Iz Mi u Ja and zurück

U beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu (Jugodrpu) bošnjački redatelj Dino Mustafić 2010. režirao je predstavu Rođeni u Yu; njome je započeo psihološko-psihijatrijsku rehabilitaciju jugonostalgije koju eto nastavlja u zagrebačkom ZKM-u s projektom Kako smo preživjele, koja je praizvedena 8. svibnja pred punom dvoranom europejstvom prožete jugonostalgije. Među uzvanicima paradirale su i tri sadašnje ministrice te brojni njihovi pobočnici.

U Jugodrpu je predstava igrana na pozornici u obliku tunela (nije bio usred mraka) na čijem je početku za devetero glumaca stajalo publici okrenutih devet stolaca i u dubini osamljeni klavir, dok je zekaemovska otvorena pozornica (neinventivna scenografija Dragutina Broza) bila crna; prekrivena prvo s pet crvenih tepiha kao znak komunizma i Jugoslavije, zatim s pet crnih kao znak ratnoga raspada Jugoslavije i na kraju s pet žutih kao znak EU-a.

Prizor iz predstave / Snimila Mara Bratoš

U Jugodrpu je predstava počela govorenjem „ličnih podataka“ glumaca i himnom komunističke Jugoslavije Hej Slaveni, koju je pjevala i većina gledališta, dok je u ZKM-u počela persiflažom pjesme Plamene zore, beogradske grupe Idoli – samo umjesto veličanja Tita veličani su: Ozna, Udba, Stara Gradiška... Pjesmu u publici nitko nije pjevao.

U Beogradu je predstava strukturirana kao ispovjedni monolog – svaki od devetero glumaca iznosio je osobno iskustvo iz Jugoslavije: mišung sjećanja, ljubavi, političkih činjenica i hrvatske krivnje; dok u Zagrebu osam glumica svoje iskustvo Jugoslavije putem ispovjedne forme monologa razlama u fragmente i četiri zbrčkane cjeline, četiri razdoblja vlastitih: sjećanja, doživljaja, nadanja i ostvarenja. Pokušavaju razobličiti uzroke i posljedice svojih razočaranja i impostirati svoj identitet, svoje Ja, unutar: propale Jugoslavije, rata, prostora tranzicije i Europske Unije.

Prva cjelina počinje govorenjem dijelova iz eseja Slavenke Drakulić – koja glavni uzrok raspada Jugoslavije vidi u kolektivitetu koji nije prerastao u individualitet, kolektivno Mi nije evoluiralo u Ja, za što su najveći „krivci“ svi „nacionalistički vođe“ – a nastavlja se parodijom sleta koji se u Jugoslaviji svake godine priređivao u čast rođendana „sina naših naroda i narodnosti“ J. B. Tita. Za one koji ne znaju slične velike parade atletskih vježbi u doba nacizma priređivane su u slavu Hitlera.

Slet je, jer su glumice mlađahne, garniran uglavnom djetinjim sjećanjima na Tita; problemom kako postati pionir i nabaviti pionirsku kapu s lijepom petokrakom, partizanskim pričama koje su glumice kao djeca čule, grotesknom lekcijom o pušci M-48, „sredstvu za ubijanje žive sile“ ili pričom glumice koja je, kao djevojčica i na zahtjev majke, na dan Titove smrti morala stajati mirno, a da nije znala ni tko je umrli...

Sve u svemu parodirala se mitologija titoizma, a da se glumice nisu sjećale posljedica komunističkoga totalitarizma, zbog čega su stradale desetine tisuća nevinih. Reduciravši sjećanje jugoprošlosti glumice su se jasno odlučile za praznine u biografijama, nisu znale što znaju, zaboravile su što se ne smije zaboraviti kada je posrijedi „intelektualno hrabro i oporo traganje za definiranjem vremena“, kako njihov napor u kazališnoj knjižici hvali dramaturginja Željka Udovičić Pleština.

No bez obzira na amneziju, glumačku ili dramaturško-redateljsku, na sreću to nije zaboravio autor teksta odličnih songova i glazbe Mate Matišić. Zahvaljujući njegovu umijeću parodiranja i ono malo nezaboravljenih iskustava glumica najuspjeliji je dio predstave. U tom dijelu Matišić i većina glumica uspijevaju pronaći potrebnu dozu ironije i sarkazma te predočiti apsurdnost titoizma. To je, iako premijerna, prepoznala i publika. Čak i dio publike koji se mrgodio na tu kazališnu formu, na ismijavanje života u „sretnoj“ Jugoslaviji (a takvih je vjerujte mi bilo), prihvatili su smijeh kao jedini način neslaganja. No to je kratko trajalo.

