Refleksivna filmska forma

Razvoj hrvatske filmske misli razvidan je nekoliko posljednjih desetljeća i ne prestaje ni u najnovije vrijeme. Pregršt je filmoloških djela osvijetlio razne vidove sedme umjetnosti, a prošlogodišnji uradak Ivane Keser Battista naslovljen Film esej još je jedan vrijedan uvid u sastavnice filmskoga jezika i rodova. Film esej zadire u područje o kojemu se tek u posljednjem razdoblju znatno više pisalo i posve je jasan rubni položaj toga osebujnoga filmskoga odvojka. Upravo je zbog toga rad Ivane Keser Battista još važniji, jer nastavlja postignuća znamenitih hrvatskih filmologa poput Ante Peterlića, Hrvoja Turkovića ili pak Nikice Gilića. To čini na sveobuhvatnoj razini, temeljito propitujući sastavnice filmskoga eseja. Ne treba pritom zaboraviti da je Film esej plod višegodišnjega rada, zapravo prerađena i proširena doktorska radnja čiji su mentori bili baš spomenuti, nažalost 2007. preminuli Ante Peterlić te nakon njega Nikica Gilić. Autorica sasvim dosljedno percipira postavke filma kao eseja, razmatrajući prvo esej kao sastavnicu književnosti pa zatim i kao dio filmske građe. Jasne su dvije, najčešće nerazlučive, smjernice raščlambe. Ivana Keser Battista duboko uranja u znamenita teoretska dostignuća naznačenoga područja te zadire u glasovita filmska ostvarenja. Građi pristupa s velikom erudicijom, uz naznaku da ne zastaje tek na sređivanju dosadašnjih dosega, već oblikuje samosvojno autorsko djelo koje ne samo da sumira i nadograđuje, nego i otvara mogućnosti daljih istraživanja. Razvidna je autoričina posvemašnja naklonost eseju u filmu, pa usprkos nužnom akademskom stilu čitatelj s lakoćom može osjetiti i stvaralačku strast prema građi.

Izd. Leykam international, Zagreb, 2013.

Nedvojbena je i jasnoća pristupa, upravo zbog činjenice da je struktura Filma eseja podijeljena na četiri poglavlja naslovljena: Razmišljanje u odlomcima, Raspravljačke strukture filmskog eseja, Subjektivni filmski iskaz te naposljetku Elementi esejizma u filmskim rodovima. U prvom se poglavlju razmatraju poveznice filma eseja i nefikcijskoga filma, poglavito dokumentarnoga, kao i same značajke filmskoga esejizma. U drugome autorica dosljedno propituje strukture jezika filma eseja te ih usustavljuje uz intertekstualnost, intermedijalnost i interdisciplinarnost u njegovim okvirima. Treće je poglavlje usmjereno prema subjektivnosti iskaza i govori o autorefleksivnosti i autoreferencijalnosti niza filmskih autora, dok u završnome uspostavlja jasne predznake filmskoga esejizma u filmskim rodovima, dokumentarnom, igranom i eksperimentalnom filmu.

Dakako, ovakav šturi pregled sadržaja i građe Filma eseja tek može naznačiti predanost iskaza Ivane Keser Battista. Nastavljajući se, dakle, na filmološko nasljeđe istaknutih filmologa te učeći izravno od Ante Peterlića, Hrvoja Turkovića i Nikice Gilića, autorica je uspostavila vlastiti stil iskaza kao i promišljeni stav prema građi i sastavnicama filma eseja. Znanstveni pristup i određeni akademizam pritom nisu naznaka suhoparnosti, već upravo obrnuto. Ako je film esej oblik refleksivnoga filma, njegova je refleksivnost otponac jasnoga autorskoga promišljanja za čitatelje uglavnom akademskog obzorja, ali podjednako i ljubitelje filma i eseja, koji ovim radom mogu obogatiti svoje iskustvo i percepciju. Vrijedan prinos hrvatskoj filmologiji, Film esej Ivane Keser Battista zacijelo je tek prvo autoričino ostvarenje u budućem nizu radova.