurjom vesi, no do 1900, kada je formalno pripojen gradu, prvobitni je naziv ponovno i zauvijek prevladao. Već prije toga, točnije 1892, do Maksimira je produljena trasa konjskoga tramvaja s okretištem pred glavnim ulazom, a tamo je 1911. uređeno i okretište moderniziranoga, električnoga tramvaja. Samo godinu poslije, južno od maksimirskoga parka, izgrađen je stadion HAŠK-a, dok je zoološki vrt otvoren 1925, čime je zaokružena osnova za sportsko-rekreacijsku ulogu tog dijela grada.

Fotografija s izložbe – zaprežna kola prepriječila su tramvajsku prugu u Maksimiru

U najkraćim crtama, to bi bila povijest Maksimira, a mnogo više pojedinosti o njegovoj izgradnji, arhitekturi, društvenom i kulturnom životu pa i gospodarstvu može se doznati na izložbi što ju je na početku travnja postavio Muzej grada Zagreba. Riječ je o trećoj po redu izložbi u okviru dugoročnoga projekta Zagrebački kvartovi, započeta 2010. s izložbom Pola stoljeća Trnskog – priča jedne generacije te nastavljena 2012. s izložbom Zagrebačka Dubrava od predgrađa do grada. Glavni priređivač izložbe o Maksimiru, ujedno voditelj kvartovskoga projekta, muzejski je kustos Kristian Strukić.

Izložba je postavljena u prizemlju muzeja, a zamišljena je kao svojevrsni preslik stvarnoga maksimirskog područja. Baš kao i na terenu, glavna je os kvartovske kulise u muzeju Maksimirska cesta. Stoga muzejska šetnja Maksimirom započinje na Kvaternikovu trgu i, držeći se Maksimirske kao smjera kretanja, vodi sve do Dubrave. Na panoima lijevo od glavne osi prikazani su pojedini sadržaji koji se nalaze sjeverno od Maksimirske ceste, dok su na panoima s desne strane prikazani detalji koji se u zbilji nalaze, ili su se nalazili, južno od glavne prometnice. Sama Maksimirska cesta, zajedno s Vlaškom ulicom na koju se nastavlja, ima u istočnom dijelu grada istu onu funkciju kakvu ima Ilica u zapadnome dijelu. To je glavna pristupna cesta gradu iz smjera Varaždina. Upravo duž Maksimirske započela je potkraj 19. stoljeća i urbanizacija tog dijela grada, a kao važna prometnica održala se do današnjih dana pa je njezina središnja uloga za taj dio grada nedvojbena. Osim što je cijela izložba postavljena oko nje, Maksimirska je cesta predstavljena i s nekoliko manjih obrtničkih radnji po kojima je također bila poznata. Najpoznatija je od njih urarska radnja Lebarović koja se skrbi o gradskim satovima.       

Maksimirski park predstavljen je i na izložbi kao glavni i nadasve specifičan sadržaj cijele gradske četvrti. Razmjerno detaljno prikazana je njegova evolucija, s vizionarskom ulogom obaju spomenutih biskupa, čijom je zaslugom Maksimir jedan od najstarijih i najvećih gradskih parkova u Srednjoj Europi. U vrijeme nastanka i razvoja višestruko je nadišao veličinu tada maloga Zagreba, stoga je i u 21. stoljeću respektabilna zelena oaza grada.   

Iz Maksimirskoga parka dovoljno je prijeći na drugu stranu Maksimirske ceste i eto nas već na stadionskom prostoru. Najstariji je bio HAŠK-ov stadion izgrađen 1912. Na mjestu toga stadiona izgrađen je nakon Drugoga svjetskog rata današnji maksimirski stadion. Pokraj HAŠK-ova stadiona 1934. izgrađen je i tzv. Sokolski stadion s drvenim tribinama za 50.000 gledatelja, koji je 1941. spaljen u znamenitoj akciji zagrebačkih ilegalaca. Današnji maksimirski stadion počeo se graditi 1952. prema zamisli arhitekta Vladimira Turine. Gradio se etapno, tribina po tribina, sve do sredine 1960-ih. Njegova postupna gradnja na izložbi je detaljno predstavljena. Pamtimo ga iz tog vremena kao lijep sportski objekt, prozračan stadion, nadasve otvoren vizualnoj komunikaciji s maksimirskim parkom. Sve što se s njime događalo u arhitektonskom i graditeljskom smislu u 1990-ima, a traje i danas, ne služi na čast nikomu.

