Svjetsko slavlje jazza

Gotovo svakodnevno slušamo o pojedinim danima u godini posvećenim nekom međunarodnom događaju. Ipak, u nas je gotovo nezapaženo objavljena vijest da je UNESCO još prije tri godine dan 30. travnja proglasio „međunarodnim danom jazza“, obrazlažući to činjenicama „kako jazz ruši međunarodne barijere i pridonosi boljem međunarodnom razumijevanju i toleranciji“, „potiče inventivnost i slobodu izražavanja“ te, što je zanimljivo, „da su mladi i marginalizirani ljudi preko jazza uvijek bili pokretačka snaga promjena“ (?!). No ta ideja i nije tako mlada pa se ovdje možda vrijedi prisjetiti dana iz kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je jedna od namjera tadašnje Europske jazz-federacije, osnivačem koje je s Poljakom Janom Byrczekom u Varšavi bio i pisac ovih redaka, bila baš namjera da se jazz kao glazbeni fenomen 20. stoljeća predloži za pokroviteljstvo UNESCO-u, i to nakon vrlo uspješnih akcija upravnog odbora te međunarodne organizacije sastavljene od nekolicine tadašnjih najrelevantnijih europskih stručnjaka za jazz na čelu s predsjednikom Švicarcem Lanceom Tschannenom.

Herbie Hancock

Tu vrijedi spomenuti izdavanje prvoga međunarodnog kalendara europskih festivala jazza i jazz-klubova te pokretanje službenoga stručnog glasila federacije Jazz forum, koje je izlazilo u Varšavi. Organizatori nekih najpoznatijih europskih jazz-festivala omogućavali su i brojne sastanke spomenutog odbora federacije. Bila je to istovremeno i prva organizacija koja je u svom području djelovanja uspjela donekle probiti tada gotovo neprobojnu željeznu zavjesu te su pojedini jazz-glazbenici iz zemalja takozvanoga Istočnog bloka prvi put mogli putovati na festivale jazza koji su se održavali na Zapadu. Tada se prvi put javila i ideja o traženju pokroviteljstva za federaciju od strane UNESCO-a. Središnjica te organizacije UN-a u Parizu promptno je na taj zahtjev reagirala pismom potpore, ali uz jedan uvjet, a to je bio da Europska jazz-federacija promijeni i ime, a time i svoj statut, te da ga uskladi s pravilima i   uzancama UNESCO-a i time postane međunarodnom. Ideja je bila toliko jaka da je na godišnjoj konvenciji federacije održanoj u sklopu velikoga jazz-festivala u francuskom Nancyju, na kojoj se okupio velik broj delegata iz raznih europskih i izvaneuropskih zemalja, sugestija UNESCO-a bila prihvaćena te je Europska jazz-federacija toga trenutka, zadovoljivši uvjete prijema i pokroviteljstva spomenute organizacije, promijenila ime u Internacionalna jazz-federacija.

No ubrzo će se pokazati da će to iz više organizacijskih i financijskih razloga za nju biti prevelik zalogaj te će ta organizacija nakon višegodišnjeg uspješnog djelovanja odumrijeti. No 1996. UNESCO donosi glasovitu Tokijsku deklaraciju o jazzu, kojom se taj oblik glazbe, ponajprije zbog ozbiljnosti i prihvaćenosti u svijetu, po tretmanu i svemu drugome, pa tako primjerice i po novčanim naknadama to jest tantijemama, izjednačava s dotadašnjim međunarodno priznatim položajem klasične glazbe. Time se jazz automatski i službeno distancirao od popa i rocka, koji su stavljeni u posebnu komercijalnu kategoriju. Slijedom toga brojne su radijske i televizijske kuće ustrojile redakcije za jazz, ili su jazz iz dotadašnje prakse preselile u redakcije ozbiljne glazbe, dok su druge, poput primjerice naših vodećih radiotelevizijskih kuća, jazz zadržale u sklopu zabavnoglazbenih uredništava. Valja tu naglasiti da većina, pa i onih specijaliziranih organizacija jazza koje su za tu deklaraciju morali znati, te brojnih organizatora jazz-festivala, za nju nisu nikada ni čuli. Bio je to ipak važan korak kojim je UNESCO priznao jazz kao relevantan glazbeni izričaj, davši mu u kulturnim krugovima međunarodno značenje.

U listopadu 2011. na skupštini UNESCO-a poznati je američki jazz-pijanist i skladatelj Herbie Hancock bio proglašen „ambasadorom dobre volje“. Nije s tim statusom ni trenutka odugovlačio, nego ga je odlučio odmah iskoristiti i kapitalizirati, predloživši UNESCO-u proglašavanje jednog dana u godini međunarodnim danom jazza, koji bi se svake godine održavao u drugom gradu. Te bi međunarodne manifestacije trebale promovirati jazz, uključujući koncerte umjetnika te glazbe i edukaciju mladih. Prvi put mu je to uspjelo u suradnji s Institutom Thelonious Monk 2011. u New Yorku i Los Angelesu, godinu poslije u Parizu, a sada i u jakom japanskom središtu jazza Osaki, u prekrasnom parku Castel s velikom pagodom i brojnim rascvjetalim trešnjama, u kojem su ove godine uz Hancocka nastupili istaknuti svjetski džezisti kao što su: Roy Hargrove, Gregory Porter, Marcus Miller, Claudio Roditi, Terry Lee Carrington, Roberta Gambarini, T. S. Monk, John Scofield, Wayne Shorter, Steve Turre, Esperanza Spaulding, Lew Tabackin i brojni drugi. Prigodno je izdan i niz od tri marke posvećene jazzu, a taj je dan na razne načine proslavljen u više od tridesetak zemalja svijeta.

A kako je taj dan obilježen u nas? Po svemu sudeći dosta nezapaženo i skromno, jer većina odgovornih za tu glazbu jamačno za taj datum nije ni znala! Prednjačila je u tome ipak Rijeka, u kojoj je na Korzu tim povodom muzicirao mali sastav poznatoga riječkog alt-saksofonista Denisa Razumovića Razza uz sudjelovanje nekih mladih glazbenika, a u organizaciji Liburnia jazz festivala agilni je harmonikaš i gitarist Elvis Stanić održao u Glazbenoj školi Ivan Matečić Ronjgov i nekoliko predavanja o jazzu. Dan jazza bio je obilježen u Splitu, zatim u Koprivnici, gdje je u dvorani Domoljub bio organiziran jazz-koncert jedne grupe iz Ukrajine i mladoga mađarskog trija Matyasa Gayera, te u Đakovu, o čemu nema podrobnijih informacija. Jedan od nažalost šire nenajavljenih koncertnih nastupa Jazz orkestra HRT-a održan u zagrebačkom VIP klubu trebao je također obilježiti taj dan. Sve u svemu mnogo ili malo? Prosudite sami.