Paklena komedija

Na francuski jezik prevedeno kao Noć pripada meni, na njemački Moje vrijeme je noć, na talijanski i španjolski Noćno vrijeme, napokon se, sa zakašnjenjem od dvadesetak godina, i na hrvatskom pojavilo djelo Ljudmile Petruševske Vrijeme noć, s naslovom, koji prema autorici, najprimjerenije odražava ono što pomalo lirski sugerira ruski original s kojim se uspješno uhvatio u koštac naš iskusni prevoditelj Igor Buljan. Radi se o djelu iz 1991, koje čini prijelomnu točku na putu Petruševske u moćni trokut suvremenog ruskog ženskog pisma čije istaknute vrhove čine još i Tatjana Tolstoj te Ljudmila Ulicka. Naslov se može dovesti u vezu s mnoštvom kulturoloških, filozofskih i inih aluzija, no on je, prije svega, vezan uz pripovjedačevu sklonost da svoj dnevnik zapisuje noću, koja predstavlja odsutnost svakodnevice i vrijeme stvaralačkog uzdizanja iznad njezina mučnog bremena, kao što sama pripovjedačica Ana Andrianovna na kraju knjige kaže: „…moje vrijeme, noć, susret sa zvijezdama i s Bogom, vrijeme razgovora, sve zapisujem.“

Izd. Ljevak, Zagreb, 2014.

Vrijeme noć trebao je biti roman o starosti, no nakon jedne kazališne izvedbe autorica ga počinje, kako sama kaže, doživljavati kao dramu, i to komediju, moglo bi se tome još i dodati Božanstvenu, tj. preciznije – Pakao, nažalost, kako to već biva u ruskoj književnosti, bez Čistilišta i Raja. U njega nas autorica uvodi oprezno kroz četvora vrata, pomalo se izmičući, tako da na kraju ostanemo sami, pred dvostrukim zrcalnim odrazom i bez vodiča prepušteni vrtoglavoj bujici teksta i izvrsnoj režiji užasa, koje zaprepaštenog i blijedog čitatelja treba privesti do glavnog pitanja koje mu ovaj tekst postavlja: „A tko si ti, čitatelju? Kako si?“ – moglo bi se reći opet ono poznato zanimanje za čovjeka, Dostojevskom tako drago, a Nabokovu prezira vrijedno.

Ljudmila Petruševska  rođena je 1938. u obitelji moskovskih intelektualaca. Djed joj je bio Nikolaj Jakovljev, veliki sovjetski lingvist. Idilu obiteljskog života ubrzo je zamijenio rat i stalna seljakanja od jednih rođaka do drugih, boravak u dječjem domu pored Ufe, ulični odgoj bez majke, novca, glad, a u sovjetskim godinama stalne trzavice na poslu popraćene odbacivanjem kolega, duga bolest i smrt muža, pa opet novi krug besparice, bolesti djece... Uza sve ove ugrize sudbine Petruševska je od samog djetinjstva teški ovisnik o čitanju i knjigama općenito, a o toj svojoj „narkomaniji“ govori u autorskom zborniku Deveti svezak, u memoarskom zapisu Ime knjige: „Čitav sam život spavala među knjigama, skrivala ih ispod jastuka, prostirala po pokrivaču, po podu, pored kreveta. Na stolici pored. Jela sam među knjigama, čitajući ih..., a moja je majka smatrala moju strast narkomanskom i borila se protiv nje.“ Kasnije kao srednjoškolka opsjednuta je Aleksandrom Sanjičem, naravno, profesorom književnosti, završava studij novinarstva itd.

