Male scene, intimne teme

Međunarodni festival malih scena, 21. po redu, održan je u Rijeci od 30. travnja do 8. svibnja. Od ove godine novi je selektor kazališni kritičar Bojan Munjin, koji je u konkurenciju za nagrade uvrstio devet predstava iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Litve i Italije. S obzirom na financijske mogućnosti Festivala, naglasak je na predstavama iz regije, a Festival malih scena uvijek je i prilika za komparaciju hrvatskoga kazališta s dosezima inozemnih teatara.

Ukoliko tražimo poveznicu među ove godine prikazanim naslovima, onda je to progovaranje o temama koje se obično prešućuju, poput starenja, umiranja, smrti ili obiteljskog nasilja. Žarište ovogodišnjih predstava nije bilo toliko na politici i kolektivnim sudbinama, koliko na intimnim svjetovima pojedinaca.

Iz nagrađene predstave Dovde se prostire šuma

U pogledu predložaka dio odabranih predstava može se podvesti pod nove interpretacije klasičnih tekstova – od dramatizacije proze do dramske klasike – a bili su zastupljeni i suvremeni dramski tekstovi. Predstave s ovogodišnjega festivala žanrovski su, estetski i izvedbeno raznolike. Festival je na velikoj pozornici HNK Ivana pl. Zajca otvorila ansambl-predstava Zločin i kazna zagrebačkoga kazališta Gavella. Svake godine na festivalu se nađe i pokoja predstava koja se konceptom ne uklapa u koncept „male scene“, no organizatori to opravdavaju željom da riječka publika vidi i kvalitetne naslove koji ne pripadaju komornom tipu teatra. Prema istoimenom romanu F. M. Dostojevskog, dramatizacijski scenarij za Zločin i kaznu napravio je redatelj predstave Zlatko Sviben. U svojem režijskom pristupu Sviben nije krenuo u smjeru scenskoga realizma, već predstavu gradi kao polifonu kompoziciju, iščitavajući Dostojevskog iz triju dramatizacijskih motrišta – ansamblgrađanskog, socijalmoralnog i postdramskog. U Svibenovoj predstavi prepleću se i različiti žanrovi – u rasponu od krimića i socijalno-psihološke drame do elemenata glazbene dramaturgije, mjuzikla i filozofske rasprave.

Predstava Dok nas smrt ne razdvoji, nastala prema tekstu glumice Mire Furlan i u produkciji beogradske Radionice integracije, na ganutljiv je način sintetizirala život i kazalište. U toj obiteljskoj drami Furlanova putem sudbina dviju žena – majke i njezine posvojene kćeri – progovara i o traumama prostora na kojem živimo. Živote dviju žena snažno su obilježile tragedije Jasenovca i Golog otoka, ustaški i komunistički režim, koji su se na strašne načine odrazili na pojedinačne sudbine. O tome Mira Furlan piše iz povijesne distance, smještajući radnju komada u Zagreb kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Iako se njezina drama vremenski, prostorno i kontekstualno može situirati, u tekstu autorica dotiče općeljudske teme, kao što su ljubav, patnja, bolest i umiranje.

Dramska situacija naizgled je vrlo jednostavna – na krevetima, svaka u svojoj sobi, leže bolesne i nepokretne majka i kći. Između soba je hodnik, tako da se bolesnice ne mogu vidjeti, ali komuniciraju kroz vrata. U svom nenametljivom režijskom postupku Miki Manojlović u središte stavlja glumce i tekst, prepuštajući sve ostalo glumačkoj imaginaciji i emotivnoj inteligenciji. Za glumačke kreacije Anite Mančić, koja igra majku Blanku, i Jasne Đuričić u ulozi bake Ljubić teško je govoriti u uobičajenim terminima opisa glumačkih interpretacija, jer su svoje uloge odigrale tolikom snagom, koncentracijom, emotivnošću i uvjerljivošću da se zapravo i ne može govoriti o glumi.

