Vijenac 527

Naslovnica, Tema

Izbor iz poezije Tadeusza Różewicza

Čega će mi biti žao

S poljskoga preveo Pero Mioč

zašto pišem?

katkada „život“ zaslanja

Ono

što je veće od života

 

Katkada gore zaslanjaju

Ono

što je iza gora

trebalo bi dakle premjestiti gore

ali ja nemam nužnih

tehničkih sredstava

ni snage

a niti vjere

koja pokreće gore

pa to nećeš vidjeti

nikada

to znam

i stoga

pišem

 

 

od usta do usta

ideja

 

ima jezik

lijep i okretan

kao zmija

u raju

 

iz filozofovih usta

izlazi čista

daleka

od „stvarnosti“

kao duša od tijela

 

tada je uzima

na jezik

političar svećenik

aktivist

 

prožvače

i ispljune na glave

stanovnika

 

iz političarevih usta

ideju vadi

novinar

začinja ju slinom

arogancijom

provokacijom

i izbacuje  putem

„masovnih medija“

 

ideja raste u ustima

ideja dopire do pločnika

 

izlazi na ulicu

      tetura se

      kao pijana prostitutka

      lijevo desno

 

      ideja prelazi

      iz ruke u ruku

      pred očima

      onijemjelog svijeta

      pretvara se

      u oruđe zločina

 

a što čini filozof

 

      on šuti i odlazi

      ne osvrćući se

      iza sebe

 

      kao da nije čuo riječi:

 

      „Čovjeka ne čini nečistim

      ono što u usta ulazi,

      nego ono što iz usta izlazi

nečistim ga čini…“

 

 

 

 

 

domaća zadaća

domaća zadaća

      mladom pjesniku

 

      ne opisuj Pariz

      Lavov i Krakov

 

opiši svoje lice

      po sjećanju

      ne iz zrcala

 

      u zrcalu možeš pobrkati

      istinu s njezinim odrazom

 

      ne opisuj anđele

      opiši čovjeka

      kojega si mimoišao jučer

 

      opiši svoje lice

      i počasti me

      njegovim promjenljivim izrazom

 

      nisam u poljskoj poeziji

pročitao

      dobar autoportret

 

 

* * *

Dostojevski je govorio

kada bi mu bilo zadano birati

između istine i Isusa

izabrao bi Isusa

 

počinjem shvaćati

Dostojevskoga

 

rođenje život smrt

Isusovo uskrsnuće

veliki su prevrat

u svemiru

 

bez Isusa

naša je mala zemlja

lišena važnosti

 

taj Čovjek

sin božji

ako je umro

 

uskrsava

u osvit svakoga dana

u svakom

tko ga slijedi

 

2003–2004.

 

 

filozofi

Das Wesen der Wahrheit

Ist die Freiheit

Napisao je Martin Heidegger

godine 1930.

potom je pristupio

hitlerovskoj partiji

Hampelmann der Nazis

rekao je o njemu

pravednik među filozofima

Karl Jaspers

 

ali se i on prevario

kada je Hannah Arendt prestrašenoj

 

Hitlerovom pobjedom odgovorio

Das Ganze ist eine Operette

Iich will kein Held in einer Operette sein

H. A. je emigrirala…

Jaspers je ostao…

i uvjerio se

sa ženom

Gertrudom Židovkom

da to nije bila opereta

 

 

na Njemačku i Europu

pala je kristalna noć

pomračilo se zvjezdano nebo

umro moralni zakon

 

šteta

nisam do konca pročitao

Raj mea culpa!

Dosađivao sam se u Čistilištu

mea culpa

Samo sam Pakao čitao

s prištevima na licu

mea maxima culpa   

 

Ezra Pound

nije pročitao samo cijeloga

Dantea i Konfucija

nego i pjesnika iz Predappija

(la Clara a Milano!)

kojega je obožavao

 

taj Pound bio je luđak genij

i mučenik

Njegov omiljeni učenik

Possum

pisao je lijepe pjesme o mačkama

nosio lijepe kravate

i bio suzdržljiviji u riječima

od svoga učitelja

za to je dobio Nobelovu nagradu

 

Pound

je imao pravo

što nije bio sklon

kapitalistima i lihvarima

         htio je istjerati trgovce

iz hrama

obukli su mu

luđačku košulju

u tom ruhu hoda

po Parnasu

          

         gdje razgovara sa štovateljima

Dantea Ariosta Schillera

Klopstocka Platena

i Weiblingera…

s pjesnikom skladateljem vođom

prevoditeljem i autorom pjesme

Die Worte vom Brot

Sa samim Benitom Mussolinijem!

