Predstava jedne glumice

Premda je na internetskim stranicama HNK-a u Zagrebu uz najavu nove premijere napisano da je Ibsenova Nora klasična građanska drama, tekst norveškoga dramatičara, praizveden 1879. u Kopenhagenu, upravo ruši stereotipe koji se vezuju uz građansku dramu pa bi ta nespretna a stereotipna formulacija mogla biti i provodnom niti tumačenja predstave izvedene 9. svibnja u režiji Saše Božića i prijevodu Josipa Tabaka.

U središte predstave autori, i kao dramatsko polazište i kao redateljsko načelo i koreografsku priču, stavljaju tarantelu, „živahan napuljski ples“, nazvan možda po gradu Tarantu, ili prema grčevitim pokretima ruku u ljudi izazvanih ugrizom pauka tarantule.

Daria Lorenci Flatz i Luka Dragić / Snimio Zoran Kulušić Neral

Ključ za takvo tumačenje autori, naravno, mogu pronaći u samoj drami, u drugom činu, kad Nora govori Gospođi Lindi: „Torvald želi da se maskiram kao napuljska ribarica i da plešem tarantelu koju sam naučila na Capriju.“ A Helmer Nori: „Treba sada da plešeš tarantelu.“   Zatim, u strahu oko otkrića krivotvorenja potpisa i dolaska pošte, Nora za glasovirom udara prve taktove tarantele, da bi objasnila simboliku tarantele: „Pet. Sedam sati do ponoći. Zatim dvadeset i četiri sata do iduće ponoći. Onda je tarantela otplesana. Dvadeset i četiri i sedam, to je trideset i jedan sat života.“ U drugom prizoru Helmer uvodi Noru. Na njoj napuljski kostim i veliki crni šal. On je u večernjem odijelu. Odozgo ima crni domino, otkopčan. Ubrzo će reći Lindi: „Otplesala je tarantelu – buran uspjeh. I zaslužila je, premda je u njezinu glasu, po mome, bilo suviše realizma. Hoću reći, nešto više nego što je u skladu sa zahtjevima umjetnosti. No glavno da je ubrala pljesak.“

Jasno je da autori slijede i istraživanja mnogobrojnih tumača Ibsenova djela, pa i Sandre Saari, prema kojoj Torvaldov i Norin položaj prema Nori pokazuje da Nora pleše podređenu, na lutku nalik društvenu ulogu žene koja se može usporediti s plesom tarantele, ali i s tarantizmom, histerijom sa sličnim kompulzivnim radnjama, osvjetljujući naslov Lutkina kuća. Kao u smrti nakon ugriza pauka Nora ne čuje Torvaldove zapovijedi, plešući u transu. Može se prepoznati i poveznica s magijskim, ali i terapijskim djelovanjem plesa i s drugom histerijom plesa, onom vidljivom npr. u suvremenim plesnim tečajevima.

Cijela predstava zamišljena je kao Norina plesna predstava, od naznaka društvenih plesova, od valcera do rumbe, od Božića do maskerata, ali najviše kao predstava tarantele, u svim njezinim značenjima. Događa se na ogoljeloj pozornici, s glumcima kao gledateljima na stolcima što podsjećaju na neke izvedbe Carmen i suvremenoga plesnoga teatra, s dizanjem horizonta kao klizišta ili tobogana i završnim pomicanjem stolaca naprijed, izvan pozornice društvenih plesova i tarantele i kuće lutaka. Pucketanja prstiju slijede ritam događanja. Cijela je predstava, znatno tekstualno skraćena (dramaturgija Ane Tonković Dolenčić), zasnovana na plesnom ritualu koji izvire iz Norine glave. Cijela je predstava zato Norina priča o taranteli kao bolesti „na rubovima rodova“ i identiteta, i strastvenoj i plemenitoj unutarnjosti.

Za ulogu Torvalda Helmera odabran je Dušan Bućan, doktora Ranka igra Luka Dragić, gospođu Lindu Lana Barić, a Krogstada Slaven Španović, ali glavna je njezina junakinja sjajna Daria Lorenci Flatz koja od početka do kraja predstave ruši stereotipe o možda lutkastoj dramskoj prvakinji, glumeći iznutra, utjelovljujući Norinu psihu iznimnim govorom tijela, vrsno svladanim plesom te promišljenim i dubokim glumačkim izrazom, brzom i odličnom dikcijom, slijedeći istodobno ples destrukcije društvenih konvencija i onaj nastao nakon podcjenjivačkoga uboda u srce ili ugriza pauka, rastvarajući kuću lutaka kao kuću bitka. Iznimno ostvarenje realizira i Petra Hrašćanec, krajnjom profesionalnošću, kreativnom energijom, preciznošću i tempom ostvarivši koreografiju za tu koreodramu.

Glumački ansambl ne može ili ne želi slijediti sintezu plesnog i govorenog izraza, nespretan je u pokretima, „previše realističan“ u govoru. Iznimke su samo tumači nijemih uloga, koji govorom tijela ostvaruju suemociju iz pozadine: glumica Ivana Boban (kao sluškinja Helena i odgojiteljica Marija) i dječak Vito Krpan zapaženi su u suzdržanim i preciznim pokretima.    

U završnom dijelu predstave dogodilo se, igrom nekoliko nesretnih okolnosti, pravo rasulo predstave. Jedna gledateljica snažnim glasom iz lože dovikuje Dušanu Bućanu: „A kaj si pak ti?!“ Glumac ne uspijeva suzdržati smijeh, u smijanje povlači i glumicu, publika se smije i plješće kao na zabavi. Glumci se tek nakon nekoliko minuta uspijevaju sabrati, ali uto gledateljici u drugom redu zvoni svom snagom mobitel. I premijerna je  predstava uništena.   

Kad bi se glumački ansambl želio ili mogao prepustiti ideji o Nori kao koreodrami, bila bi to predstava o krizi institucije braka. Ovako, to je predstava genijalne Darije Lorenci Flatz, koja ostvaruju predstavu o sudbini iznimne žene u okvirima potpuna otuđenja i nedostatka empatije.