Poticajne stvaralačke manire

Naslov ove osebujne knjige (osebujne zbog nedefinirana žanra, ali i zbog britkih i radikalnih stajališta) asocira na „mračnjaka“ ili, preciznije, grobara koji je u starom Rimu noću pokapao sirotinju. Ako se imenici pridoda epitet salonski, čini se da je autor „pokapao“ neke stvari ( i događaje) – salonski, što će reći „u rukavicama“, što opet ne treba shvatiti doslovno, jer je autor svoj posao odradio temeljito, držeći se činjenica koje mu je u amanet ostavio njegov novinarski angažman. Jasno, usto je obdaren izvrsnom memorijom.

Što se vrste tiče, ova proza ne bi se mogla smjestiti ni u jedan od poznatih „pretinaca“, jer po strukturi nije roman, iako je „poveznica“ Vrijeme – povijesno vrijeme i ovo naše, današnje. Riječju, „zajednički nazivnik“ jest: memoarsko-autobiografsko- kritičke reminiscencije s neskrivenim primjesama educiranja. Ova, dakle, proza svakako je više od „priručnika za pokapanje sjećanja“, kako je to pomalo cinično u pogovoru napisao urednik Igor Žic.

Izd. DHK, ogranak Rijeka, Glosa, Rijeka, Novi Vinodolski, 2013.

Da povijest nije magistra vitae, očigledno je iz ovih dvadeset priča u kojima autor uporno i znalački ustrajno, bez iluzija, rastvara, iznosi na vidjelo neka stajališta o svijetu i homo sapiensu o kojima u najmanju ruku možemo razmišljati: „Mnogi danas žele popravljati prošlost!? Proricati prošlost, i to: proricati bolju prošlost!? Ne dopuštaju prošlosti da postane – povijest! (…) Mnogi bi u prošlost da bi je popravljali?! Koriste se njome da bi je upotrijebili u sadašnjosti. I za budućnost. Ali najčešće i najradije upotrebljavaju prošlost u određene modele koristoljublja, i to nacionalnog, plemenskog, obiteljskog…“ (Privid). I tako se sve ono što je bilo predmet oklijevanja, iluzornih sudbina, banalnih, štoviše, nevažnih identiteta, frivolnih i sumnjivih vrijednosti, odvija u dinamičnoj, jednostavnoj, razboritoj, gotovo gnomskoj naraciji, bez licemjerna moraliziranja: „U životu i na ovom svijetu mnogo je toga paradoksalno, pa tako i spoznaja da zaista, tek od trenutka kada postanete sasvim svjesni da ćete jednom umrijeti, stječete sve preduvjete da možete početi kvalitetno, kvalitetnije nego dotad – živjeti!“ (Privid).

Ne nedostaje pričama ironijski odmak, ali bez euforije. One su neka vrst imaginativne kombinacije koju karakterizira prodorna spisateljska ustrajnost i radikalno polemiziranje sa stvarnošću i svijetom: „Svrha života je i pomaganje drugima. Živjeti s drugima, često i nakon zla, često nanesenog drugome i uzajamno! Živjeti zajedno, unatoč svemu! Ključ je u oprostu. (…) Ne znam zašto, ali u misli mi dođe Stephen Hawking, veliki i deklarirani agnostik, te jedan od najvećih kozmologa današnjice. On vjerojatno ne misli o onom ključu, što vjerojatno i zaista jest oprost. Stephen traži ključ prema kojem je nastao – univerzum!? Dodiruju li se negdje, makar i u beskraju, ta dva ključa?! (Ključ).

Zaokupljen tjeskobama današnjice te globalističkim prisilama i destrukcijama autor Franjo Deranja kritički promiče pitanja sudbinskog odnosa čovjeka prema svijetu i vrijednostima koje taj svijet favorizira. U tome je naglašeno na strani tolerancije i dobra.