(neka ti bude! Ti glupane pjesniče)

 

         P. S.

         šteta što Pound nije pročitao

Mein Kampf

prije nego je počeo slaviti

         Führera

 

 

srce u grlu

godine 1945.

u listopadu

izišao sam iz ilegale

 

počeo sam disati

 

riječ po riječ

vraćao mi se govor

 

činilo mi se

kako se „Sve“ slaže

dobro

ne samo u mojoj glavi

nego i na svijetu

u kući u domovini

 

skupa s Przybośem tražio sam

mjesto na zemlji

     

skupa sa Staffom započeo sam

obnovu od pepela

na kominu

skupa s profesorom Kotarbińskim

glasovao sam 3xda

 

studirao sam na proseminaru

profesora Ingardena

uvod u teoriju spoznavanja

Hume mi je pomagao

u sređivanju míslī

 

referendum je bio krivotvoren

 

obnova hrama

napredovala je sukladno

planu i nadama

Bog me ostavio na miru

čini što hoćeš odrastao si

rekao je

ne drži me za ruku

ne obraćaj mi se

za svaku sitnicu

na glavi imam dvije milijarde ljudi

zamalo ću imati deset milijardi

pomogao sam Ti 1935. godine

riješiti jednadžbu

s jednom nepoznatom rekao je Bog

iz gorućeg grma

koji se pretvorio u pepeo

 

21. stoljeće prikradalo se kao lopov

 

moja se glava

razletjela na sve četiri strane svijeta

 

na zidu sam ugledao

napis Mane Tekel Fares

u Babilonu nož na ljudskom vratu

 

 

poeta emeritus

Czesławu Miłoszu

 

      sjedi na klupi

      skida naočale

sklapa oči

 

briše naočale

otvara novine razgleda se po svijetu

slaže novine ustaje

 

gubi ravnotežu

podupire se štapom

čita napise

na naslonu klupe

 

ide govori sam sebi

 

razgovara s umrlim

pjesnicima

 

pristupaju mu

dvije žene

pitaju čita li bibliju

vjeruje li u pakao

svršetak svijeta raj na zemlji

 

osmjehuje se klima glavom

pod starost voli

razgovarati s ljudima

koji šute

 

odlazi

sjeda na klupu

promatra oblake

 

tada slijeće

      gavran

      prelazi crnim perom

      preko njegovih usta

      zatvara ih

      i odlijeće   

 

1996.

 

 

 

 

 

 

 

 

* * *

zašto pjesnici piju votku

 

      piju jer znaju

      što u njima klija

       i što još može

      iz njih izniknuti

 

      piju jer ne mogu slušati

      ono što im drugi govore

      i ono što govore sami sebi

 

      piju jer žele oklevetati

      kolegu po peru

      a kada su trijezni

      tako su plemeniti

 

      piju sami (bez zrcala) jer se boje

      da će u njemu ugledati onog drugog

      boljeg i „ljepšeg“

      ogledalce ogledalce

      reci mi…

 

      piju jer znaju što su već

      napisali

      i ne znaju što će još

      napisati

 

 

Čega će mi biti žao

Wiesłavinog osmijeha

kada govori dobar dan

i laku noć

 

i kada ništa ne govori

 

kada za mnom zatvara vrata

i otvara

poslije dugog putovanja

i nakon povratka iz

za nju dalekoga kraja

gdje sam gradio pjesmu

 

čega će mi biti žao

 

tišine među našim licima

i rijéčī koje su ostale

neizgovorene

jer ono što je božansko

među ljudskim bićima

stalno traži

svoje imenovanje

 

čega će mi biti žao

 

„cijeloga života“

i još nečega

golemoga veličanstvenoga

izvan riječi

izvan tijela

 

 

 

Vijenac 527

527 - 15. svibnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak