Spoj umjetnosti i znanosti

Galerija Klovićevi dvori likovnu je publiku počastila vrlo dobrom izložbom. Strukture nevidljivog, nastale u suradnji s Fundacijom Vasarely, a koja predstavlja radove osmero hrvatskih i međunarodnih umjetnika okupljenih oko teme suvremenih prirodnih znanosti. Radovi su uglavnom prostorne instalacije na tragu kinetičke i optičke umjetnosti koje kombiniraju umjetnički jezik s tehnološkim dostignućima. Projekt je zamišljen kao istraživački rad proveden kroz razgovore umjetnika i znanstvenika s područja fizike, matematike i neuroznanosti, pri čemu je izložba tek prvi korak. Dijalog znanosti i umjetnosti nastavit će se tijekom cijele godine te su predstavljeni radovi svojevrstan uvod u opsežniju raspravu. Umjetnici kao i znanstvenici propituju svijet oko sebe, tek to čine različitim metodama. Mogli bismo, s epistemološkog stajališta, govoriti o razlikovanju znanstvene i metaforičke spoznaje odnosno, u ovom specifičnom slučaju, o pokušaju sjedinjenja racionalnoga pristupa s intuicijom.

Marine Antony, Black over blue, 2011, iz postava izložbe / Snimio Mirko Cvjetko

Takva istraživanja imaju svoju povijest. Ne ulazeći ovdje u promišljanja Ernsta Macha i njihov utjecaj na eru esteticizma i prve avangarde, dovoljno je spomenuti kako je i sam Victor Vasarely svojim umjetničkim eksperimentima na području percepcije udario pečat kada je, utemeljujući spomenutu zakladu 1976, kao jedan od njezinih glavnih ciljeva postavio likovna istraživanja vezana uz znanost i tehnologiju. Hrvatska je umjetnost tim istraživanjima pridonijela već šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je pokret Nove tendencije, utemeljen na iskustvu konstruktivističke, kinetičke i optičke umjetnosti, otvorio nove smjerove u umjetničkoj praksi. Tematika eksperimentiranja i ostvarivanja vizualnih struktura s jakim naglaskom na tehnološkom aspektu i tada je za svrhu imala propitivanje percepcije i njezinih granica te otkrivanje mogućnosti umjetnosti kao oruđa spoznaje. Iskustva kvantne fizike unijela su pak radikalne promjene u razumijevanje materijalnoga svijeta. Kako autorica izložbe Martina Kramer kaže: „Tako praznina više nije prazna, već puna mogućnosti. Bivše ništa sada je nabijeno energijom i klicama svega postojećeg.“ Teško je na ovom mjestu ne prisjetiti se Ivana Kožarića i njegova rada na Oblicima prostora, gdje je naš veliki suvremeni umjetnik, unutar svoje specifične poetike, pokušao nešto slično, naime materijalizirati prostor – ono oku nevidljivo. Situacija je danas ipak nešto drukčija. Danas znamo da je prostor koji našem oku djeluje prazno ispunjen bilijunima čestica u pokretu. Rad znanstvenika na subatomskoj razini i novo razumijevanje prirode čestica promijenili su klasična shvaćanja njutnovske fizike i otvorila golem prostor nepoznatoga, koji je uvijek privlačio znatiželjne duhove bez obzira na njihovo strukovno usmjerenje.

Strukture nevidljivog propituju upravo taj, naizgled prazan, a opet energijom ispunjen prostor, koji nam je i dalje nepoznanica. Pitanje fizikalnih sila i materije koju one drže na okupu, pokreću i, uvjetno rečeno, kontroliraju u ovom je projektu u prvom planu. Energija kao krovni pojam fizike raščlanjuje se u predstavljenim likovnim ostvarenjima kao skup brojnih, dijalektički postavljenih sila koje sačinjavaju svijet skriven domašaju osjetila. Bez obzira na različite poetike na izložbi zastupljenih autora, projekt ostvaruje tematski kohezivnu cjelinu koja primarno u vizualnom kôdu propituje strukturu i način funkcioniranja fizikalnih sila od magnetizma i entropije do pojmova suvremene fizike poput vortexa i nestabilne materije. Što je zvuk i kako ga učiniti vidljivim, kakva je priroda svjetlosti, kako prikazati principe kretanja valovlja i slična pitanja vodila su na izložbi zastupljene autore na njihovu putu prema likovnoj kreaciji.

