Slovo o Różewiczu

U Radomskom (u središnjoj Poljskoj) 9. listopada 1921. rođen je Tadeusz Różewicz. Ali kada i gdje je rođen pjesnik Tadeusz Różewicz?

„…pjesma, unatoč prividu, ne rađa se od danas do sutra. Od bajkovitih dana djetinjstva leži u zemlji i čeka dan rođenja“ – priznaje sam Różewicz. „Ali postoje pjesme“, dodaje, „koje nastaju kao krik ili smijeh. Te pjesme rađa prolazni trenutak, zanos, radost ili gnjev. Međutim postoje i takve pjesme čije rađanje valja tražiti u pjesnikovoj zipci… Slike djetinjstva su takva zipka mašte.“

Možda je ovaj pristup književniku Tadeuszu Różewiczu trebalo započeti kao bajku: Bila tri darovita brata. Janusz (1918), Tadeusz (1921) i Stanisław (1924). Svaki od njih, i svaki na svoj način, zavrjeđuje našu pozornost. Tu bi prestala bajka. Janusz, mladi pjesnik, koji je puno obećavao, i borac protiv hitlerovske okupacije, strijeljan je 1945. Njegova pjesma Vojnik koji se moli zatvara Antologiju poljske suvremene poezije. Stanisław je istaknuti poljski filmski i TV redatelj. Ostatak priče, unatoč početnoj bajkovitosti, unatoč strukturi bajke, pripada srednjem bratu – Tadeuszu. Neće proteći puno vremena i rat će baciti sjenu na lice njegova sretnog djetinjstva i dječaštva.

Po svemu sudeći Janusz je bio spiritus movens, kao najstariji među braćom. Radoznao, darovit, odlučan, bio je uzor mlađoj braći u kojoj je imao darovite suradnike, a ne puke oponašatelje. Njegova nasilna smrt duboko se dojmila Tadeusza. U pjesmi Mrtvi plod taj strašni gubitak promatra kroz intimni diskurs majke: „Tu su zlatne kruške na tanjuru / cvijeće i dvije djevojke mlade // Na stolu dječakova fotografija / vedar i ukočen pod crnim kačketom // Djevojke imaju mekane usne / djevojke imaju slatke oči // Kroz sobu prolazi tužna majka / popravlja fotografiju plače // Umiru na stolu zlaćane zrake / i mrtvi plod njezinoga života.“

Prva dječja fascinacija u roditeljskom je domu. Na zidu, kamo god se selili Różewiczevi, uvijek je visio portret poljskoga narodnog junaka Kościuszka, usput rečeno, „loše naslikan“. U Różewiczevu djetinjstvu i mladosti još uvijek je intenzivno živjela legenda o Tadeuszu Kościuszku. Prema svjedočenju majke ime Tadeusz odabrao je stariji brat Janusz koji je kao trogodišnjak bio fasciniran portretom velikog junaka na zidu roditeljskog doma (danas se taj portret nalazi u varšavskom stanu brata Stanisława).

Iz Reymontove ulice obitelj se preselila u ulicu Długu. Kościuszko je ponovo na istaknutom mjestu u domu, a izvan doma započinje prava bukolika. Nova pjesnikova fascinacija. Ulica Długa, na kraju grada, prelazi u seljački put. Dalje su njive, polja, šuma, rječica… još malo dalje selo Gabrielów i redoviti školski praznici kod stričeva, uz rijeku Wartu. I to je čitav svijet djetinjstva. Čista provincija odsječena od ostatka svijeta. Dom na kraju grada. Dom na početku polja. U dvorištu kruška. Kod prvih susjeda: konji, krave, živina i kolinje. Dječaci sve to promatraju, upijaju, a u ponečemu i sudjeluju. S jedne strane ulice pekarnica, s druge kovačnica. Vatra i iskre draškaju dječji umišljaj. Uz Wartu: dolina, trava, cvijeće, makovi, gljive, leptiri. Malo podalje šuma i Povratak u šumu: „Bose noge kao krila / Svjetlucale su trčeći kroz prašinu.“

Tu i tada zametnuo se, a potom tijekom godina i stjecanjem iskustva sazrijevao, odnos prema zavičaju i domovini. U pjesmi Lice domovine stoji: „domovina je mjesto djetinjstva / mjesto rođenja / to je ta mala najbliža / domovina // grad gradić selo / ulica kuća dvorište / prva ljubav / šuma na obzoru / grobovi // djetinjstvo upoznaje / cvijeće trave žita / životinje / polja livade / riječi plodove // domovina se smije // u početku domovina / je blizu / na dohvat ruke // tek poslije / krvari / boli.“

Svoje prve stihove objavio je kao srednjoškolac u katoličkom glasilu Marijanske družbe U Marijinom znaku. Jedva će proteći nekoliko godina, a Różewicz će „predvoditi“ avangardu. I tu počinje paradoks bivšeg aktivnog katoličkog sodalista, i na paradoksu će se temeljiti čitavo jedno osebujno, kompleksno i vrlo razuđeno stvaralačko djelo.

