OPTIČAR, PTIČAR, TIČAR, IČAR, ČAR, AR, R – jedna od mojih dječjih igara dok sam slova učila na javnim natpisima, a dodavanjem novih ili oduzimanjem postojećih otkrivala ima li nova riječ ikakva smisla. Kad se danas osvrnem (sve prije nego gnjevno), uviđam da su me slova oduvijek privlačila više od brojki. U osnovnoj školi voljela sam rješavati križaljke, čak sam ih, riješene, slala i na nagradni natječaj, no trebam li uopće reći: nikada ništa nisam dobila, nikakvu knjigu, čak ni kemijsku olovku, što su onomad bile glavne nagrade za mlade rješavače. U tim enigmatskim knjižicama bili su i ovakvi zadaci: uoči 10 razlika na slikama. Trebalo je imati dobro oko, dobro zapažanje. I njih bih brzo pronašla. Zato valjda naočale i nosim još od gimnazije. Štura definicija oka glasi: organ vida kuglasta oblika u čovjeka i nekih životinja smješten u očnoj šupljini. U prenesenom značenju (imati dobro oko) znači dobro zapažati.
Oko je vrlo stara riječ. Možemo je pratiti od ie. *Hok-, gledati, oko, preko stind. áksi, arm. akn, oko, luknja, otvor; grč. óps, lat. oculus, got. augō, njem. Auge, engl. eye; prasl. *oko, stsl. oko. Moj optičar, majstor koji izrađuje optička pomagala, uzeo mi je nedavno gotovo dvije mirovine. Što mogu kad uz toliku dioptriju bez naočala ne mogu?! Ima raznih naprava za poboljšanje vida: naočale, dalekozor, teleskop, fotoaparat, projektor, no u kazalište išla sam samo s jednom, s lornjonom (fr. lorgner, gledati sa strane). Koliko god se to činilo otmjenim, kao što je otmjen bio i lornjet (fr. lorgnette), sklopive naočale s drškom koje se stave pred oči samo kad zatreba, iz sve te otmjenosti ipak lukavo vreba stfr. lorgne, što znači škiljav.
Naporan kabinetski rad utisnut će nam – a što drugo nego crne podočnjake, to je bar očito (vidljivo, jasno), padat ćemo s nogu od umora, pa nas neće dići ni skladna podoknica, pjesma kojom nam milo biće ili cijeli zbor što ga je to biće angažiralo pod našim oknima poručuje koliko mu značimo. Kad kuću – mislim na negdašnje prizemnice, ne na nebodere – gledaš s pročelja, ta dva prozora izgledaju doista kao dva oka. Zato ih i zovemo oknima, umanjeno okancima. Neboder bi prije asocirao na Argusove oči (kojih je mnogo i koje sve vide). Mi smo i inače skloni sve personificirati, pa smo oči proglasili ogledalima ili prozorima duše. Koliki su i pjesnici i stihoklepci pjevali o oku! Tvoje oko k’o more duboko; Hajde, zaljubi se u moje oči, Oči su ti ocean, Za njene oči, Za tvoje oči, Oči boje kestena, Oči plave, Oči tvoje zelene, Suze liju plave oči, Tebi san već nježno sklapa oči (nekoć znak za fajrunt na jadranskim terasama s plesom), Oči čarnije itd. Ili ona božićna: Sklopi blage očice, tu na krilu majčice. Ili tolike uspavanke (Spavaj, zaklopi oči, sanak će uskoro doći).
Oko je tako dragocjen organ da mu zazivamo moćne zaštitnike. Najpoznatija je sv. Lucija, kojoj je lux, svjetlo, luča, već i u imenu – svjetlo koje nam omogućuje da vidimo ljepotu oko sebe, ali i svjetlo duha (duhovne oči), s kojima poniremo u neslućene dubine duše. Ima i drugih zaštitnika od bolesti očiju: Alojzije Gonzaga, Antun Padovanski, Augustin, Jeronim, Klara, Leon III., Udalrik (Ulrik), Wolfgang (Vuk). No ni jednom od njih ne možemo zamazati oči, a ni oni nam neće ništa dati na lijepe oči; morat ćemo ih barem zamoliti za zagovor.
