Retorika kao temelj mišljenja

Nedavno održana Druga međunarodna konferencija o retorici Dani Ive Škarića uspjela je u mnogim nakanama. Potvrdila se potreba za skupom na kojem će se znanstveno tematizirati retorika i njoj srodna polja, prije svega teorija argumentacije, ali i stilistika te analiza diskursa. To je vidljivo iz porasta broja inozemnih i hrvatskih sudionika (pedeset i dva izlaganja i više od šezdeset izlagača), ali i raspona tema (od teorije argumentacije, preko analize političkog i medijskog diskursa do vizualne retorike). Ovogodišnji skup održao se dvije godine nakon prvoga i tako otvorio put redovitom bijenalnom znanstvenom susretu koji će i dalje propitivati klasične retoričke teorije, analizirati suvremenu retoričku praksu, ali i davati smjernice retoričkoj edukaciji. Skup u konačnici postaje trajnim spomenom svome imenodavcu, koji je u hrvatskoj znanosti, kulturi i javnome životu više od trideset godina promovirao važnost retorike, govorne kulture i govorničkog školovanja.

Marko Tulije Ciceron – veliki rimski govornik

Za profesora Ivu Škarića retorika je bila prije svega aktivnost kojom se služe ljudi, za ljude i među ljudima. Retorika nije futurologija, ali ona jedina u demokratskim društvima može pokušati ponuditi odgovore na pitanja što treba učiniti i kako donijeti odluke za budućnost. Nije ni čudno stoga što je u najvećem broju javnih nastupa i novinskih tekstova profesor Škarić pisao o važnosti retorike u politici, tj. o njihovoj nedjeljivosti. Retorika nije isprazno govorenje, kao što se riječ pejorativno prečesto upotrebljava, ona ujedinjuje sposobnost javnoga govorenja, kritičkoga mišljenja, ali prije svega jednu duboku ideju društvenoga napretka. Istina, retoriku su u antici zlorabili demagozi, u dvadesetomu stoljeću totalitarni vladari, ali to ne znači da je sama vještina štetna. Dapače, upravo da bismo prepoznali zloporabu, morali bismo steći dobru retoričku kulturu, a to nam naše školstvo nažalost još ne pruža u najboljoj mjeri. Za profesora Škarića retorika je bila sprega teorije, prakse i edukacije, a znanstveni skup koji okuplja vodeće inozemne i hrvatske retoričare, teoretičare argumentacije, stilističare i komunikologe, čvrst je temelj i za kritičko promišljanje postojeće prakse i za promišljeno kritiziranje loše edukacije koja do nje dovodi.

Ne začuđuje stoga što se najveći broj radova hrvatskih izlagača ticao analize suvremenoga hrvatskoga političkoga diskursa (primjerice Retorika i politički diskurs Vlade RH (2011– 2013), Tropi kao retorička sredstva u Hrvatskom saboru ili Retorika hrvatskih sindikata). Jedan je inozemni sudionik duhovito komentirao: „Vi, Hrvati, očito jako volite politiku!” Neovisno o teorijskom polazištu i metodologiji istraživanja vrlo je bitno da se analizom aktualnoga političkog diskursa ukaže na njegov temeljni problem: na manjak ili potpuni izostanak stvarne komunikacije i kulture dijaloga. Relativno slaba figurativnost hrvatskih sabornika u opreci s visokom argumentativnom figurativnošću hrvatskih sindikalista pokazuje opreku između fiktivne političke komunikacije i stvarne političke borbe. Izlaganja inozemnih sudionika o retorici europarlamentaraca ili o, primjerice, retorici poljskih političara pokazuju se u mnogoj mjeri komplementarnima uvidima hrvatskih znanstvenika, što poprilično govori o suvremenom svijetu političkih elita i njihovoj specifičnoj komunikaciji.

Izvrstan okvir pojedinačnim referatima bila su predavanja pozvanih izlagača, a oni su, kao i na prvim Danima Ive Škarića, bili vrhunski znanstvenici iz područja retorike i argumentacije, što je također zajamčilo visok međunarodni odaziv sudionika. Prvi pozvani predavač bio je prof. emeritus Frans van Eemeren sa Sveučilišta u Amsterdamu, jedno od najvećih imena u teoriji argumentacije. Utemeljitelj je pragmadijalektičke škole, ali i jedan od utemeljitelja Međunarodnoga društva za proučavanje argumentacije koje svake četiri godine organizira najcjenjeniji znanstveni kongres u području argumentacije. Van Eemerenovo predavanje pokazalo je mogućnost primjene pragmadijalektičkog modela na analizu medijskoga diskursa i otkrivanje dubokih argumentacijskih pogrešaka pa i smicalica. Na primjeru oglasa proizvođača duhana o neprihvatljivosti pušenja za mlade taj iskusni znanstvenik razotkrio je svu složenost diskursnih strategija upregnutih radi podilaženja zakonskim propisima s istovremenim postizanjem konačnoga cilja: promoviranja svoga proizvoda među ciljanom publikom.

