Priča o bakinu kaputu

Novi Araličin roman Japundže pojavio se kao 23. svezak edicije Djela Ivana Aralice što ju je 2010. pokrenuo zagrebački nakladnik Školska knjiga, planirajući u njoj tiskati tridesetak zbirki njegovih novela i romana. Objava sasvim nove knjige u ovakvu projektu može se činiti neobičnom, zacijelo nekonvencionalnom uređivačkom gestom jer se u taj tip izdavačkih pothvata obično uvrštavaju prethodno objavljivane autorove knjige. No u vrijeme kad se s izdavačem dogovarao o detaljima te zamašne edicije Aralica je, u prvom redu kao pisac, gledao unaprijed. Nije želio „konzervirati“ svoj prozni opus – smatrao ga je, s dobrim razlozima, još otvorenim jer je na umu imao nove priče i romane; htio je da njegove knjige budu „štivo za čitanje, a ne spomenik“. Zato je izrazio spremnost da u svakom kolu „starim“ knjigama pridruži po jednu sasvim novu ili neku preinačenu i dopunjenu staru. Tako se u prvom kolu pojavila zbirka pripovjedaka Carske kočije, potom Pir ivanjskih krijesnica, nedavno je to bio roman Kepec, sada pak Japundže.

U novom  romanu Aralica se bavi suvremenim problemima / Snimio Jakov Jerković

Araličin se novi roman sastoji od dvaju opsegom nejednakih, a tematski i stilski sasvim različitih dijelova, između kojih je i znatan vremenski razmak. U prvom dijelu sveznajući pripovjedač opisuje kako „glavno lice ove uboge pripovijesti od dva različita dijela“, jedanaestogodišnja djevojčica Stana Antolović, zbog teških ratnih okolnosti početkom devedesetih napušta svoje selo u blizini Žepča u srednjoj Bosni i prebacuje se u Hrvatsku. Rat joj odnosi majku, oca, baku, bliske rođake. U drugom dijelu, u kojem se radnja zbiva četrnaest godina poslije u Zagrebu, Stana je već odrasla djevojka koja uz svesrdnu i svakovrsnu stričevu pomoć završava školovanje i studij, planira znanstvenu karijeru i uranja u svakodnevni život: traži i nalazi stalni posao, stan, dodatnu zaradu pisanjem novinskih i znanstvenih članaka, bavi se manekenstvom, doživljava ljubav, udaje se i očekuje prinovu u obitelji. A sve to vrijeme od bijega iz rodnog sela ona se bori, pod budnom paskom svoga strica, psihijatra Josipa, sa svojom duševnom bolesti – sjećanjima na strašne događaje iz djetinjstva.

Rat u ovom Araličinu romanu – kako je prikazan u njegovu prvom dijelu – čitatelj doživljava kao najveću prijetnju, uzrok i mnogih i golemih ljudskih nesreća. Opisuju se ratne pripreme u žepačkom kraju, odnosi među trima narodima podložni čestim promjenama, vojna djelovanja i civilne migracije izazvane njima. Pisac se dijelom služi povijesnim podacima i dokumentarnom građom da bi stvorio uvjerljiv okvir za individualne sudbine likova svoje priče. Za djevojčicu Stanu kobna je bila smrt njezine silovane majke, udavljene u valovu za napoj stoke. Iako mala, shvaćala je što se oko nje zbiva i užasavala se pomisli da bi se i njoj moglo dogoditi isto što i majci. Tako je majčin pokop uz mnogo pitanja koja se nisu smjela glasno postaviti postao trajan izvor njezina straha i kasnijih „gubljenja iz normale ili, učeno, padanja u ekstazu“: „Drhtavica je od tog straha nije prestajala tresti, a suze od ganuća nisu prestajale navirati na oči! Gubila se, nestajala, nije bila tu!“ A kad se nakon bijega iz srednjobosanskoga ratnog kaosa našla u Hrvatskoj, „zemlji spasa“, pred njom su se počela otvarati nova pitanja i nove nedoumice praćeni starim i novim strahovima. Stanina sudbina što ju je Aralica individualizirao u svojoj priči reprezentira tako desetine i stotine tisuća sličnih sudbina koje je odredio i oblikovao rat početkom devedesetih. Ili bilo koji drugi rat bilo gdje u svijetu.