Uz kompleksan odnos majke i kćeri, drama Mire Furlan precizno secira i odnos žene i muškarca, putem likova Blanke i njezina muža Martina, kojega tumači Miki Manojlović. I u tom segmentu predstava je vrlo životna – Martin je, naime, intelektualac i sveučilišni profesor koji se sada požrtvovno brine o dvjema nepokretnim ženama. Tu je i njihova kći Mina, studentica glume, koju igra mlada Jovana Gavrilović. S njezinim likom Mira Furlan suptilno uvodi temu kazališta: u trenutku majčine smrti Mina zauzima njezino mjesto u krevetu i čita završni monolog iz Čehovljeva Ujaka Vanje koji tematizira život i smrt. Krug života i smrti tako se ganutljivo zatvara – i u životu i u kazalištu. Prema ocjeni publike to je bila najbolja predstava ovogodišnjega festivala.

Stručni žiri, koji je radio u sastavu Darko Lukić, Rajna Miloš i Darko Gašparović, najboljom je predstavom proglasio naslov Dovde se prostire šuma Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora. Prema motivima tekstova njemačkoga dramatičara Falka Richtera, projekt je osmislila glumica Nataša Matjašec Rošker s glumačkim kolegama Brankom Jordanom i Davorom Hergom. Riječ je o eksperimentalnoj predstavi, koja se temelji na kombinaciji fizičkog i dramskog teatra.

Iz predstave One su trpjele

U predstavi vizualno pročišćenim scenskim prostorom dominira bijela boja, dok sama pozornica i njezina pozadina djeluju poput filmskih platna ili velikih ekrana. Uz tek pokoji rekvizit, minimalistička scenografija naznačena je s nekoliko bijelih, umjetnih jela, a umjesto klasične scenografije bitan scenografski element postaju videoprojekcije Andreja Intihara te oblikovanje svjetla Tomaža Bezjaka.

Fragmentarnu strukturu predstave izvrsno nadopunjuje koreografija Edwarda Cluga, čije koreografske zamisli slijede tematsko-motivsku razinu predstave. Dovde se prostire šuma putem odnosa neimenovanih muškaraca i žene dotiče neuralgične točke suvremenoga društva, propitujući duh današnjega vremena koje je uvelike određeno konceptom neoliberalnoga kapitalizma. Lica predstave izraz su osobne i društvene krize, koja nije samo materijalna nego i duhovna. Svi likovi priče, na ovaj ili onaj način, suočavaju se s osjećajem samoće i otuđenja, dok njihova potraga za ljubavlju često završava porazom.

Dobro situirani, ali nesretni i osamljeni protagonisti današnjega visoko tehnologizirana društva žive u hladnim, ostakljenim neboderima nekoga milijunskog grada. Motiv šume iz naslova predstave pojavljuje se na ekranu kao kontrast „šumi“ nebodera i dionica s burze. U svijetu u kojem se sve mjeri novcem rast šume ipak je uvjetovan prirodnim, a ne ljudskim burzovnim operacijama.

Riječ je o estetski čistu i precizno osmišljenu projektu, u kojemu su izvođači Nataša Matjašec Rošker, Branko Jordan i Davor Herga pokazali veliku glumačku i izvedbenu koncentraciju.

Beogradsko dramsko pozorište predstavilo se naslovom One su trpjele Milene Depolo i Bobana Skerlića, koji je nastao na temelju autentičnih ispovijedi žena žrtava nasilja. Predstava u režiji Bobana Skerlića, koja ukazuje na taj važan društveni problem, nastala je na temelju dokumentarne građe iz koje je rekonstruirano sedam potresnih priča. Sedam ženskih osoba predstave povezuje to što su trpjele nasilje partnera, koje su na kraju ubile i za to su osuđene na zatvorsku kaznu. Njihove su priče istinite, ali imena stvarnih žena pretvorena su u kazališne likove koji nose nazive raznog voća. Odmak od težine materijala, koji bi lako mogao odvesti u patetiku, postignut je brehtovskim elementima začudnosti, tako da ipak gledamo kazališnu predstavu, a ne dokumentaristički iskaz.