Šezdesetih, u trenutku kada joj se rodio sin i kada je počelo strahovanje nad njegovim životom, počinje pisati, i to, kako ih sama voli nazivati, novele, koje početkom sedamdesetih postaju predmet primitivnih ismijavanja različitih soc-redakcija, gdje se govorilo o „patologiji“ i „o čovjeku koji premda ne zna svirati, svira klavir i uživa u slučajnim spojevima zvukova.“ Sedamdesetih se uglavnom izražava kroz drame, no njezini likovi nisu bili poželjni odraz optimizma sovjetskog uređenja, spremni da u svetom zanosu goloruki jurišaju na puške i bajunete ili da višestruko prebace normu iskopanog ugljena. Bez obzira na sva odbijanja njezin stav ostao je nepromijenjen: „Književnost se ne bavi srećom“, a socrealizam je u sreći bio magareći dosljedan. Petruševska navodi primjer romana Sreća, koji završava time što zaljubljeni par plovi brodom prema pučini, a djevojka izgovara: „Dječaka ćemo nazvati Josif.“ I premda se nije direktno bavila cenzurom zabranjenim političko-ideološkim problemima, kritika ju je dakle odbacila zbog tog „mračnog beznađa i očaja“. Jednostavno, Petruševska se nije mogla uklopiti u uske ladice tadašnje sovjetske kritike, pa joj nije preostalo drugo, već da piše za ladicu svojega stola do samog kraja osamdesetih, kada izlazi njezin prvi zbornik proze; i otada se njezina djela redovito tiskaju, a devedesetih doživljava priznanje kako u domovini tako i u svijetu, te postaje dobitnica najprestižnijih ruskih književnih nagrada, njezine drame izvode se po kazalištima, djela prebacuju na filmska platna, prevode na strane jezike, što joj pomalo donosi status suvremenoga ruskog klasika.

Objavljivanje ove povijesti (ruski naziv za kraći roman) zateklo je 1991. Petruševsku, sad već kao afirmiranu književnicu, u dvjema dijametralno suprotnim okolnostima, tj. okolnostima koje je kao dio kolektiva proživljavala u domovini i onima koje doživljava kroz priznanja u svijetu. Te godine kada je „po Rusiji tumarala utvara komunizma“, vladao je krajnji deficit u trgovinama, plaće intelektualaca bile su mizerne, a u njezinu domu „raslo je dvoje djece, od osam i četrnaest godina, dok je stariji sin isto imao dvije djevojčice, sasvim malene“. Bilo je to vrijeme kada su u Rusiji najčešće prijevozno sredstvo bile torbe na kotače za nabavku, kojima su vitalne babe spašavale proračune svojih gradskih obitelji dragocjenim sadržajima dačnih vrtova. S druge strane, Petruševska se upravo tada penje prema vrhuncima književne slave, a priznanja koje prate stalni pozivi u inozemstvo, predstavljanja knjiga, novinske konferencije, simpoziji, seminari, intervjui, kako sama kaže, po šest dnevno, a uz to raskošni hoteli, avioni, vlakovi, Kalkuta, Island, dvorci Rajne, Edinburška tvrđava... pomalo je odvode od njenih likova i tema, pa u jednom trenutku shvaća „da ju je Nečastivi potkupio, da ne radi ono što je prije radila, već nešto drugo“ te se u Stockholmu, u hotelu Diplomat, na svoj rođendan 26. svibnja zatvara i ne javlja na telefon, počevši pisati Vrijeme noć kojemu zadnja točka pada u Krakovu u parku Planty. Ovim okolnostima dodat ćemo jednu anegdotu koja je popratila izdanje njemačkog prijevoda Mein Zeit ist die Nacht. Neka njemačka televizijska ekipa pohrlila je da prva snimi prilog o autorici, želeći u njoj pošto-poto pronaći Anu Andrianovnu – glavnu junakinju Vremena noći, tj. siromašnu pjesnikinju koja sa svojim unukom Timočkom spaja kraj s krajem i u nemogućim uvjetima balansira između njega i njegove majke Aljone te njezina brata, sina Andreja i majke, shizofreničarke Sime, koja je smještena u umobolnici. Prešavši dalek put, gladni stereotipa i bez slutnje da je autorica miljama daleko od pripovjedačice, bili su strašno razočarani ugledavši u naslonjaču otmjenu gospođu s još elegantnijim mačkom u krilu i klavirom iza leđa, koji im je najviše kvario koncepciju, te su se dugo namještali da barem njega izbace iz kadra.