Tako nam francuske umjetnice Marine Antony i Isabelle Sordage, svaka na svoj način, pokušavaju dočarati zvuk. Isabelle Sordage kreira prostornu instalaciju vizualno-auditivnog karaktera pod naslovom Kutija za crtanje, gdje u minimalistički tretiranu prostoru na jedan crveni zid postavlja parabole obojene istom bojom i projekcijom zvučnih valova koje se od njih odbijaju stvara crtež u prostoru. Marine Antony, s druge strane, prostoriju ispunjava o strop okvačenim bijelim pravokutnim modulima koji uzastopnim, monotonim okretanjem proizvode kontinuirani šum te tako stvara zvučni oblak koji naziva Bijelim šumom. Poigravanjem vizualnim identitetom oblaka insinuiranih bijelom bojom pravokutnika, i kreiranjem kontemplativne atmosfere s pomoću zvuka i objekta ona šum pretvara u poetsku ilustraciju zvuka koja putem oka i uha djeluje na naše proprioceptivne senzore i u potpunosti aktivira potencijale naše percepcije. Pierre Gallai, umjetnik i matematičar, u pokušaju materijalizacije nevidljivog odlazi korak dalje te u radu Materijalizacija laserskom projekcijom u zamračenom prostoru ostvaruje tvarnost svjetla. Debeli snopovi crvene boje kreiraju apstraktne crteže nalik trodimenzionalnoj slici kroz koju se posjetitelji slobodno kreću i na trenutak dobivamo iluziju kao da smo nekom magijom uspjeli ušetati u slikarsko platno. U radu Arhitexture (Phil…en…tropie) on od fluorescentne vune izgrađuje precizan matematički crtež entropije već u naslovu sugerirajući igru arhitekture (djelovanja u vanjskom prostoru) i teksture (djelovanja u strukturi oblika).

Tommi Grönlund i Petteri Nisunen, Plane, 2013.

Finski umjetnički duo Tommi Grönlund i Petteri Nisunen, čije je djelovanje usmjereno na istraživanje prirodnih fenomena i sila poput magnetizma i gravitacije, predstavio je dva rada. Plane u kojem propituju upravo magnetizam i gravitaciju te Nestabilnu materiju. Plane je prostorna instalacija u kojoj dvojica autora ilustriraju magnetsko polje gravitacije s pomoću sa stropa i poda napetih žica koje u okomici drže magneti pričvršćeni na čelične valjke, dok u radu Nestabilna materija čeličnim kuglicama na pokretnoj pravokutnoj podlozi dočaravaju krhkost i gotovo metafizičku ljepotu materije u pokretu. Blagi nagibi ploče izazivaju kotrljanje tisuću kuglica, koje pri svakoj promjeni kuta stvaraju novi crtež popraćen zvukom koji podsjeća na šum morskih valova. Estetsko jedinstvo dvaju radova, ostvareno minimalističkim koloritom i uporabom sjajnih čeličnih objekata osnovne geometrijske strukture, prati i idejno jedinstvo teme. Kruta nepomičnost instalacije Plane kontrapunktirana je razigranim, radosnim kompozicijama Nestabilne materije, života koji se bezbrižno kreće poput djeteta u igri, nesvjesna da ga na svakom koraku prati budno roditeljsko oko.

Osim navedenih autora, u projektu sudjeluju i francuski umjetnik Elias Crespin, Ivana Franke, koja radovima Dance of the Light Echoes i In the Faraway Past and in the Future, služeći se različitim tehnikama, bilježi odjeke svjetlosti, Mirjana Vodopija te i sama autorica izložbe Martina Kramer, koja se poigrava konceptom Rogera Penrosea, poznatim kao Penroseovo stubište, odnosno Penrose Stairs, prikazom fizički nemogućeg stubišta. Umjetnica se u radovima Penroseove zvijezde služi jezičnom dosjetkom, ali i referencijom na drugi model tog znanstvenika znan kao Penroseovo popločenje te u njegovu shemu ucrtava imaginarna zviježđa. Trebalo bi izdvojiti i Vortex Mirjane Vodopija, izvrsno estetsko ostvarenje u kojem autorica tematizira spomenuti pojam. Ona stvara uzbudljiv trodimenzionalni prikaz nasumičnoga gibanja čestica. Likovna ilustracija čestica postignuta projiciranjem raznobojnih piksela na vanjski i unutrašnji prostor vortexa kreira energičnu i vizualno dojmljivu iluziju usisavanja koja evocira prizore bjesomučnih uragana i računalnih simulacija crne rupe te tako u posjetitelja izaziva istodobno strah i oduševljenje. Kao i ostali radovi na izložbi, i taj Mirjane Vodopija apelira na angažman osjetila u punom opsegu, na aktivaciju percepcije i jedno novo iz neočekivana kuta postavljeno promišljanje prirode i svemira.