Slično je i s nogometnim klubom koji taj stadion koristi. Osnovan je 1945. kao fiskulturno društvo komunalaca, a nakon grube odluke nove vlasti da raspusti predratne nogometne klubove. Dobio je ime Dinamo, tipično za klubove u komunističkim zemljama. No začudo, iako osnovan protivno purgerskoj tradiciji, štoviše čak i s očiglednom namjerom da je potire iz pamćenja, Zagrepčani su novi klub prigrlili te je ubrzo postao objektom sportske identifikacije, o čemu svjedoči i jedna od slika navijača na krcatim tribinama (transparent „Dinamo ponos našeg grada“). U natjecateljskom smislu bilo je velikih uspjeha, poput osvajanja Kupa velesajamskih gradova 1967, ali i manje uspješnih razdoblja, kada je upravo Dinamo za Zagrepčane bio „metafora malodušnosti“ (Veselko Tenžera), koju zbog toga ipak nisu manje voljeli.   

Osim Maksimirske ceste još dvije ulice, obje s njom paralelne, prikazane su zasebnim panoima, Petrova ulica sjeverno od nje i Zvonimirova južno od nje. Petrova ulica nazvana je tako 1900. prema crkvi Sv. Petra, no zapravo je riječ o starome putu koji je povezivao prigradsku Vlašku Ves s biskupskim posjedom Laščinom, produljenome nakon uređenja Maksimirskoga perivoja. Petrova je izgrađivana slobodno stojećim stambenim, uglavnom dvokatnim zgradama, no tamo je i vrijedan primjer gradske gradnje tzv. malih stanova namijenjenih činovništvu, naselje Gogoljin Brijeg iz 1927. Sjeverno od Petrove ulice na prvim medvedničkim obroncima izgrađeno je nekoliko gradskih bolnica, koje i danas služe građanstvu, a također su predstavljene na izložbi.

Zvonimirova (izložbom je obuhvaćen njezin istočni dio od Heinzelove do Svetica), osmišljena je početkom 20. stoljeća u projektima urbanizacije tog dijela grada što ih je izradio Milan Lenuci, a bila je namijenjena ponajprije gradnji obiteljskih kuća za više činovništvo. Nekoliko izloženih slika tek izgrađene Zvonimirove ulice pripadaju, prema ukusu ovog prikazivača, među najdojmljivije izloške cijele izložbe.

U produžetku Zvonimirove ulice, južno od maksimirskog stadiona, još je jedan primjer tzv. gradskih kuća, prema planskoj izgradnji uglavnom skromnijih stanova kakve je gradska uprava gradila u različitim dijelovima grada u razdoblju između dva svjetska rata, nastojeći riješiti stambene potrebe rastućega radništva i činovništva. Riječ je o četvrti poznatoj kao Željeznička kolonija. Tamo je 1925–27. željeznička uprava preselila radnike iz praznih vagona u novoizgrađene kuće. Istodobno i na istome mjestu izgrađen je i dominikanski samostan. Prilikom savezničkog bombardiranja Zagreba 1944. taj je dio grada jako stradao.