Najprije i najvažnije, tu je pitanje egzila – nasilnoga premještanja ljudi iz njihovih domova, iz kruga obitelji i prijatelja, iz zavičaja i iz domovine u nov i nepoznat svijet, u egzistencijalnu i svaku drugu neizvjesnost. Aralica problematizira i način egzilantova prihvaćanja i prilagodbe novim okolnostima i, jednako važno, način na koji se primaju izbjeglice. Nova sredina zaoštrava i pitanje različitih vrsta identiteta – osobnog, nacionalnog, kulturnog, socijalnog. Uz Stanin osobni identitet posebno se veže motiv kaputa njezine bake Marte, u kojem je i došla u Zagreb. Taj je kaput toliko velik, težak i ružan da su ga svi koji su ga vidjeli poželjeli baciti u smeće, ali Stani je silno važan i ljubomorno pazi na njega. Ona se naime na odlasku zavjetovala baki, u slučaju da se više nikad ne vide, da će njezinu ogrlicu i kaput čuvati do svog vjenčanja i da će pred oltar izaći u haljini sašivenoj od njegova sukna. Baki je taj kaput zamjenjivao kuću, čovjekovu temeljnu vrijednost: „Meni je taj kaput kao čobanu japundže [ogrtač od debelog sukna], kuća u pustoj planini od vune i kostrijeti. Japundžeta nemam, pa nosim svoj kaput. Svoju kuću, Stane moja!“ Za Stanu pak on ima simboličko značenje (iako će se na kraju pokazati i ono drugo, materijalno), povezuje ju s obitelju i zavičajem; gubitak kaputa značio bi gubitak njezina identiteta.

Josip Antolović, ugledni zagrebački psihijatar i sveučilišni profesor, Stanin delikatni zaštitnik i liječnik koji joj se jako posvetio, neka je vrsta idealnog rođaka i gotovo nestvarno pronicava stručnjaka. Zato je on „stric nad stričevima“ (iako nije bio brat njezina oca, nego najbliži rod nakon svih tih smrti), čovjek koji je znao steći neograničeno povjerenje duboko ranjena bića, pomoći mu da se otvori i suočavanjem s uzrocima takva stanja nastoji ponovno uspješno upravljati svojim životom. Čitatelji koje zanima šire objašnjenje dijagnostičkog i terapijskog postupka kakav je Aralica uspješno beletrizirao u svom romanu mogu pogledati članak Krešimira Babela Metafore zdravlja i bolesti u medicinskoj praksi, u onom dijelu teksta gdje autor razmatra metaforu „bolest kao neuspješno upravljanje životom“.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013.

Staninu vezu s bakom, ali i sa stricem Josipom, moguće je uočiti i na drugoj razini. Za bakino obraćanje mladom Mjesecu, za njezino „čitanje“ gavranova leta i tumačenje kukavičjega glasanja, za način na koji je ogrlicom i amajlijama („moći od pomoći“) nastojala zaštititi svoju unuku obično se kaže da je blisko pučkom praznovjerju. No psihijatar Josip za Martu kaže da „baštini znanje o životu i svijetu koje je usmena kultura kroz stoljeća baštinila. To jest znanje i kad je u tom znanju malo istine.“ Je li onda neobično što se unuka odlučila studirati etnologiju te pisati i popularno i znanstveno o etnografskim temama, a za magistarski rad i doktorat izabrala znanstveno područje blisko stričevu (etnopsihologija i etnopsihijatrija)? Na taj je način u sebi objedinila dva najbliskija bića.

O Staninoj ljubavnoj vezi s Josipovim asistentom Ivandićem govori se malo i posredno, kao što se općenito o njezinim stajalištima o ljepoti, ljubavi, seksu i braku govori više u oporbi prema stajalištima stanodavke Gracijele, medijskog arbitra za muško-ženske odnose i Josipove dugogodišnje pacijentice. Gracijela naime smatra da je „seks bez razmnožavanja najveća vrijednost u životu. Život sam!“ I pritom prigovara Stani što se udala i odmah zatrudnjela, umjesto da svoju ljepotu i izlet u manekenski svijet iskoristi na „najbolji mogući način“, uzimajući „sve što joj život pruža“. U Stanino ime – jer ona i stric uvijek imaju ista ili slična mišljenja – Gracijeli će neizravno, sa zrnom svevremenske mudrosti, odgovoriti psihijatar: „Nije zlato bake Marte u zlatu skinutu s dvije vjenčane koturače i skrivenu u stelju japundžeta, nego je Martino zlato u poruci koju ti je preko toga zlata poslala (…). A ta poruka (…) mogla bi glasiti: život ima smisao i ljepotu samo ako ga se utroši na stvaranje novog života.“