Stvaralaštvo Petruševske devedesetih, pa samim time i Vrijeme noć, obilježeno je i tradicijom i inovativnošću, što podrazumijeva eklektičko supostojanje sasvim raznorodnih estetskih koncepcija, tj. diskursa. U znanstvenim se analizama prisutnost primjerice realističkog diskursa veže uz težnju autorice prema razotkrivanju istine iza vela svakodnevnog, gdje se mali čovjek razotkriva glasom, prije svega, ulice i trača, dok se čitatelja stavlja u poziciju da probije opnu i shvati istinu života. Pripovjedačica često eksplicitno, pomoću ponekad vrlo komičnih apostrofa, gurka zaspalog čitatelja i kroz cijelo Vrijeme noći poziva ga da ostane budan. Taj krajnje osviješten odnos prema komunikacijskom lancu: autor–pripovjedač–junak–čitatelj, u kojem „iskustvo čitanja postaje ništa manje važno od iskustva pisanja“, gdje se od promatrača traži da brechtovski reagira, da se izjasni i opredijeli, osobito oko majke, uz obilje kulturnih reminiscencija i aluzija veže ovaj tekst i uz modernistički diskurs.

Prisutnost pak akmeističkog diskursa u Vremenu noći vezana je uz možda najkompleksniju dvadeset i petu stranicu knjige (u izdanju Ljevaka), gdje se pojavljuje tzv. riječ-signal, tj. kao zmije isprepletena metafora uništavanja lastavičjeg gnijezda u oksimoronskom spajanju defloracije i nevinosti, rođenja i abortusa, nakon kojeg slijedi ironično pripovjedačičino obraćanje: „Djeco ne čitajte.“ No vrhunac akmeističkog diskursa u romanu vezan je opet uz glavni lik, grafomanku Anu Andrianovnu, koja akmeistkinju Anu Andrejevnu Ahmatovu smatra svojom „mističnom imenjakinjom“. Petruševska koristi akmeistima omiljeni postupak palimpsesta s Rekvijemom kao književnom osnovom, što se prije svega vezuje uz odnos majke i sina, gdje se tragedija godinama zatočenog Lava Gumiljova, sina Ane Ahmatove, pretvara u farsu s Andrjušom, sinom Ane Andrianovne, koji je u zatvor dospio zbog nekakva razbojstva.

Uloga postmodernističkog diskursa u ovom tekstu je pomoćna: zahvaljujući njemu „tekst dobiva na gipkosti, otvorenosti, mogući postaju spojevi nespojivog“ (Tatjana Prohorova), tj. spomenuto uzajamno djelovanje nekoliko diskursa i odnos igre među njima s naglaskom da igra nije jedini cilj.

Ipak, najsveobuhvatniji diskurzivni odnos jest spoj naturalizma i neosentimentalizma, koji se najviše ocrtava u odnosu majke prema svojoj djeci. Psihološki se taj odnos ljubavi i mržnje tumači poznatim Freudovim ljudožderom koji ždere i neprijatelje i one koje voli. Na prvi pogled u Vremenu noći naturalistički odnos prevladava sa za naturalizam tipičnom dokumentarnošću, faktografičnošću, težnji fiksiranja „prirodnog“ jezika kroz postupak imitacije tuđe riječi (skaz). Riječ-signal za naturalistički diskurs spominjanje je Charlesa Darwina, koji implicira pripovjedačičinu borbu za preživljavanje i spas djece, gdje su muškarci, s kojima se uspoređuje izgled znamenitog prirodoslovca, u toj borbi više protivnici nego suradnici. Petruševsku stoga suvremena kritika veže s tzv. drugom književnosti i novom naturalističkom školom, koja je osvojila za sovjetsku književnost tabuirane životne realije, a Ljudmila Petruševska u ovom je okviru sa svojim čestim prikazivanjem društvenoga dna postala suvremeni pandan Maksimu Gorkom. I doista, Vrijeme noć prikaz je krajnjeg stupnja ljudskih patnji, neuravnotežene svakodnevice, razvoda, napuštene djece, praznih tanjura, a osobito je u ovom nizu uvjerljiva pripovjedačičina umišljena manija gladi. Ta bezizlaznost u kojoj su drugi pakao, a ne samo konkurencija za stolom, dovodi nas i do egzistencijalističkih aluzija s obezvrijeđenim životom, svedenim na bolest, koja je prirodno stanje likova, a u obitelji Ane Andrianovne to je od babe Sime nasljedna shizofrenija. S naturalizmom je vezana i jedna od ključnih ideja čitava stvaralaštva Petruševske o prirodi kao zamki života, prisutna i u sentimentalnom jadanju Ane Andrianovne u Vremenu noći: „O, varalice prirodo! O, veličanstvena! Što joj trebaju te patnje, taj užas, krv, smrad, znoj, sluz, grčevi, ljubav, nasilje, bol, besane noći, teški rad, tobože kako bi sve bilo u redu! Ali ne, i opet je sve loše. – A. A.“