Nije imao punih 19 godina kada mu je rat bacio sjenu preko lica. Vidio je i preživio smrti svojih najbližih. U mukama je ispratio smrti milijuna. Bio je osuđen na traženje vlastitog puta iz tame Drugoga svjetskoga rata, koji bi ga izveo do zaborava, do očišćenja, do smirenja. Baština je bila preteška, a putovi njegovi i tragovi na njima zasuti tamnim refleksijama. Slijedimo li Różewicza kroz poeziju, kroz pripovijesti, kroz eseje i drame, nećemo se izgubiti. Valja ići njegovim tragom po kapima krvi:

Obraćam se vama vjeroučitelji

učitelji suci umjetnici

postolari liječnici referenti

i tebi oče moj

Čujte me.

Nisam mlad

neka vas vitkost moga tijela

ne zavodi

ni nježna bjelina vrata

ni vedrina otvorenog čela

ni paperje nad slatkom usnom

niti smijeh kerubinski

ni korak gipki

Nisam mlad

neka vas moja nevinost

ne gane

ni moja čistoća

ni moja nejakost

krhkost i naivnost

dvadeset mi je godina

ubojica sam

oruđe sam

slijepo kao mač

u krvnikovim šakama

Osakaćen nisam vidio

ni nebo ni ružu

pticu gnijezdo drvo

svetoga Franju

Ahila ni Hektora

Šest godina

iz nozdrva mi sukljao krvavi dim

Ne vjerujem u pretvorbu vode u vino

ne vjerujem u otpuštenje grijeha

ne vjerujem u uskrsnuće tijela

                                         (Lament)

U poljsku književnost, ravno iz provincije, stupa tvorac novoga poetskog jezika. To će svi morati priznati. Pozornije promatrano, već su njegovi književni početci to jasno naviještali. Godine 1945. Różewicz još nema pune 24 godine kada se 14. travnja, na stranicama časopisa Promjena pojavio vjerojatno prvi poslijeratni Różewiczev tekst, zapravo svojevrsni manifest, pod naslovom Rekviziti i duh. Duh toga „manifesta“ je neočekivan, radikalan i nov. Članak prvi glasi: Pjesnik kao stvaralac novih stvari, novator je i revolucionar. Članak drugi: Pjesnik koji prilagođuje formu sadržaju, krivotvori poeziju, jer sadržaj koji živi u stvaraocu, sam tvori formu. Članak treći: Brojni bi se pjesnici trebali baviti kolekcioniranjem leptira ili poštanskih markica – jer su samo skupljači lijepih riječi ili rijetkih metafora. Dvije godine poslije pojavio se njegov pjesnički prvijenac, zbirka poezije Nemir. Na glasovitu Miłoszevu zbirku Spasenje iz 1945, Różewicz odgovara upravo tom zbirkom. Na Miłoszevo pitanje: „Što je poezija koja ne izbavlja / narode ni ljude“, Różewicz odgovara tragičnom ironijom, dajući do znanja kako je baš on taj koji je „spašen“ iz redova odvođenih na klanje.

Różewicz izravno postavlja pitanja koja ga muče. A muče i cijelu poslijeratnu duhovnu Europu koja je izišla iz apsurda najstrašnijeg rata ideologija u povijesti čovječanstva: kako je moguće stvarati poeziju poslije Oświęcima (Auschwitza)? Postoji li na svijetu nešto takvo kao poezija? Može li ona preživjeti „božju smrt“, „ljudsku smrt“, „smrt civilizacije“? Iz tih mutnih pitanja rodit će se i intimističko paradoksalno pitanje, kako ne pisati poeziju?! U toj poeziji koju ipak mora pisati stalno je prisutna spoznaja koju će jasno artikulirati u svojoj 78. godini života: „Naraštaj vojnika i partizana Drugoga svjetskog rata izumire, odlazi prevaren i razočaran. Ja sam pjesnik – tako se o meni govori. Ali ja sam prije svega pjesnik svoga naraštaja. Naraštaja koji su prevarili vlasti, ideologije i vjera, i koji je obmanuo sam sebe.“ Mladi pjesnik iz provincije bacio je rukavicu svim strujama i poetikama. Logično je bilo očekivati udarce sa svih strana, a ponajprije iz redova skamandrista. Prvo se začuo glas beskompromisnog Juliana Przybośa: „Postoje pjesnici koji dugo kucaju na vrata poezije dozivajući svoju muzu, dugo jecaju svoju istinu za koju nemaju jezika, ali postoje i pjesnici koji kao Minerva iskakuju iz Jupitrove glave, posve oboružani. Od svih poslijeratnih pjesnika debitanata jedan jedini istupio je u punoj opremi svoje maštovitosti. To je Różewicz.“ Za njim će uskliknuti, ni manje ni više nego, sam Czesław Miłosz: „Dogodio se susret europskog pjesnika s paklom 20. stoljeća“, i mladom pjesniku uputiti pjesnički ditiramb.

