Lirska raspričanost

Jedna od rodnih gesta pjesništva traganje je za riječima koje potpuno obuhvaćaju predmet koji izriču, dapače koje ga stvaraju i oko njega oblikuju jedinstven svijet. Lirska se jezična magija među ostalim može temeljiti na govornoj tamnosti, prividnoj alogičnosti i ekskluzivnim sintaktičkim figurama, na stvaranju novih riječi i radikalnim značenjskim pomacima, na zvukovnosti, umirujućem ili uznemirujućem ritmu. Načelno mi se čini da je moguće razlikovati dvije suprotne strategije koje smjeraju semantičkoj punini pjesme ili kojega njezina motiva. Na jednoj strani susrećemo pjesnike koji su škrti na riječima, koji ih okružuju šutnjom i bjelinama s nakanom da maksimaliziraju njihova značenja, da ih kontekstualno usklade s kompleksnošću poetske misli. Na drugoj su strani pjesnici koji se – osjećajući manjkavost riječi – utječu njezinu udvajanju i sinonimiji, koji iscrpljuju leksički prostor ne bi li o svojoj temi rekli sve što je uopće moguće. Dakako između ta dva pola mnoštvo je prijelaznih oblika.

Pjesnički rukopis Vesne Biga dobar je primjer lirske raspričanosti. Ta je autorica u osam knjiga izgradila model pjesme koju karakteriziraju astrofičnost, iznimno dugački stihovi, sintaktička i misaona razvedenost. Uz to ona ne upotrebljava točku te se njezine pjesme formalno (ponekad i stvarno) realiziraju kao goleme, digresijama i asocijacijama krcate, nedovršene rečenice. Zvonimir Mrkonjić razlog toj raspričanosti nalazi u činjenici što je autorica pjesme počela pisati nakon bogatoga proznog iskustva (tiskala je više knjiga priča i romana) pa se njezina „poezija može promatrati i kao zgusnuta, destilirana proza“. Kristina Špiranec ističe paradoksalan učinak tih pjesama – detaljiziranje ih čini „izrazito gustima“, usporava čitanje, ali njihova raspričanost oduzima intenzitet počecima i krajevima stihova te se gubi i osjećaj da se čita poezija.  Svoju ocjenu Špiranec zaključuje tvrdnjom da je tematika pjesama Vesne Biga „istost, postojanost stvari, odnosno ne-događanje, a želja lirskoga subjekta za izmještanjem, za onim drugim i drugačijim, za nepoznatim prenosi se na samoga čitatelja.“ Prema istome je vjerojatno smjerao i Miroslav Mićanović kada je zapisao: „Pjesnikinju, onu ili onoga koja nam govori lako je moguće vidjeti u hodu, u kretanju, u slobodi da se bude sam, sama sa sobom, u besciljnosti.“

Vesna Biga, pjesnikinja velike misaone razvedenosti

Bitne značajke lirskoga pisma Vesne Biga prisutne su i u njezinoj osmoj zbirci Bijela panika. Sedamdeset je pjesama raspoređeno u tri ciklusa: Naputak za bijeli i crni šapat, Mezzo i Peti grad. U središtu su interesa identitet i egzistencijalna tjeskoba protagonistice. Pjesnikinja ih tematizira mijenjajući očišta njihova promatranja i zahvaćanja, a protagonistica se prepušta emocijama i domišljanju, istražuje svoju percepciju i demonstrira nesvakidašnju govornu moć. Tu protagonisticu određuju emocije čežnje,  osamljenosti i straha, ona bježi od sebe i sebi se vraća, napušta svoj jezik i nalazi ga u svemu prešućenom. Bijela panika izraz je kojim opisuje svoje stanje. U njemu se susreću svjetlo i mrak, strah i izbezumljenost, biće i njegov dvojnik, poslovica i „vrući šamar jezika“.

Ciklus Naputak za bijeli i crni šapat počinje spekulacijama o tome što bi bilo kad bi bilo. Pjesnikinjina se protagonistica zamišlja u drugim bićima i drukčijim ulogama. O tome svjedoče počeci prvih šest pjesama:

– da sam u onom drugom rodu rođena

– da nisam koja jesam, da sam ja ona druga

– da sam sebi majka i dijete vlastitog djeteta

– da sretnem sebe u nekom djetetu

– da sam ja povratnik iz rata

– da sam ja onaj drugi, zaista stidljiv čovjek

Izd. HDP, Zagreb, 2013.

