Herbarij od soli

POD RUMENIM KROŠNJAMA

Tko će prije spomenuti ljubav u vrijeme rujansko, sada kada smo došli vidjeti rumene krošnje pod kojima smo ovog ljeta zbližavali tijela, susretali se u višebrojnim nijansama žudnje. O strasti koja nas sjedinjuje nije teško govoriti promatrajući nestvarnu igru juga i mrtva lišća na zelenoj površini mora u usnuloj uvali.

SASVIM POLAKO

Iznenadim se kada se ujutro probudim uz tebe. Usnama prolazim putom tvojih ramena. Gotovo neprimjetno. Mirisom suha smilja uz postelju pokušavam odagnati tjeskobne misli. Okrećeš se, sasvim polako, i za koji trenutak ugledat ću željeno lice, posjedovati šutnju obnaženih tijela. Ništa mi ne možeš obećati. Izvan prostora naših slabosti bistri se more, znamo da smilje ponovno bubri, cvjeta.  

U PREGIBU STAZE

Hrastovi izviru iz mora, očiju. Jak je vonj zemlje u pregibu staze kojom ljudi više ne prolaze. Bjelina puti ne razaznaje se u mraku dok te želim voljeti. Rekao sam voljeti i tako ću napisati. Ne mislimo na šumu hrastova. Istraživač sam posjekotina na licu koje držim između dlanova. Usne nenavikle na sunce suše se i pucaju. Sol u brazgotinama osjećam sve jače.

U ZALJEVU ZRIKAVACA

Tlapnja je to, čini mi se, što pokušavam te oblikovati morem u zaljevu zrikavaca koji ne pohode ljudi u doba kasnojesensko. Svaku tvoju kretnju, srh kože, promjenu boje puti želim pohraniti u hladovinu borovih grana, u napuklu glinenu vazu u kojoj je nekoć rasla mažurana, da osjetim tvoju prisutnost u bojama nadolazećih dana, u mutnoj vodi kiša, u vremenu koje će ispisati bolnu priču odrastanja, mijenjanja, naše začudnosti. 

IZMEĐU RIJEČI

Govor naših tijela nije ništa drugo doli šutnja neistražene dvojnosti. Rijetki su šetači koji mogu iščitati stihopis ovog zajedništva, razumjeti teret plime koji nas čini na koncu ljeta ranjivima. Negdje između riječi, rečenica, u bjelini dignutih jedara naslućuju se zapusi bure, oseka.    

U BJELINI LANCUNA

Slike naših iscrpljenih tijela koja se lome, krhka i umorna, na bijelim lancunima ostale su neko vrijeme u mislima. Prsti mojih ruku na tvom vratu, leđima. Potom tvoje lice negdje iza, kao privid. Dodiri nogu, more koje šumi cijelu noć, modrina bure pred svanuće… Mirišeš mladu mažuranu na prozoru. Vrijeme je. Ne prestajem te promatrati. Sve što je uslijedilo, događalo se brzo, u snomorici. U mislima sve je više bjelina.  

POSLIJE SOLI

S koje će strane neba oblaci unići u ovu sobu čudesna oblika i ocrtati obris tijela, znak kojem ću se moliti umoran? Zalit ću bosiljak na prozoru, dodirnuti bjelinu oblutaka, možda suviše dugo promatrati taj obris između pjeva zrikavaca i mirisa morskih puževa, sve dok žudnja za tvojim tijelom ne učini se bistrinom, a more u sobi pjeskovitih boja ne bude sol. Poslije soli ostat će samoća i oblaci što brzat će dubinom neba, sve manji, u nestajanju.

SOBA SJEVERNA VJETRA

Bjelinu jedara pratim dok odmičeš u daljini kanala i sasvim izvjesno, bližiš se drugoj obali. Bura od kapljica mora na koži čini sol. Dvije smo bjeline na rubovima mora koje ulazi u naše oči, bistri nam čula, moči postelju u odaji koju poslije tvojeg odlaska jednako zovem sobom sjeverna vjetra.

DO BOLI

Čudnovato je promatrati pisma koja smo izmjenjivali, a sada leže na stolu. Bjelina papira i uredno ispisane rečenice, gdjegod u žurbi ili u zatečenosti mišlju da ne smiješ neizrecivo dugo snatriti o meni, o otoku koji rijetko pohode snjegovi u doba zimsko, samo se jugo satima zapleće o nagle prijevoje uskih kamenih uličica. Prepuštaš se poniranju u posvećeni prostor požutjelih stranica, glagoljskih slova. Dovoljno te poznajem. Priželjkuješ zaborav u prošlosti, pitaš se je li kiša otopila grudice soli u sobi gdje se nanosi noći jednače s bistrinama dana. Više mi ne pišeš pisma, sada kada nema nikoga, ni tebe ni mene, na onom sprudu od sipinih kosti čije rubove more čini još oštrijim, sve do boli.