Morala je iz prvih poslijeratnih Różewiczevih pjesama izbiti nadnaravna snaga izraza kada su ga smjesta i jednoglasno prihvatili i priznali, kako predratni pjesnici, predstavnici nepomirljivih estetika, tijekova i pravaca, tako i vršnjaci, počevši od Przybośa i akademski smirenog i harmonijski skladnog Leopolda Staffa, preko iznimno zahtjevnog i cijenjenog Miłosza do modernistički neobuzdane Marie Komornicke. S trideset godina Różewicz je postao jednoglasno prihvaćen klasik!

Różewicz je pravodobno shvatio kako poezija ne preuzima uvijek i samo formu stiha i stoga ispituje granice poezije: „Poezija u formi pjesme / to je ocean u čaši vode“, ali poezija se zna pritajiti i u šutnji, ili živjeti u pjesniku – lišena forme i sadržaja. Može biti prividno ništa. Ali to se ništa može prometnuti u sadržaj, u formu, u konkretnost, u poeziju. Nužno mi se nameće sud Cypriana Kamila Norwida: „Od stvari ovoga svijeta ostat će samo dvije / Dvije samo: poezija i dobrota… i više ništa…“ Baš od tog više ništa Różewicz je načinio vlastito ništa – ključni pokretač svoje poezije. 

Różewicz iznimno dobro poznaje zakone poezije. Zna što je aporija, perifraza i metonimija i zaobilazi ih u govoru, a one uskrsavaju u sadržaju, jer njegovim djelom vladaju zakoni književnosti: natuknica, groteska, kontrast, metafora i naglašena kondenzacija. Gotovo je materijalizirano autorovo uvjerenje kako je staro estetsko doživljavanje umjetnosti, poglavito poezije – mrtvo. Pjesnik se stalno hrve s mučnim pitanjem o sudbini pjesnika i o istini poezije. Uvjeren je kako je „pupčanica, koja spaja poeziju s metafizikom, prekinuta“. U takvu odnosu pjesnik artikulira svoj osobni zakon: poplava stihova – oseka poezije. S tih razloga Różewicz je najkompleksniji pisac druge polovice stoljeća. Neprestano je nezadovoljan. Svime. Poljskom, Europom, svijetom, literaturom, životom, pa čak Bogom, i samim sobom.

Uz Czesława Miłosza i Sławomira Mrożeka Różewicz je najprevođeniji suvremeni poljski pisac. Prevođen je na četrdesetak jezika, na hrvatski vrlo sramežljivo, ali u posljednje vrijeme ipak – u časopisima nabasamo na poneki njegov stih, premda je sva njegova poezija i većina drama prevedena na hrvatski jezik – izdavača koji bi to prepoznali – nema.

Polovicu Różewiczeva stvaralaštva čine drame, ali one se ne mogu dijeliti od pojma poezije, niti se iz nje izuzeti. To je ona njegova kompleksnost, razuđenost i težina. „Ja nisam samo pjesnik, lirik, nego sam i pisac drama, komediograf i satiričar… Moja dvostruka narav služi se dvama različitim jezicima…“, kaže Różewicz. U njegovu slučaju sve je to jedan organizam, ista orkestracija konstantnog uvjerenja, ali u drukčijim okolnostima i pred drukčijim podražajima. Njegov dramski opus mogao bi, uvjetno, nositi atribuciju „realističko-poetskog kazališta“. No Różewicz je stvorio vlastiti kazališni sustav. Njegov, već spomenuti, realizam jest elementarni realizam, a ne paradigma mimesisa. Njegovo glumište nije mimikrija, ono je krvavo stvarno, traženo i nađeno, kantovski rečeno, u mozgu. Ako je čovjek u mozgu, onda je i realnost u mozgu, makar nam se činilo kako ta realnost dolazi s onu stranu sna. Różewiczev govor o svijetu, govor je o svijetu kakav on uistinu jest. A taj govor uvijek polazi od konkretnosti.

Bez obzira na to što je Różewiczu učinjena povijesna nepravda (prije svega mislim na No­belovu nagradu), dobitnik je istaknutih knji­ževnih nagrada i akademskih priznanja u zemlji i inozemstvu. Počasni je građanin Wrocława, doktor honoris causa sveučilišta: u Wrocławu, u Katowicama, Opolu… Član Bavarske akademije umjetnosti, Akademije umjetnosti u Berlinu i Leipzigu. Dobitnik je najuglednije poljske nagrade za književnost Nike 2000. za zbirku pjesama Majka odlazi. U Wrocławu je umro 24. travnja.

Różewiczu duguju svi njegovi suvremenici. U povijesti poljske književnosti ni jedan poljski književnik nije imao toliko epigona (što je veliki problem suvremene poljske poezije!); nove pjesme mladih poljskih pjesnika podsjećaju na Różewiczeve stare pjesme, Różewiczeve stare pjesme podsjećaju na nove pjesme suvremenih poljskih pjesnika. Jedino Różewicz ne duguje nikome ništa.