Iza tih početaka slijede obredi samopropitivanja u kojima protagonistica na trenutak svoje jastvo stavlja u zagrade dospijevajući tako iz pozicije subjekta u poziciju objekta. Žudnja ju tjera na otvaranje prema skrivenom, drugom i drukčijem. Ta igra zamjena uključuje različite, gdjekad i sučeljene, strane. Ona među ostalim nagoni lirsku protagonisticu da poveže muškarca i ženu, vjevericu i zeca iz brojalice, dan i noć, bijelo i crno, govor i šutnju... Riječ je o prilično poznatoj lirskoj strategiji širenja iskustvenog i spoznajnog vidokruga. Smisao ciklusa najbolje prikuplja naslovna pjesma Naputak za crni i bijeli šapat, koja doista funkcionira kao svojevrsni naputak:

ugledati se u divljem oku putnika,

u naboranoj usni prosjaka,

u žutoj travki podno semafora, ugledati se,

a onda prebrisati vlastitim kapcima sve to

što je divlje i pitomo u oku putnika,

što je naborano i glatko na usni prosjaka,

što je požutjelo u zelenom oku semafora,

i ušutjeti se toliko da možeš čuti iza kapaka

šum srca,

šum šumova trenutak prije iščeznuća,

i onda tišinu već jednom čuti,

pogledati u sebe tako da to bude nalik spasu [...]

Lirska putovanja koja poduzima pjesnikinjina protagonistica smjeraju pomnom uživljavanju, stalnom brisanju granica, odustajanju od zaposjednutih položaja. Njezino tijelo putuje „zavađenim prostorima“: na jednima govori, na drugima šuti. Njezina je misija uskladiti zavađeno, prodrijeti u nepoznato i nespoznato te tako otkriti dubinu vlastitog bića i obogatiti unutrašnji život. Ipak mnogo se toga događa na deklarativnoj razini – pjesnikinja više inzistira na pobrajanju egzistencijalnih i spoznajnih opreka nego što svoju protagonisticu stvarno izlaže izazovima u kojima bi identitet morala graditi ispočetka. Ona primjerice ne mijenja puno u strukturi svoga govora. Njezina sintaksa i sklonost detaljiziranju uglavnom slijede već stvorene verbalne navike, što djelomice sugerira kako je prostor drugog i drukčijeg teško osvojiti. Uostalom to i sama osjeća kada se pita „kako se mladim korakom dozvati na već utrt put / i teško stopalo odjenuti u tek rođeni hod“.

Ako je u prvom ciklusu uporišna gesta bila žudnja izražena kondicionalnim „da sam“, u drugom ciklusu Mezzo uporište ponašanja i spoznavanja lirske protagonistice Vesne Biga jest promatranje. Više pjesama počinje s „vidjela sam“ ili „vidim“. Oko postaje privilegirano osjetilo u komunikaciji sa svijetom. Ta komunikacija nije dakako doslovna. U oku se stvara, dograđuje i mijenja slika tog svijeta. Pogled fokusira pojedine prizore, primiče im se, uvećava ih i preobražava. Od drugih se pak odmiče, eufemizira ih, umanjuje ili briše. U oba slučaja suočeni smo s nepredvidivim radom imaginacije. Slike koje su nam ponuđene proizvodi su unutrašnjeg oka, u njima se budi „životinja iza kapaka“, suočeni smo s mušicama koje se smiruju u zoru, sa stablom, konjem i jezerom, čamcem koji pluta, grlicom na grani bora, lijepom Lukrecijom i oficirom s pet zvjezdica, konjanikom srećonositeljem, poštarom s torbom punom dosluha, tamnokosom ženom i sl. Pogled protagonistice preobražava sve oko sebe, čime otkriva obilježja svoga djelatnog i emocionalnog vidokruga. Prirodu tog preobražavanja i lakoću povezivanja udaljenih (čak „zavađenih“) prostora vjerno ilustrira početak teksta Oblak ispod tepiha, stranac pred vratima:

vidjela sam na nebu oblak koji se kretao natraške

i pogledom ga nježno prenijela u sobu,

a on mi je u trenu ispao iz oka i kliznuo pod tepih,

kao da će tamo, među mrvama, koncima i pepelom

nastaviti putovanje, ovaj oblak, a ono lice čovjeka [...]

Naslov ciklusa Mezzo u istoimenoj se pjesmi povezuje s nazivom televizijskoga kanala specijaliziranog za klasičnu glazbu. Semantički i ritmički impulsi tekstova uvrštenih u taj ciklus slijede značenjsku sugestiju same riječi mezzo kao srednjeg stanja. U odnosu na prethodni ciklus lirska je protagonistica smirenija i pomirenija sa situacijom. Ona odustaje od radikalnih poteza, predaje se zavodljivom djelovanju mašte koja vrtoglavo stvara i umnožava nove slike i prizore, ali pritom izrijekom osvještava da je riječ o duhovnoj vježbi ili verbalnoj igri koja udvaja svijet. Tako primjerice ptica (motiv kojemu se protagonistica stalno vraća) istodobno postoji  i kao biće i kao metafora – u prvom slučaju gleda ju kako stoji na krovu i sprema se poletjeti, u drugome ju slučaju nalazi u svome oku.

