Društvena apokalipsa

Nakon genijalnoga Park Chan-wooka (Oldboy, Simpatija za gospođu Osvetu, Žeđ), koji je u britansko-američkoj suprodukciji realizirao osrednju triler-dramu Stoker, te podjednako darovita Kim Jee-woona (Gorkoslatki život, Vidio sam vraga), koji je u Hollywoodu debitirao komercijalno neuspješnim, no vrlo solidnim akcijskim trilerom Posljednja bitka, sjajni Bong Joon-ho treći je južnokorejski filmaš koji je tijekom prošle godine snimio film na engleskom jeziku. I u odnosu na dvojicu sunarodnjaka napravio superioran i prilično dojmljiv posao, ostavši u svim aspektima vjeran sebi i dostavivši pretjeranom doslovnošću donekle opterećenu, no maestralno režiranu i značenjski vrlo slojevitu postapokaliptičnu distopijsku parabolu Snowpiercer, na stripu Le Transperceneige francuskih autora Jacquesa Loba, Benjamina Legranda i Jeana-Marca Rochettea temeljeno djelo u kojem se uz pomoć scenarista Kellyja Mastersona (Dok vrag ne sazna da si mrtav) pozabavio temama funkcioniranja i propasti ljudskoga društva, povijesti čovječanstva, čovječanstvom i ljudskošću kao takvima i još nizom detalja sagledanih kroz specifičnu filmofilsku i filmotvoračku prizmu.

Produkciju filma supotpisuje spomenuti Park Chan-wook, što je razumljivo jer Bong Joon-ho s njim dijeli mnogo sličnosti. Osim vrsna redateljskog umijeća, dvojicu autora povezuje bavljenje intrigantnim i provokativnim temama poput profiliranja psihopatskih ubojica i prikaza lova na njih, elaboriranja motiva osvete te oslikavanja napetih i emotivnih obiteljskih odnosa, kao i minuciozno karakterno postuliranje likova, kreiranje iznimno sugestivnih ozračja, posvećivanje velike pozornosti detaljima, svjež i originalan pristup odabranim žanrovima te učinkovita uporaba crnoga humora i eksplicitnih nasilnih scena.

Film prikazuje distopijske ambijente

U svom drugom, a prvom u nas distribuiranu dugometražnom ostvarenju, na istinitoj priči o lovu na prvog službeno priznatog južnokorejskog serijskog ubojicu temeljenu Sjećanju na ubojstvo, lijevim društvenim opservacijama i socijalnoj kritičnosti itekako sklon Joon-ho žanrovski je okvir crnohumornoga trilera dojmljivo iskoristio za razoran prikaz korejskoga društvenog sustava sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća, vojne diktature u kojoj su prema njemu neizbježno formirani zločinci i psihopatske ubojice. Nakon efektnoga spoja tjeskobne trilerske priče i subverzivne crne komedije, koji je u cjelini rezultirao sociološkom alegorijom, redatelj je snimio fantastičnu horor-melodramu Domaćin, ostvarenje u kojem se obiteljska drama s elementima slapsticka ne tako spretno susreće s fantastičnim hororom i ekološki angažiranom društvenom kritikom te koja u konačnici također funkcionira kao nešto inferiornija sociološka alegorija. U njoj je naglasak stavljen na neizravnu, no sasvim razgovijetnu kritiku američkoga kapitalizma oličena u Amerikancu koji zapovjedi bacanje opasnih kemikalija u rijeku koja protječe Seulom, a čiji utjecaj bezobzirno razara korejsko društvo, baš kao i njegovu jezgru obitelj te pojedince koji mu se nađu na putu. Kao posljedica djelovanja uvezenoga kapitalizma stvoreno je čudovište koje proždire ljude, a u prikazu njegova haranja Seulom autor nimalo ne štedi ni lokalne društvene institucije, makar spoj obiteljske i društvene drame ne funkcionira uvijek skladno.

Nakon sjajne psihološke socijalne krimi-drame Majka, kod nas svojedobno distribuirane na DVD-u, u kojoj je redatelj s asocijacijama na Sjećanja na ubojstvo kreirao snažnu, emotivnu i tragedijom obilježenu storiju o majci koja se u nekom provincijskom gradiću svim snagama bori za spas svog duševno nestabilna sina osumnjičena za umorstvo, da bi u konačnici bila suočena s užasnom istinom koja će je na tragičan način zbližiti sa sinom, sad je pred nama i prvi Joon-hoov film realiziran dominantno na engleskom jeziku, u međunarodnoj produkciji i sa zvučnom međunarodnom glumačkom podjelom. Godina 2031. približava se kraju, sedamnaest je ljeta prošlo od te 2014. u kojoj su ljudi, pokušavajući se suprotstaviti globalnom zatopljenju i opasnostima koje ono nosi, emisijom plina CW7 u atmosferu neželjeno prouzrokovali kobne kontraefekte i doveli do nastupanja ledenoga doba u kojem je gotovo cjelokupno čovječanstvo pomrlo. Jedini koji su preživjeli putnici su divovskoga vlaka koji se kreće na samoodrživi pogon, perpetuum mobile, kojem treba godinu dana da obiđe Zemlju, koji se ne smije zaustaviti jer bi to kobno ugrozilo živote svih putnika, i koji je po vagonima strogo podijeljen na klase i kaste koje se ne smiju međusobno miješati i čije su društvene pozicije i svrhe čvrsto i nepromjenjivo zadane.