Ta „hiperbolizirana koncentracija negativnog i tame“ (Marko Lipovecki) koja nas posljedično dovodi do tipičnih „prokletih pitanja“, kao što je pitanje nade, a pripovjedačicu do najbolnijeg trenutka, u kojem se raspada njezin despotski univerzum, a kroz tekst, gotovo neprimjetno, proleti „rembrantovsko svjetlo“ i spominjanje slike Aleksandra Ivanova Krist se objavljuje narodu, razrješuje se odlaskom bez pozdrava unuka Timočke i vapajem babe-ribe na suhom: „Gospode! Gospode!!! Spasi me i smiluj se!“

Kao protuteža crnilu i težini javlja se sentimentalni diskurs. Autorici Zapisa na rubu stola, kako svoje djelo naziva Ana Andrianovna, svojstvena je egzaltirana osjećajnost koja se prema kraju djela izlijeva u histeriju. U tekstu se očituje obiljem uskličnih rečenica, a suze i plač su sveprisutni uz epitete kao što su „bijedan i jadan“. Za razliku od novog naturalizma, nova sentimentalnost po svojoj je praksi suprotna postmodernoj skepsi i totalnoj ironiji, pa ona postaje „škola čovjekoljublja“. Sama Petruševska potvrđuje da je u temelju njezinih priča samilost. Isto tako valja spomenuti da u Vremenu noći nije stavljen naglasak samo na ženskom pogledu na stvari, kao u izvrsnoj sceni na sjeniku, već prije svega na materinskom. Autorica iznosi, što smo nedavno imali priliku čuti u televizijskom intervjuu, „bogomajčinsku“ samilost i milosrđe prema svojim malenim junacima.

Uz problematiku malog čovjeka i još „manjih“ tema veže se u ruskoj književnosti ime „mračnog filozofa života“ Mihaila Mihajloviča Zoščenka, koji je prema riječima Marijete Čudakove, dobre prijateljice Ljudmile Petruševske, prvi u ruskoj književnosti rubnu pojavu trivijalnih životnih poteškoća, „otpadaka života“, smjestio u središte književne estetizacije. U tom smislu Petruševsku se može promatrati i kao dostojnog nastavljača zoščenkovske tradicije. Primjerice ni kod nje sukobi među likovima nisu izazvani sukobima velikih ideja, nego su rezultat efemernih kuhinjskih svađa oko računa, raspodjele novaca itd. Zatim, oboma su im svojstveni već spomenuti skaz i jezična eklektika temeljena na oksimoronskim spojevima visokog i niskog stila, žargona i vulgarizama s knjiškim leksemima i poetizmima. Svoj posvećeni odnos prema jeziku Petruševska često naglašava te tvrdi da čitav život skuplja fraze, izraze, poslovice i piše jezikom koji čuje. U pripovjednom nastupu u Vremenu noći ona je liričar i pripovijeda „odjednom o svačemu“, što se dobro vidi pred kraj romana kada jezična bujica razbija strukturu sižea.

U Devetom svesku autorica ovako iznosi svoju poetiku: „Priča se sama od sebe napisala, niti je trebao kakav stil, niti ispravljanje. Uvijek sam pisala jednostavno, bez ikakva napora da napravim nešto zanimljivo, slikovito. Uopće nije bilo pitanja i poteškoća, pauza – priče su slijedile jedna drugu. Kao da same sebe diktiraju.“