LAŽNI SNIJEG

U Osijeku je zima još hladnija. Grad je obavijen maglom, gole krošnje kestenova u secesijskoj aveniji prekrivene injem koje lagano otpada, kao lažni snijeg…

Na studeni otok razglednica stiže nekoliko dana kasnije, početkom nove godine. Ovdje ne rastu kesteni. Čempres pred kućom i zeleno lišće limuna skupljaju kapljice ledene kiše. Galebovi i divlji golubovi dišu u vlažnim škrapama. Ništa se ne miče. Vrijeme nečujno brza nad smirajem mora. Osjećam vir s kojim se nemam volje boriti. Stojim u sobi s tvojim rečenicama u ruci. Mračno je. Sklopljene rebrenice puštaju malo svjetlosti koja se truni u hladnoći. Sipi fina, bljedosiva prašina, lažni snijeg…   

U PERIVOJU ŠUTNJE

Nedjeljni razgovor. Sumorne riječi i izgovorena slova kao da se netko igra našom nemoći, zbližava, a potom čini jednom rosnu slavonsku maglu i slanu, primorsku. Ne snalazim se dobro, množim tjeskobnost, tvoju i moju. Krećemo se prema vlažnom prostoru u kojem se glasovi više ne čuju. U perivoju smo šutnje. Pali bogovi ustaju i osnaženi kroče u razlomljene svjetove kao demoni.

Prolazim dugo požutjelom šumom, ponavljaš mi. Vidim te kako ulaziš sve dublje i sigurnije u krotkost divljine, u iskrište jarkih boja. Liježem na postelju gaseći sve večernje svjetlosti. Hodaš. Vrlo si daleko. Nijednom se nisi okrenuo.

U BJELINI POČETKA

Moja povijest počinje sada, u trenutku dok promatram potamnjelu put tvoga tijela i ćutim pod vrškom jezika slanost tvojih leđa. Doista ništa nije moglo postojati prije dodira naših svjetova i misli koje su svu vječnost plutale daljinama izgubljena obzorja, morima kojima nismo znali imena i za kojima smo tragali.

Brojim dane, računam godine, zidam pješčane kule na bjelini postelje, na vjetrometini saznanja da smo jedno, od sada.

KUĆA OD SOLI

Nagost naših tijela prepoznaje se u blijedoj sjeni maslinika. Slučajni dodir, pregib kože i spreman sam izgraditi kuću od soli s mnoštvom prozora u kojoj bi postajali jednina, mislima udaljeni od otoka na kojem smo neočekivano od kamena postali ljudi.

Kada podignem kuću za nas s prozora mahat ćemo brodovima koji će odlaziti put daljine, bijeli, presjajni pod nebom Sredozemlja, s ljudima jednako nesretnim poput nas.

DOK TRUNIŠ BJELINU

Pratim tvoj hod, prolaženje vremenom i žalom. U predvečerje sklapaju se sivi cvjetovi morskoga kamena u uvali nad kojom jato divljih golubova pjeva rekvijem za dvije školjke i osušenu algu.

Sunce otpočiva neko vrijeme na tvojim ramenima i vjerujem da osjećaš težinu, nemir blag i ustrajan, dok pogledom brodim tamom kože i sidrim se u dnu tvojih leđa. Ostavljam trag, mogućnost dodira, a večer nas svejednako nadvisuje. Jedna je lađa samo točka sipina crnila na rumenilu obzorja. Odlaziš i sa stopala truniš skupljenu sol, bjelinu.

NA PUSTOPOLJINI MRTVIH ANĐELA

Oko našeg neočekivanog dodira ispredam starozavjetnu prispodobu, mislima isušujem more da utisnem obrise tijela u muljevito dno. Rame o rame, sol o sol, i pitam se želimo li isto, biti ljubavnici sa pradavne freske na koju su zaboravili brojači sunčanih dana s otoka? Pod prahom vremena jedno smo uz drugo, omeđeni suhozidima na pustopoljini mrtvih anđela, dok toplinu tijela rashlađuju požutjele kaplje žuđena dažda.

Ne razmišljamo više ni o čemu. Ovaj trenutak sažima sva mora. Kao da nas nema, a jesmo. Sol o sol.