U završnom ciklusu Peti grad pjesnikinja se vraća omiljenom tematskomotivskom bazenu – svakodnevici, a njezina protagonistica pristaje na dnevnu rutinu nastojeći u njoj pronaći razloge za radost i govor. Dapače na kraju ciklusa pojavljuje se i nekoliko liriziranih turističkih  bilježaka o Kušadasiju, Popokatepetlu i Portu. Kao i u nekim prethodnim knjigama Vesna Biga odlučuje se mistificirati dnevne događaje i poetski sakralizirati neiznimne pojedinosti poput gledanja televizijskih vijesti, novčića na kolniku, podizanja rolete, rukavica u izlogu, hvatanja za dugme na dimnjačarevu kaputu, odlaska u samoposluživanje i sl. No učinak tog tipa poetizacije u najmanju je ruku dvojben. Čitatelj se suočava s dugim, narativnim tekstovima, s gomilom detalja, digresija i nabrajanja, osnovni se motiv zbog te raspričanosti nerijetko zagubi (čak i kad se opetuje) te mu pjesma može izgledati kao samodovoljni verbalni ritual u kojemu ne sudjeluje i iz kojega se nakon nekog vremena može isključiti. U tom intimnom dnevničarenju pjesnikinja ponekad i docira, nudi rečenice koje bi trebalo doživljavati kao osobito važne, poslovične, a čitatelj ih percipira tautološkima jer čudo se prečesto ne može tražiti i nalaziti u običnom i očiglednom, npr.:

Vrata kroz koja bi netko morao izići ili kroz
                                                            njih ući

postoje na svakom koraku, zar se kroz vrata
                                                         ne izlazi

i ne ulazi, jedni ulaze, drugi izlaze,

netko prije toga pokuca, a netko odmah
                                      uhvati kvaku... (Vrata)

Bijela panika knjiga je koju ću najviše pamtiti po pjesmama prvoga ciklusa. U više je tekstova pitanje identiteta postavljeno na vjerodostojan način. Osim toga u tom se ciklusu pjesnikinja u nekoliko navrata uspjela odmaknuti od svoje već uvelike manirizirane lirske retorike, doći do novih ritmova i suglasja. Njezin je govor natopljen asocijacijama na usmenu i pisanu kulturu, basne i bajke, Heraklita itd. Poznati, nerijetko frazeologizirani diskurzivni umeci dobivaju ulogu orijentira u ispovjednim monolozima. Najčešće su usmenoknjiževne referencije (na poslovice, molitve ili zaklinjanja). Usmena je kultura uostalom i teren na kojemu su nastale dvije veoma uspjele pjesme – Mala ludička i Ljetna ludička.  Prva je izgrađena prema načelima brojalice – ispjevana je u osmercu i desetercu, rimovana je, s klasičnim usmenim tipom ponavljanja i naracije, reduplikacijom prijedloga i leksikom koji odmah otkriva svoje usmeno podrijetlo. Zaigrana i nonsensu sklona protagonistica povjerava nam da joj „pjeva ptica nepjevica / paraptica, noćna rugalica“, da ta ptica leti parakrilom, da je tuđim perjem nakićena, da joj „mrsi staze i bogaze“. Intonacija teksta je sarkastična, a sarkazam iz neočekivana ugla upućuje na bijelu paniku koja proviruje iza govora lirske protagonistice i njezina iskustva svijeta. U drugoj pjesmi, Ljetnoj ludičkoj, Vesna Biga vješto se koristi melodijskom linijom epskog osmerca i duhovito raspisuje višestruko tematizirano pitanje identiteta, primjerice:

[...] muha zrakom prosto leti

sve što leti, kad tad sleti

muha stolu, sladi joj se

smokvu ta bi, hoće joj se

srče njoj se, zujan poj

u šaci je njojzi joj

šaci moćno, može mi se

dlanu škakalj, smije mi se

ne zna muha kud bi, kamo

bezglavo joj tu i tamo

muvlji mračak, njozi strah

meni grohot, muhi vaj,

suncu ta bi, tamo sjaj

sebi ta bi, s dlana da bi

sebi ta bi, sebi ja bi [...]

Mnogošta bi se u tim stihovima moglo interpretacijski podebljati. No držim da je već i njihovo navođenje dovoljan naputak. Naslov Bijela panika možda se na koncu može shvatiti i kao stanje pjesnika koji u ritmičkom i retoričkom referiranju na kanonizirane (okoštale!) oblike nalazi izvorište svoga govora.