Iz predstave Othello

Svaka od žena iznosi priču o nasilju koje su im počinili njihovi muževi, ljubavnici... U zanimljivom režijskom rješenju one istodobno glume i svoje nasilne partnere, kao i članove obitelji te druge likove. Riječ je o ženama različitih socijalnih statusa – od fakultetski obrazovanih do žena iz ruralne sredine, što je i jezično diferencirano. One su trpjele još je jedna izrazito glumačka predstava na ovogodišnjem Festivalu malih scena. Sedam žena i isto toliko sudbina dojmljivo su utjelovile Paulina Manov (Dunja), Danica Ristovski (Grozda), Jadranka Selec (Jagoda), Milena Pavlović Čučilović (Kupina), Nataša Marković (Malina), Slađana Vlajović (Narandža) i Milica Zarić (Višnja).

Na Festivalu malih scena ponovno je gostovao poznati litavski redatelj Oskaras Koršunovas, ovoga puta s predstavom Krappova posljednja vrpca. Drama teatra apsurda, u izvođenju Juozasa Budraitisa, nastala je prema tekstu Samuela Becketta iz pedesetih godina prošlog stoljeća. U liku ostarjela i osamljena Krappa, predstava Vilnius City Theatrea suočava gledatelja s temom samoće i otuđenosti. Glumac Juozas Budraitis na početku predstave sjedi u gledalištu, među publikom. S jedne je strane pozornice osvijetljen stol s magnetofonom, kutijama s vrpcama i pretincem u kojem starac čuva banane kojima se povremeno hrani. Taj detalj Koršunovas je razradio starčevom igrom bananama, čije kore završavaju bačene u gledalište. Na drugoj je strani scenskoga prostora stol s bocama alkohola. Prema zamisli scenografa Dainiusa Liškevičiusa između dvaju stolova na zidu visi crna lopta, koja se spominje u Krappovoj posljednjoj vrpci, kao neka vrsta „Proustova kolačića“ u Krappovoj potrazi za izgubljenim vremenom.

U potpunoj samoći i tišini Krapp preslušava svoju zadnju snimku, staru trideset godina. Uz pomoć magnetofona pokušava rekonstruirati svoju prošlost, shvaćajući da su te godine njegova života, kad je još postojala mogućnost za sreću, zauvijek prošle. S posljednje vrpce, koju neprekidno zaustavlja i premotava, sluša svoje uspomene na majku na samrti, oca od kojeg je naslijedio neobuzdanu ljubav prema ženama, na ženu koja mu se podala negdje na obalama Baltika... Kolutove tih vrpci starac naziva svojim magnus opus. Na kraju Krapp još jednom pušta ulomak u kojem se ljubi sa ženom na Baltiku. Vrpca se odvrti do kraja, simbolički označujući i završetak starčeva života.

Iz predstave O konceptu lica sina Božjeg

Na riječkom Festivalu malih scena prvi se put predstavila talijanska skupina Societas Raffaello Sanzio, koja je izvela predstavu O konceptu lica Sina Božjeg. Projekt Romea Castelluccija iz 2011. izazvao je burne reakcije i praćen je kontroverzama. U predstavama Societas Raffaello Sanzio, ikonoklastičkoga tipa teatra, uvijek je važna vizualna komponenta. Krenemo li od sama naslova predstave, polazišna točka za interpretaciju uvećano je lice Isusa Krista sa slike Salvator Mundi renesansnoga slikara Antonella da Messine. Ovisno o tome kako gledamo sliku, dakle na temelju percepcije svakoga gledatelja, portret Spasitelja svijeta Antonella da Messine može djelovati meditativno i onostrano, ili pak ravnodušno, lišeno empatije.

