Dojmljivo propitivanje okvira

Iako slojevitošću te sadržajnim, stilskim i inim bogatstvima stalni izazov kazališnim redateljima diljem svijeta, Ana Karenjina rijetka je gošća hrvatskih, posebice osječkih kazališnih dasaka. Tolstojev klasik posljednji je put premijerno izveden u Osijeku davne 1928, što je, uz mjesto postavljanja – osječki HNK – usmjerilo redateljicu Doru Ruždjak Podolski prema, uvjetno rečeno, klasičnom čitanju romana, podalje potrage za novim scenskim ključevima i eventualnim referencijama na (davnu i tanku) kazališnu tradiciju.

Naslonivši se na dramatizaciju Helen Edmundson, Dora Ruždjak Podolski s Marijanom Fumić naglasak je stavila na složenost odnosa među likovima, diskretno ukazavši na društveni sloj romana, kao u skiciranom sukobu između starih i mladih ili na nekoliko mjesta tek naznačenoj propasti plemstva i rađanju novih vrijednosti.

Ruske dame u kazalištu˝/ Snimio Damir Rajle

Predstavu otvara napola spušten zastor koji otkriva noge aktera u pokretu uz nizanje pitanja koja se kreću od ljubavne i preljubničke prirode do društvenih i političkih nedoumica. Ta prva scena, koju zatvara slavna rečenica o sretnim i nesretnim obiteljima, otvara teme kojima će se baviti predstava, ujedno „bezglavošću“ nogu u pokretu ukazujući na činjenicu da su spomenuti problemi dio svih nas, bez obzira kakva odijela i oprave nosili. Uopćavanje problema koji, iako individualni, nose u sebi dah univerzalnosti, efektno je podcrtao scenograf Stefano Katunar ispunivši zidove scene praznim okvirima za slike. Neispisane rame predstavljaju zadane norme i okvire unutar kojih se Tolstojevi junaci, a s njima i svi mi, smiju kretati. Unutar te društvom uvjetovane zadanosti junaci svojim životnim kistom upisuju pobjede i poraze, odluke kojima probijaju okvire ili se uvijaju unutar njih, čineći to pokatkad gustim, mračnim, ali hrabrim premazima, pokatkad uranjajući u lažno ružičaste boje.

Na tragu je dvostrukosti okvira i odlično riješena pokretna kružna scena koja se sastoji od dva zida pomalo umorna, tamna salona. Uz pomoć rijetkih kulisa i ponešto sugestije salon se s lakoćom pretvara u kolodvor, vagon, polje, spavaću sobu ili gledalište. Unutar toga prostora vodi se javni život, dok se mračna povlačenja kistom odigravaju i doslovno iza kulisa, gdje se odvija ljubavna priča Ane i Vronskog, od prvih zagrljaja i poljubaca preko zajedničkoga života do potpunoga rasapa. Ta dva prostora – javni unutar kulisa i zakulisni iza njih – spajaju uglavnom otvorena vrata kao podsjetnik na neodvojivost dvaju svjetova (što je nekoliko puta odlično iskorišteno u predstavi).

Na tako postavljenoj sceni te u vrlo zanimljivu i dinamičnu, gotovo filmskom nizanju prizora koji su se u predstavi prelijevali jedan u drugi, gradili su se i prepletali fatalni ljubavni odnos Ane i Vronskog, lažna idila Oblonskog i Dolly te ljubavno traženje između Levina i Kitty. Kako bi bile začinjene daškom suvremene nam zvjezdane prašine, sve su priče, posebice Anine životne odluke, propitkivane i komentirane neizbježnim trač-partijama. Osim u funkciji diskretnoga žućenja radnje, ti damski komentari bili su u ulozi ubrzanja radnje, koje je nakon nekoga vremena postalo pomalo zamorno. Također, odličan ritam radnje iz prvoga dijela ponešto je pao u drugom dijelu predstave, dodatno opterećenu pokojim manje važnim rukavcem priče. Cjelina, vjerujemo, ne bi odveć izgubila izostavljanjem epizode s bolesnim Levinovim bratom Nikolajem, a ostalo bi ponešto prostora za podebljavanje tek skicirana i odveć izlomljena lika Vronskog, koji je ispao najvećom žrtvom predstave.

Sandra Lončarić Tankosić uspjela je unutar paralelizma radnji oblikovati čvrst i uvjerljiv lik Ane Karenjine, odlično je provevši kroz emocionalnu paletu od početne elegantne hladnoće preko djevojačke zaljubljenosti do ljubavne ludosti i završnog rasapa. Bez obzira na lomove, njezina je Ana tijekom cijele predstave dosljedno povlačila poteze isključivo i samo iz ljubavi prema Vronskom iz kojega, dramaturški znatno osiromašena, Vladimir Tintor nije mogao mnogo izvući. Znatno zahvalniju ulogu imao je Davor Panić, vrlo uvjerljivo oblikujući dvije strane Karenjina – emocionalno distanciran okvir koji polako nagriza potiskivani bijes povrijeđenoga muškarca. Aleksandar Bogdanović bio je scenski uvjerljiv Levin, nešto neuvjerljiviji u monološkim dijelovima. Žuđenu mu Kitty Jelena Perčin uspjela je provesti od naivnosti i krhkosti do ženske odlučnosti i snage. Miroslav Čabraja bio je dozirano dvoličan kao Oblonski, od samodopadnog preljubnika do samodopadnog ljubavnog posrednika. Tatjana Bertok-Zupković odlično je prikazala prevarenu Dolly, koja je odlučila progutati ponos, uzdigavši se u nekoj novoj, pomalo prkosnoj životnoj laži za dobrobit djece, ali i vlastite slike u javnosti. Od ostalih istaknuli bismo Duška Modrinića, koji je uvjerljivo i dopadljivo odigrao čak dvanaest minijatura, oduševivši brzinom glumačke transformacije.

Barbara Bourek kostimima se naslonila na vrijeme radnje romana i predstave, pridonijevši vizualnoj raskoši cjeline, dok je Igor Valeri predstavu glazbeno omotao sjetnim tonovima koji su odlično podcrtali gašenje plemstva te scensku dramatičnost. Tek pomalo zbunjuje neobičan auditivni kraj omotan pop-glazbom.

Predstava Ana Karenjina, iako ima poneko slabije mjesto i lik, vrlo je uspio spoj romanesknoga klasika, pametno osmišljena scenskog prostora, vrlo dobrih redateljskih rješenja i brojnih odličnih glumačkih rola. Kao takva, vjerujemo da će postati jedna od nositeljica repertoara osječkoga HNK-a.