Dubrovnik u zrcalu ozbiljne teorije

Znanstveni opus u rasponu od medievistike do dvosveščana presjeka žanra epike te precizne i korisne snimke poetika starih hrvatskih pisaca, kao i ozbiljan organizacijski i teorijski prinos izučavanju tropa i figura, već nabrojenim temama nagoviješta ozbiljnost i temeljitost Dunje Fališevac. Kada se u nj zaroni koncentrirano, vidljivim postaje njegova nezaobilazna korist. Nakon desetljeća romantičarski intonirana i pozitivističkog pisanja o našoj baštini, stigla je generacija istraživača opremljena filološkim poznavanjem nipošto manjim od onih njihovih starijih kolega, ali dopunjena solidnom informiranošću o suvremenim teorijskim zbivanjima i željom da se književno nasljeđe osmisli modernim metodama i postupcima. Tu generaciju najavio je koju godinu mlađi Slobodan Prosperov Novak. Tradicionalni metodološki pozitivizam katedarske starokroatistike, nastao nakon Kombolova za svoje doba iznimno moderna književnopovijesnoga projekta i u odnosu na Kombola kao svojevrsna metodološka retardacija, generacija Novaka, Kravara, Pavličića, Dunje Fališevac, kao i nešto starijega Maroevića, prevladavala je superiornim instrumentarijem, ne oformivši pritom neku ujednačenu školu.

Prikaz Dubrovnika iz knjige Giacoma Franca Carte geografiche, 1597.

Unutar grupe nabrojenih i filologa koji im gravitiraju uočavaju se dva profilirana usmjerenja. Najistaknutiji njihovi zastupnici su Zoran Kravar i Slobodan P. Novak. Kravarov pristup promatra književnost kao područje strogoga znanstvenog izučavanja. Ishodište tog rakursa najtočnije bi bilo pripisati tekovinama ruske formalističke škole, a u hrvatsku sredinu uveo ih je i razrađivao Aleksandar Flaker. Novak, u samim počecima blizak pozitivizmu, uskoro je golemom količinom činjenica iz raznih područja te usvajanjem tekovina, premda ne i kompletne metodologije novohistorizma, smjera koji, usprkos pozitivističkom pretku, ipak odbacuje mehanicističko uvjetovanje književnoga konteksta izvanknjiževnim, znanstveni rukopis usmjerio publicističkom intenzitetu. Cijenu oživljavanja tzv. dosadne književnosti ponekad je platio površnom „dopadljivošću“ pod svaku cijenu, uz upitan efekt na publiku koja ionako tekstovima starije književnosti pristupa s već izgrađenim stajalištima.

Široko polje znanstvenih preokupacija, ali i vrijedan rad na izdavanju starih književnih rukopisa, legitimiraju Dunju Fališevac kao istaknutu pripadnicu ocrtane generacije. Premda iznad svega samosvojna znanstvenica, svojim profilom bliža je kravarovskom modelu obrade naše starije književne baštine. Za nju je predmet njezina bavljenja prije znanstvena činjenica nego kulturnopovijesni podatak. To nipošto ne znači da ona ne uvažava recentna kulturnopovijesna saznanja. Dapače, dokazala je višekratno spremnost i sposobnost recepcije raznorodnih teorijskih tekovina, pa tako i u ovoj knjizi, uz nezaobilazne filološke i književnopovijesne, opće historiografske te komparatističke, teatrološke i dramatološke izvore, nailazimo na poticajne odraze retoričarske literature, psihoanalitičkoga teorijskog nasljeđa, povijesti filozofije, psihologije, antropologije, imagologije, rodnih i ženskih studija.

Sam naslov, kako nas autorica upozorava u Predgovoru, preuzet je iz istoimene brošure Milana Rešetara. Svrha je bila „istaknuti emblematsko značenje Dubrovnika kao grada i njegovu specifičnu povijest u ranom novovjekovlju, a zatim naglasiti bogatstvo i visoka estetska dostignuća stare dubrovačke književnosti te istaknuti njezino simbolično značenje kao kulturnog kapitala u povijesti hrvatske književnosti“. Vidljivo je, dakle, oslanjanje ove knjige na prethodni autoričin zbornik studija o dubrovačkoj književnoj kulturi iz 2007. Dubrovnik – otvoreni i zatvoreni grad. Najnoviji naslov okupio je dvanaest studija raznih tema i raznorodnih metodoloških postupaka, pri čemu je najveći broj ogleda posvećen opusu Marina Držića. Ogled Jesu li Držićeve žene imale renesansu? objavljuje se prvi put u ovoj knjizi, dok su ostale studije već objelodanjene i ovdje prenesene nepromijenjene ili uz poneku tekstualnu prinovu.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2013.