U posljednjem vagonu na repu vlaka tako su smješteni siromašni, bogalji i besprizorni ljudi, među kojima su i odlučni Curtis (Chris Evans), njegov najbolji prijatelj Edgar (Jamie Bell) i mudri starac Gilliam (John Hurt), koji se hrane isključivo proteinskim blokovima lošeg ukusa koje im dnevno dostavljaju ljudi arogantne i ohole ministrice Mason (odveć karikaturalna Tilda Swinton). U završnici doznat ćemo da su svi oni, uključujući Curtisa, neposredno nakon nastupanja ledenog doba i ulaska u vlak kojim vlada zagonetni Wilford, silom prilika postali ljudožderi koji se poput glavnog junaka gade samima sebi jer poznaju okus ljudskog pa i dječjeg mesa. No to užasno iskustvo istovremeno ih je obogatilo i oplemenilo, jer su mnogi među njima pritisnuti glađu tada dragovoljno počeli odsijecati vlastite udove da bi pomogli drugima. Dok sve teže pristaju da ih naoružani ljudi ministrice Mason tretiraju doslovce kao stoku koja se može i nekažnjeno ubijati, kojoj se u svrhu očuvanja poslušnosti odstranjuju ruke te kojoj se iz nepoznata razloga oduzimaju djeca do pet godina starosti, među ljudima na repu vlaka i na društvenom dnu sve više rastu bijes i želja za konkretnom pobunom koja bi morala biti učinkovitija od posljednje koja se odigrala prije četiri godine. Osnovni je cilj doći do Svetog Stroja, sofisticiranoga mehanizma koji pokreće vlak i kojim upravlja Wilford, a Curtis i Gilliam vjeruju da bi se to moglo ostvariti uz pomoć na zatvorsku kaznu osuđena stručnjaka za osiguranje Namgoonga Minsua (stalni Joon-hoov glumac Song Kang-ho) i njegove kćeri Yone (Ko Ah-sung, koja je u Domaćinu također tumačila Kang-hoovu kći). Uistinu, Minsu odlično poznaje vlak i zna kako svladati sve prepreke do prednjega dijela i Stroja, no za nevolju ovisan je o tajanstvenoj drogi kronalu.

Dok se s drugim obespravljenima mukotrpno probija prema čelu vlaka, pri čemu ginu brojni njegovi suborci, Curtis otkriva da je vlak funkcionalno podijeljen po društvenim i inim segmentima, pa je u jednom vagonu razred u kojemu se djeca imućnih roditelja indoktriniraju za slijepu odanost Wilfordu i mržnju prema onima s kraja kompozicije, u drugom su smještene zdravstvene službe, u trećem kuhinja s biranim jelima, a u četvrtom knjižnica, dok je u jednom i svojevrsni akvapark sa svim vrstama koje nastanjuju more. Kad dozna da je taj akvapark strogo uravnotežena biološka zajednica čiji se prekobrojni primjerci ubijaju i poslužuju kao hrana, Curtis, a s njim i gledatelji, mogu jasno naslutiti prirodu i uređenost vlaka. Ta doslovnost i pretjerana eksplikativnost, osobito zastupljena tijekom posljednjih pola sata dok Wilford sve objašnjava Curtisu, jedini su nedostaci djela koje odlikuju sjajno režirane akcijske sekvence (izdvaja se ona u zamračenom vagonu između vojnika s noćnim vizirima i pobunjenika s bakljama), povremeno duhovita subverzivnost i bizarnost (trudna nastavnica koja indoktrinira djecu hladnokrvni je ubojica što sladostrasno uživa u tamanjenju „bijednika“) te začudna scenografija i dizajn. Film idejno srodan Matrixu braće Wachowski nudi raskošno gledateljsko iskustvo, pesimističnu i mizantropsku sliku društva koja istodobno funkcionira i kao hod kroz ljudsku povijest, od primitivnih zajednica plemenitih ljudi do sofisticiranog otuđenog društva današnjice u kojem red zavode psihopati. A pobune, revolucije i ratovi nužni su za zdravlje i pročišćenje zajednice, pa ih kao takve treba poticati i organizirati te paziti da se ne otmu nadzoru.