USKI PROSTOR IZMEĐU

Pažljivo te slušam dok mi pripovijedaš priču o šumi i polju, o uskom prostoru između. Noć zvjezdana, glazba se osipa u mraku, toplina lica, tijela. Zastaješ. Šutiš.

Ne želim više čuti ništa o hrastovima koji nadvisuju uski prostor između, sada dok ponovno postajem gospodar tvojih mokrih usana.

PISMO

Sjediš na sprudu od sipinih kosti i pišeš pismo tajnovitim znakovljem. Jugo njiše trstiku i šaš i pitaš se na kojoj si polutki svijeta, a ja smirujem pogled na tvojim koljenima, brojim paperjaste oblake, zbrajam madeže naših tijela.

To pismo koje mi kaniš poslati blagoslivljaš morem, potpisuješ ostudenjelim školjkama i očekuješ oprost za neučinjene grijehe, osjećaš djetinju nemoć da postanemo čuvari vlažnih i prešućenih riječi.

Jugo sveudilj njiše trstiku na sprudu od sipinih kosti. Dok gledamo se u oči izgovaram molitvu praotaca naših. Nikada mi nemoj poslati pismo od vjetrova i soli.

HRASTOVI

Sve je puno hrastova, kažeš dok ležimo u sjeni Velikog medvjeda. Tijela nam pokrivaju vlažne pahulje noći, kao i hrastove, uostalom. Netko prolazi stazom i miris prašine uvlači se u nosnice. Šumi li to more iza šume? Reci mi.

PRIJE KIŠE

Ne govorimo o bliskosti, ne još. Svo vrijeme prepuštamo se žudnji, istražujemo polove tijela, želimo dokučiti ono tjelesno što nas čini ljubavnicima. Dok se odmaramo ti i dalje ležiš u postelji i brojiš najsvjetlije zvijezde vodilje, čudiš se miru jedara u luci. Možda se prisjećaš djetinjstva. Ponovno vidiš prizor koji ne blijedi, koji te plaši.

U tihoj noći pokraj slane beskonačnosti vode ne govorimo o naklonosti, ne još. Nečujno urastam uz tvoje tijelo. Iza brijega, iza zvijezda, vrlo daleko, mrači se, grmi.

SKUPLJAČ PELUDA

Otvaramo prozore u praskozorje dok dan se naslućuje u tamnomodroj puti neba i u plahim koracima ovom sobom koju ne imenujemo jutros imenima naših zaštitnika-svetaca. Maestral se poigrava zavjesama, dotiče zrnca soli u porama tijela, smiruje se u zajedništvu s nama na postelji bijelih koralja. Toplina daha rasplinjava rijetke misli u blagu svjetlost krijesnica. Nesvjesni prolaznosti sati šutimo. U sobi otvorenih prozora skupljam pelud cvjetova  limuna s tvojih kapaka.

NENADANO

O namjerama naših susretanja, kretnji razgovarali smo nekoć šetajući brijegom, promatrajući padinu procvjetale kadulje koja se prostirala sve do mora i bracere ukotvljene u uvali. Već tada stizala nas je tjeskoba odrastanja, nespremnost da se prepustimo ritualima svakodnevice i odlučili smo obiteljske fotografije u albumima zamijeniti baršunastim lišćem, mirisima brežuljka kojem ćemo se jednom, kada poželimo otići iz kule koju gradimo od kamena, vratiti.

U MEANDRU ŽUDNJE

Zajedno dišemo na pjeskovitoj stazi, dotičemo se vlažnim čelima u toplo poslijepodne. Prepoznajemo se šutnjom, prstima istražujemo već upoznate oblike... U tvojim zjenicama vidim mirno zrcalo mora, jednu barku koja se sidri u uvali, tvoju ohrabrujuću spokojnost. Olako se prepuštam pjevu zrikavaca. Ćutim žeđ dok usnama putuješ linijama moga vrata. Miris smilja u tami tvoje kose traje… Sklonjeni od pogleda ptica jedno smo u meku zelenilu šume nadomak mora, u tihu meandru žudnje. Čini se da će trenutak trajati vječno.

ZARANJANJA

Stojiš na samom rubu barke. Prigibaš tijelo i ponovno se uspravljaš. Bjelina kože u suglasju je s kamenom i tajni je dogovor sklopljen između tvoga tijela i zelene mrežaste biljke koja raste na žalu između oblutaka. Sve je već učinjeno, čini ti se dok promatraš modro obzorje i Velebit. Zaranjaš u vodu, slanost. Pokušavaš isprati s kože tragove zajedničkih kretanja, ožiljke moje nijeme prisutnosti u tebi, a plahe se ribe čude tvojoj nagosti.