Ovoj slici Castellucci suprotstavlja krajnje naturalistički prizor na pozornici – oboljela i inkontinentnog starca o kojemu se brine sin. U vrlo kratku tekstualnom predlošku, na svega dvije kartice, izmjenjuju se kratki dijalozi između Oca i Sina. Njihov razgovor kreće se oko tjelesnih izlučevina i učestalog mijenjanja pelena bolesnomu ocu. Sin, kojega tumači Sergio Scarlatella, požrtvovan je i strpljiv, sve do trenutka kad i njemu počinju popuštati živci. Suočen s vlastitom nemoći, Sin dolazi pred portret Sina Božjeg i u njegova usta šapće Isusovo ime. Odgovora nema. Oca je iznimno naturalistički utjelovio Gianni Plazzi, koji starca igra između osjećaja bespomoćnosti, tuge i bijesa. U likovima Oca i Sina na neobičan način povezuju se sakralno i profano, tjelesno i metafizičko.

U sljedećoj slici pojavljuje se dječak s košarkaškom loptom. U pozadini se čuju zvukovi s igrališta. Dječaku se pridružuje skupina djece s ruksacima, no umjesto školskih knjiga ona iz naprtnjača vade ručne bombe. Djeca bombama gađaju sliku Sina Božjeg, pozivajući ga na reakciju. Odgovora opet nema, a portret sa slike nijemo gleda u prazninu. U završnom prizoru dolazi do potpune destrukcije slike, odnosno koncepta lica Sina Božjeg. Slika se počinje izobličavati, ljuštiti i pucati, sve do nestajanja, a Castellucci suočava gledatelje s ispisanom rečenicom: „Ti (ni)si moj pastir“. Nije riječ o pukoj konstataciji, već se iznova otvara pitanje ravnodušnosti pastira koji se i sam izgubio u metafizičkim razinama, ostajući tek slikarski koncept bez stvarnoga značenja za one koji pate na zemlji. Po tome je predstava Romea Castelluccija možda subverzivna i kontroverzna, jer se usuđuje relativizirati uvriježeno poimanje Isusa Krista kao Spasitelja i Otkupitelja – ne samo u teološkom nego i u umjetničkom smislu.

Predstava Hamlet, u izvođenju Zagrebačkoga kazališta mladih i režiji Olivera Frljića, primjer je suvremenoga scenskog čitanja dramske klasike. Shakespeareovu tekstu Frljić je pristupio iz vizure našeg vremena, postavljajući ga kao komornu dramu u kojoj zadržava sve bitne motive, likove i odnose među njima. U ovoj reduciranoj verziji Hamleta dramaturško je polazište predstave scena Mišolovke, koja postaje okvir uprizorenju. No klopka se ovaj put ne postavlja u svrhu razotkrivanja Klaudijeva zločina, već se Mišolovka plete oko sama Hamleta. U interpretaciji Krešimira Mikića, Hamlet nije ni melankolik, ni intelektualac, ni buntovnik protiv sustava, već prije djeluje kao nemoćna žrtva do srži pokvarena i korumpirana društva.