Držićološku problematiku otvara studija Iz Držićeve radionice: oblikovanje karaktera. Nakon uvodne snimke postojeće stručne literature o toj temi te definiranja pojma karaktera, autorica konstatacijom da je Držićev individualno oslikan portret lika na velika vrata ušao u literaturu skreće pozornost na inovativnost komediografove pojave u hrvatskoj književnosti i kazalištu. Detaljnim opisom i raščlambom perspektiva kojima pisac osvjetljuje lik dolazi do očekivana zaključka o renesansnoj antropocentričnosti, usuprot medievalnoj karakterizaciji osobnosti te dokumentirano ustvrđuje kako je Držić prvi i usto vrstan portretist u hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnosti. U studiji O dijalogu i dijalogičnosti u Držićevim komedijama ispituju se modusi i tipovi dramatičarevih dijaloga i monologa te se određuje njihova funkcija u razvoju i dinamici dramske radnje, a ispitivanje zaokružuje zaključkom da je obilježje Držićevih komedija „polifonija u bahtinovskom smislu te riječi“. Zaključkom točnim ukoliko žanrovske odrednice romana mehanički implementiramo drami te problematičnim i nespretnim imamo li na umu da je upravo Bahtin, pomalo paradoksalno, konstatirajući višeglasnost romana, istu osporavao drami. Studija Rezignirani renesansni „junak“ Tripče iscrpno analizira dramu upozoravajući da je spomenuti lik prvi portret rezignirana i pesimizmom prožeta atipična slabića u hrvatskoj književnosti. Ogled Kako Držića pamte suvremeni hrvatski pisci polazi od novih historiografskih spoznaja o prošlosti te konstruira solidnu snimku komediografove recepcije u suvremenom hrvatskom književnom prostoru.

Spomenuti u knjizi prvoobjavljen ogled Jesu li Držićeve žene imale renesansu?, naslovom parafraza naslova studije Joan Kelly, impresionira ponajprije popisom prorađene teorijske literature. I ovdje postaje vidljivo koliko je Držić darovit stvaratelj slojevitih likova. Opsežna i minuciozna, sagledavajući sve aspekte i pojave držićevske feminine galerije, znanstvenica baca bitno novo svjetlo na naizgled dobro poznate karaktere. Osobitu je pozornost posvetila medaljonima žena Dunda Maroja, otkrivajući ne samo ženske karaktere nego i neuočene svjetove te naizgled savršeno poznate komedije. Pitanje koliko je značenjski korektno poistovjetiti kurtizanu i prostitutku (Laura) nipošto ne umanjuje vrhunske dosege tog u hrvatskoj filologiji gotovo pionirskog istraživanja. Usporedimo li, primjerice, koju generaciju mlađu Ladu Čale Feldman i njezine istotematske uvide, vidljivim nam postaje vitalan duh i mladalački polet Dunje Fališevac, ništa manje nadahnut od generacijski mlađih, feministički oblikovanih promišljanja. Zaokret prema ženskom pismu svojevrsna je novina u znanstveničinu radu. U završnici toga ogleda, nakon lucidna zaključka o Držićevu odnosu spram oca i majke, izvedena na temelju psihoanalitičke raščlambe replika ženskih likova, autorica ide dalje, zaključujući da su Držićevi ženski likovi oblikovani „subverzivno u kontekstu normi i običaja patrijarhalnog i konzervativnog života Dubrovnika“.

Šest od dvanaest studija u knjizi, vidjeli smo, posvećene su Držićevu opusu. U ostalima se autorica bavi raznim temama starije hrvatske književnosti. Dosjetka, domišljatost i igre riječima kao formalna i semantička obilježja Ranjinina zbornika pomiče manirističke stilske postupke do ranoga novovjekovlja. Bogata baština Ranjinina zbornika revalorizirana je u bitnom aspektu svoje izričajnosti. Studija o Petrarkinu sonetu LXI kao citatnom predlošku hrvatskim ranonovovjekovnim pjesnicima kratka je komparatistička skica odraza jedne pjesme rodonačelnika novovjekovnoga pjesništva u počecima hrvatske lirike. Teorijski i književnopovijesno izvrsno utemeljena studija Renesansna poslanica kao prostor poetičko-estetičkih iskaza temom daleko nadilazi dubrovački književni krug, ali ga upravo tim nadilaskom čvrsto svrstava u kontekst šire nacionalne kulture.

Našla je tu mjesto i pjesnička polemika u povodu Držićeve Tirene, uz pogrešku s „mladim“ Držićem, slikovitu jer u doba kad se prepiralo o insinuiranu plagijatu dramatičar nipošto nije mogao biti mlad, osim ako taj atribut ne shvatimo kao uobičajenu oznaku kojom su sami sebe karakterizirali pjesnici ljubavnih stihova. Vrijedan je prinos razumijevanju književnosti zaključak o epistolografiji kao osvješćenju raskida ranoga novovjekovlja sa srednjovjekovljem. Iznimno je vrijedan i pionirski uvid o djetetu i djetinjstvu u starijoj hrvatskoj književnosti, dok opsežan prikaz Predodžba Indije u dubrovačkoj književnosti: Barlaam i Jozafat u Dubrovačkim legendama, ekstenzivno opisujući fabulu romana, upućuje na bogatstvo narativnih postupaka te na prepletanje i stapanje dvaju uzoraka poteklih iz međusobno udaljenih figura, a još opsežnija Tema bijega u staroj dubrovačkoj književnosti prilika je za još jedno omjeravanje moćnog teorijskog aparata s obilnom književnom građom. Prostor grada u dubrovačkoj ranonovovjekovnoj književnosti dobar je katalog samotematizacije vlastita okružja u dubrovačkim raznim vremenima.

Najnovijom knjigom Dunje Fališevac hrvatska je filologija dobila heterogen prikaz niza tema iz starije dubrovačke i hrvatske književnosti. Ekstenzivno citirana teorijska literatura, pokadšto sužen, a mjestimično vrlo širok citatni obzor domaće filologije, moderan senzibilitet i povjerenje u znanstvenost književne povjesnice osobine su ovoga zrela, staložena stručnog pisma. Njegova živost najavljuje obilje novih naslova koje s pravom očekujemo od vrsne znanstvenice, sveučilišne profesorice i akademkinje.