Jer onoga trenutka kada glumice počnu evocirati uspomene na nedavni rat, problem jugonostalgije postaje smetnja dramskoj uvjerljivosti; ozbiljan svjedok toga doba zapita se čemu to neočekivano iznenađenje u kazalištu koje slovi kao kroničar i kritičar hrvatske stvarnosti? U trenutku kada crvene tepihe prekriju crni i počnu priče glumica o ratu, njihove ispovijedi doimaju se neuvjerljivima. Šutnju većine njih publika ne doživljava kao muku proživljavanja, nego kao skrivanje vlastite istine. Mučnina koju sugeriraju, ali ne i dostatno uvjerljivo žive, ne nudi dramsku napetost nego nelagodu, koja je dramski nedovoljna i kao kontrapunkt parodiji.

Taj dio predstave, koji je trebao biti kritika jugoiskustva, od potpuna raspada spašavaju dvije ispovijedi. Dramatično-emotivna ispovijed Lucije Šerbedžija, koja ispriča priču o strahu koji je proživjela zato što je kći oca koji nekima u ratu nije bio po volji i anegdota Doris Šarić o dvjema usidjelicama, koje traže da im netko namiri staklo koje je puklo zbog eksplozije granate na susjednoj kući. Te dvije ispovijedi ilustriraju apsurd i banalnost rata. Je li to bio i razlog da se pravi uzročnik rata spomene tek u jednoj rečenici jasno je samo redatelju i dramaturginji.

Doduše, i jedna rečenica može biti dovoljna onomu tko je rat proživio, tko zna istinu o zločinima agresora, ali ne i nekomu tko tada nije bio rođen, a pogotovo ne „zajedničkoj memoriji“ i dijelu predstave koji dramsku kulminaciju gradi na priči o uzrocima i posljedicama rata. Najposlije, besmisao i nebriga za prostor i vrijeme, dakle za smisao i razlog života „zabrinutih identiteta“ glumica, uzroci su što se naši poslijeratni ljudi, a možda i glumice, osjećaju krivima i kada nisu krivi. Zbog čega su postali žrtve tranzicije, „koja nije donijela očekivani boljitak ni u ideološkom, niti u ekonomskom smislu“, kako zaključuje dramaturginja predstave. A čime se bavi treći dio predstave.

U tom trećem dijelu koji dramaturški pliva i sadržajno je površan, glumice o problemima života razglabaju na dnevno-informativnoj razini, koja je dojmljiva po bombastičnim frazama i manifestaciji konzumerizma, ali ne i po zapitanosti nad sudbinom sadašnje konzumerističke civilizacije. Autorima se to čini očitim pa glumicama ponestaje gorljivosti i volje za smislom postojanja.

Olako i nekritičko suočavaju s postignućima „civilizacije smeća“ koja je čovjeka pretvorila u kantu za svoje otpatke autore predstavu kao da ne zanima. U tom dijelu redatelju je važnija slika fiskulturne dvorane pune ženskih tijela nego sadržaj tih tijela, bitniji mu je spektakl nego poruka spektakla, zanimljivija mu je euforija konzumerizma nego očaj koji on proizvodi. Glumicama tolerira manjak volje za smislom egzistencije i višak ravnodušnosti. Glumice više govore o kupnji nepotrebnih stvari i skidanju suvišnih kila, nego o uzrocima koji su do toga doveli.

Pravi uzroci duhovne praznine ostaju postrani i umjesto njih nude tek površnu sliku svijeta i rješenja koja nisu ništa do uklapanje u globalno prihvaćeni stil života, utapaju se u mozaični meandar globalizma, u puzzle manipulacije. Skepsa koja se u trenucima neodlučnosti vidi na njihovim licima više je instinktivan, nesvjestan trzaj nesigurno pobunjene misli nego što je uvjerenje da se sumnjom može doprijeti do stanja svijesti koje je rezultat proživljenog iskustva. Koje će se u završnom dijelu, koje je komentar EU-a, opet vratiti na pitanje Mi ili Ja, jer im nada za rješenje svih problema nije EU. To odlično prispodobljuje Oda radosti, koju Matišić obesmisli profanim tekstom koji glumice u zboru pjevaju.

Dakle, riječ je o predstavi koja će imati publiku, bez obzira na dramaturške i redateljske nedostatke. Zbog reduciranja istine o Ja možda dobiju i novac iz EU-fondova.