O presudnoj ulozi publike u retoričkoj situaciji govorio je drugi pozvani predavač, izvanredni profesor sa Sveučilišta u Bergenu Jens Kjeldsen, opravdavši status jednoga od vodećih europskih retoričara. Njegovo predavanje potaknulo je sudionike na plodnu raspravu koja se prenijela i tijekom kasnijih izlaganja. Je li neki govor uspješan zato što ga takvim proglase retorički stručnjaci ili je njegovo pravo mjerilo publika do koje on dopre? U antici je to bilo iznimno lako procijeniti: govori su bili upućeni isključivo neposrednoj publici i njihova je reakcija bila presudna za uspješnost govornika. Danas, u doba nevjerojatne dominacije elektroničkih masovnih medija, teško je uopće odrediti što je ciljana publika, a time je i znatno teže procijeniti uspješnost pojedinoga govora. Podjednako važan uvid bio je i taj da dobra procjena ciljane publike danas znači golemu moć, koja se nerijetko zlorabi – od marketinških kampanja, političkih izbora pa do (dez)informiranja javnosti.

Zaključak je nedvojben: samo retorički školovana publika bit će kadra razotkriti smicalice, ukazati na argumentacijske pogreške i procijeniti političare, a posebice državne dužnosnike. Suvremeno retoričko školovanje nije učenje popisa figura i tropa, oponašanje nenadmašnih uzora ili deklamiranje uz buku valova. Ono je ponajprije usvajanje vještina slušanja, koje vode k razvoju kritičkoga mišljenja i ka sposobnosti jasnog artikuliranja vlastitih stajališta. Takvo školovanje bila bi zdrava suprotnost reproduciranju hrpe znanstvenih činjenica, ali njezina bi primarna uloga bila u razotkrivanju kvaziznanstvenih (nerijetko i ideološki obojenih) činjenica koje se nekritički pojavljuju u medijskome prostoru, ali nažalost i u redovitom školstvu. Međunarodni znanstveni skup o retorici nužna je osnova za svako dalje javno promišljanje toga problema.

Dani Ive Škarića istovremeno su i međunarodni i hrvatski znanstveni skup. Nasuprot birokratskoj anglizaciji hrvatske znanosti, čemu trajno svjedočimo, ovaj skup kroz međunarodni znanstveni jezik, što engleski neprijeporno jest, povezuje sudionike iz petnaest različitih zemalja, ali istovremeno daje prostor razvoju hrvatskoga retoričkog nazivlja i analizi specifičnih hrvatskih retoričkih praksi. Taj primjer pokazuje da se može biti otvoren prema međunarodnoj znanstvenoj zajednici, a ostati svoj. To pokazuju reakcije inozemnih sudionika na izlaganja o hrvatskim temama, primjerice o retorici znanstvenoga diskursa Nikole Tesle ili o retorici dalmatinskosti u videospotovima modernih klapa. Jedan hrvatski fenomen približen je tako međunarodnim stručnjacima, ali pruža se mogućnost da se hrvatski izlagači uključe u šire retoričke teme, primjerice argumentacijsku snagu vizualnih figurativnih analogija ili oblikovanje naslova znanstvenih publikacija.

Osmisliti i održati prvo izdanje znanstvenoga skupa uvijek je svojevrstan pionirski pothvat, organizatore često vodi poseban elan. Mnoge prepreke koje se javljaju prelaze se jer se postavljeni cilj jednostavno mora ostvariti. Organizirati sljedeći skup, koliko se god to činilo čudnim, u jednu je ruku još veći izazov. Potrebno je osigurati kontinuitet s prethodnim skupom i zajamčiti da se ni prvi put nije radilo o izdvojenoj manifestaciji, nego o promišljenom konceptu. U tom je smislu velik poticaj bio uspjeh prvih Dana Ive Škarića, prema mišljenju samih sudionika, prema pisanim pohvalama inozemnih izlagača s iskustvom od više od stotinu znanstvenih skupova, ali ponajviše zahvaljujući knjizi What Do We Know About the World? Rhetorical and Argumentative Perspectives. Knjigu su zajednički uredili Gabrijela Kišiček s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (predsjednica Organizacijskog odbora prvoga skupa) i Igor Ž. Žagar sa Sveučilišta Primorska u Sloveniji, a u udruženom izdanju novopokrenute edicije Windsor Studies in Argumentation i Digitalne knjižnice Slovenije. Knjiga je primjereno predstavljena na ovogodišnjem skupu pokazavši kako se profesionalnim pristupom i znanstvenom etičnošću može postići uspješna međunarodna suradnja, što je još jedan pozitivan primjer uključivanja hrvatskih znanstvenika u međunarodne projekte.

Sve je to bio i dodatni izazov za ovogodišnji organizacijski odbor, koji je vodila Anita Runjić-Stoilova s Filozofskoga fakulteta u Splitu. Ipak, budući da su temelji dobro postavljeni, održavanje ovogodišnjih Dana Ive Škarića ni jednoga trenutka nije bilo dovedeno u pitanje. Nazočnost inozemnih stručnjaka, Lea Groarka, Jensa Kjeldsena i Franka Zenkera, u Programskome odboru koji je vodila Gordana Varošanec-Škarić, dala je potrebnu težinu skupu koji je već drugim izdanjem postao prepoznatljiv u međunarodnim retoričkim krugovima. Profesor Ivo Škarić uveo je svoje učenike u svijet retorike, a oni su ovim skupom njegovo ime pronijeli retoričkim svijetom.