Nije zaobiđena ni industrija, iako dio grada obuhvaćen izložbom nije bio toliko zahvaćen industrijalizacijom kao primjerice črnomerečko područje zapadno od povijesnoga središta. Od starijih industrijskih pogona izložba predstavlja tvornicu alkoholnih pića i voćnih sokova nazvanu Patria, izgrađenu 1889. pokraj tadašnje mitnice na Međašnem (današnjem Kvaternikovu) trgu, koja je nakon Drugoga svjetskog rata nacionalizirana i zajedno s drugim dvjema srodnim tvornicama spojena u Badel. Novije su tvornice na maksimirskom području tvornica za proizvodnju papirne konfekcije Lipa Mill i Radioindustrija Zagreb (RIZ) na Maksimirskoj cesti, Fotokemika istočno od maksimirskog stadiona i Kraš, koji od 1964. svoje proizvodne kapacitete iz užega gradskog središta postupno preseljava na današnju lokaciju na Ravnicama. Sve spomenute tvornice, njihovi proizvodi i ambalaža, važan su dio zagrebačkoga industrijskog nasljeđa, a djelomice i današnje industrijske ponude.

Naposljetku, vratimo se još nakratko dijelu maksimirskog područja sjeverno od parka. Na zasebnome panou prikazan je Bukovec, nekadašnje selo i vinogradarski predjel, koje se postupno popunjavalo novoizgrađenim obiteljskim kućama, a Zagrepčanima je najpoznatije po djelima Zvonimira Milčeca, pisca koji je bio nazočan na otvaranju izložbe, a koji tjedan potom preselio se u vječnost. Jedan pano predstavlja i Dotrščinu, šumu koja je svojevrsni sjeverni produžetak Maksimirskoga parka. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Dotrščina je bila mjesto stratišta mnogobrojnih antifašista pa je njima u počast tamo uređen spomen-park. Taj dio izložbe realiziran je u suradnji s virtualnim muzejom Dotrščine koji se skrbi o dokumentiranju te čuvanju i njegovanju uspomene na žrtve. Najstariji pak lokalitet obuhvaćen maksimirskom izložbom jesu Remete, nekadašnje prigorsko selo nazvano po pavlinima, pustinjačkom ili eremitskom redu, koji su u 13. stoljeću tamo osnovali župu i podigli samostan. Crkva Majke Božje Remetske jedno je od marijanskih svetišta i najstarije zavjetno proštenište na području grada. 

Maksimirskom izložbom Muzej grada Zagreba nastavlja slagati mozaik kvartovskih izložbi započet prije četiri godine. To je dugotrajan i hvalevrijedan projekt kojim nas Muzej pobliže upoznaje s poviješću pojedinih dijelova grada, nastojeći pritom uključiti u realizaciju kvartovske ustanove, inicijative i upućene pojedince koje djeluju u tom dijelu grada. Pritom, kao dodana vrijednost u odnosu na dosadašnju praksu ne samo Muzeja grada nego i istraživača gradske povijesti uopće, predmetom obrade postaju svi dijelovi grada, a ne samo oni s duljom prošlošću. Ovoga puta kao predmet izložbe predstavljeno nam je područje koje u potpunosti odgovara jednoj od ukupno 17 gradskih četvrti koje prema važećem ustroju postoje na području Grada Zagreba. To je, nema dvojbe, legitiman pristup, no ne i jedini mogući jer kvart nije nužno zakonski propisana kategorija. Kvart je ponajprije osobni doživljaj urbanoga toposa i to može biti cijela gradska četvrt, ali može biti i samo nekoliko susjednih ulica i gradskih blokova. Naime, upravo maksimirska gradska četvrt obuhvatila je dosta raznorodne dijelove grada, u rasponu od prigorskog sela Remeta s pavlinskim samostanom, preko u literaturi dobro obrađena maksimirskog perivoja do dosad slabije poznatih gradskih mikrocjelina kao što je, primjerice, Željeznička kolonija. Nastavi li se Muzej grada držati takve koncepcije, izložbe koje će uslijediti bavit će opet razmjerno velikim dijelovima grada. Prva pak izložba kvartovskoga ciklusa u Muzeju grada obuhvatila je 2010. samo jedno novozagrebačko naselje i stoga je bila primjer pristupa koji se nije oslanjao na zakonsku podjelu, ali je bio bliži kvartovskome poimanju kakvo živi u imaginariju većine građana. S nestrpljenjem očekujemo vidjeti kojim će putem Muzej grada krenuti u nastavku kvartovskoga projekta.