Drukčiju interpretaciju Shakespeareova Othella ponudila je i predstava ljubljanskog Mestnog gledališča u režiji Jerneja Lorencija. Redatelj Lorenci i dramaturginja Petra Pogorevc u Othellu do kraja ogoljavaju kazališni mehanizam, postavljajući predstavu kao kazališnu probu.
Jedno od pitanja koja se nameću s gledanjem predstave jest i ima li smisla postavljati ovaj dramski klasik na konvencionalni, uvijek predvidljiv način. U tom kontekstu važan je lik Montana (Janez Starina), kojim Lorenci propituje kazališne konvencije, poput Desdemonina rupčića – scenskoga rekvizita koji postaje glavni pokretač radnje. U potpunom razotkrivanju kazališnoga postupka, scenografija Branka Hojnika temelji se na koncepciji praznoga prostora naznačena s nekoliko reflektora, strojem za proizvodnju vjetra i crnim pločama na kojima Jago kredom označuje mjesta zbivanja, doba dana, vrijeme za stanku ili pak iscrtava vulgarni crtež s karikiranim likovima Desdemone i Cassija. Proba se svako toliko prekida zatvaranjem kazališnoga zastora, pozivanjem glumaca na binu, uskakanjem inspicijenta Borčija (Borut Jenko)...
U Lorencijevu Othellu glavni je pokretač svih zbivanja Jago, kojega odlični Primož Pirnat igra između svojevrsne zaigrane lude i opasnog cinika. Osvetoljubivi Jago iz pozadine vuče sve konce, vodeći predstavu prema tragičnom finalu. Vrhunac je Jagova cinizma izvlačenje trupala ubijenih Cassija (Lotos Vincenc Šparovec), Roderiga (Jaka Lah) i Biance (Tina Potočnik) ispod kazališnog zastora. U tragikomičnom prizoru među leševe liježe i naivna Emilija (Judita Zidar), koju će Jago također uskoro zauvijek ušutkati. Posebno je dojmljiv kraj predstave. Ljubomorom opsjednut Othello (Sebastian Cavazza) sastaje se s Desdemonom (Viktorija Bencik Emeršič) na večeri i davi je za stolom s čašama vina, uz plamen svijeće na kojemu će biti spaljeni papirnati rupčići – navodni dokazi Desdemonine prijevare. Gašenjem svijeće završava Lorencijev Othello, koji pokušajem izmicanja od kazališnih konvencija ipak ostaje unutar njih, slijedeći dosljedno fabulu Shakespeareove tragedije.

Na tragu je novoga čitanja klasike i predstava Gospođa ministarka beogradskog Pozorišta Boško Buha. Predstava pomalo iskače iz festivalske koncepcije, jer riječ je o klasičnom repertoarnom naslovu s mnogo glumaca i uglavnom klasične režije. Ipak, redateljica Tatjana Mandić Rigonat učinila je i neke pomake u interpretaciji poznate komedije Gospođa ministarka srbijanskoga komediografa Branislava Nušića. Tom komedijom Nušić se javlja 1929, a u njoj je ismijao državnu upravu u kojoj glavnu riječ imaju neobrazovane, ohole i razmetljive ministarske žene. U režijskom pristupu Tatjana Mandić Rigonat ostala je u vizualnom okviru tridesetih godina prošloga stoljeća, ali je Nušićevu satiričku oštricu dodatno naoštrila vodeći komediju u smjeru groteske. Najveći pomak dogodio se u tome da ženske likove, uključujući i naslovni lik, tumače muškarci. Nije riječ o originalnom kazališnom postupku, nego je redateljici bilo važno naglasiti motiv prerušavanja. Za prerušavanje ili travestiju moglo bi se reći da je čak temeljna kazališna situacija, a u Gospođi ministarki posebno je naglašena politička travestija, kojoj je prerušavanje gotovo imanentno. Premda se predstava odvija u dekoru 1930-ih godina, aluzije na današnju Srbiju i njezinu vladajuću elitu više su nego očigledne.

U predstavi s elementima vodvilja i burleske prema grotesknom kabaretskom finalu vodi furiozan ritam srpskoga narodnog kola. „Demokratsko kolo“ na kraju će završiti u transformaciji gospođe ministarke u hitlerovsku figuru, što je jeziv prizor pobjede primitivizma i malograđanštine, koji su uvijek plodno tlo za klijanje sjemena zla.

Predstavu od početka do kraja, s velikom glumačkom snagom i energijom, nosi izvrsni Goran Jevtić u ulozi Živke – gospođe ministarke. Njegova interpretacija nije upala u zamku pretjerana parodiranja i lakrdije, već vrlo uvjerljivo, s pomno razrađenim pokretima, kreira svoj ženski lik, postupno gradirajući sve veće Živkino „ludilo vlasti“.