Nešto dragocjeno čuvamo kao oči u glavi ili kao zjenicu oka svog. Možda je zato jedna od okrutnih kazni kopanje očiju (Goranova Jama nije jedini primjer). A opet, tako se olako razbacujemo očima, pa bacamo oko na koga, što (interesiramo se za koga ili za čije materijalno dobro), držimo koga stalno na oku (budno ga pratimo, motrimo na njega, vrebamo na njega i pazimo kad on to želi i ne želi – možda tako odrađujemo pripravnički staž za uhode?!), a onda se pravimo slijepi i kod (zdravih) očiju (ne vidimo ni ono što je očito), bacajući ljudima pijesak u oči kao opravdanje. Neki su se izvještili toliko da te gledaju ravno u oči i bezočno lažu. Tko istinu gudi gudalom ga po prstima tuku i lako postaje trn u oku svima kojima to nije voda na njihov mlin. Isforsirano prijetvorno ponašanje ubrzo će početi bosti u oči (stršiti), jer čega je previše ni s putrom nije dobro, pa će takve ulizice gledati još budnijim okom (pažljivo, oprezno, sumnjičavo), otvorit će četvore oči ili će iskolačiti oči na svaku udvoričku izjavu. Dok si okom trepnuo (brzo, odmah, začas) situacija se može i promijeniti, pa ljude počinjemo gledati drugim očima (o njima sudimo drukčije), mjerkamo ih ispod oka (nepovjerljivo), pa i gledamo krivim okom. Koliko su mi puta kao djetetu govorili ono što sam i ja govorila svojoj djeci: gledaj me u oči dok sa mnom razgovaraš? Jer i kada su meni tako govorili i kad sam ja svojoj djeci tako govorila mislila sam da još vrijedi običaj: gledanje u oči jamstvo je da će se govoriti istina. No čak i da ste što vidjeli na svoje oči, da ste, dakle, očevidac, frizirani policijski očevid može vas diskvalificirati ako vaš iskaz ne pogoduje nekoj „važnoj njušci“. Možete vi moćniku reći u oči što ga ide, bez okolišanja i straha, možete se očitovati sto puta: takvi će vas lijepo uputiti kud te oči vode i noge nose, samo da im nestaneš s očiju, da ih više ne gnjaviš. Na stranu što si se izložio, što si gledao opasnosti u oči (u gangsterska vremena to je doslovno značilo i gledati smrti u oči), slušao one koji su na sva usta trubili: prijavi nepravilnosti, smatrajući to tvojom građanskom dužnošću (a nikako da najprije pometu pred svojim pragom)! No kad si prijavio kojekakve nepravilnosti, makinacije, krađe i prijevare te postao „zviždač“, svi su te počeli gledati prijekim okom, kao cinkara, a ne kao pravednika. Jer se kod nas opće dobro nikoga ne tiče, to je ničije. Više nikoga ne zanima što si se, za opće dobro, izložio svemu negativnom, što više nisi cijenjen i poštovan kao prije, što si i izgubio u nečijim očima. Zauzimajući se za pravednu stvar, uvijek si na gubitku. Jer te umreženo korumpirano društvo neće ni podržati ni zaštititi. Ako si jednom skresao komu istinu u oči, već si mu time stao na kurje oko, njemu je od tvojega iznošenja „prljavoga veša“ u njegovoj firmi pao mrak na oči, prostrijelio te očima do dna duše, nije mu više do razgovora s tobom u četiri oka (kojima je još pokušavao pribjeći dok te snubio da povučeš sve optužbe), htjet će samo što prije uspostaviti vezu sa sebi sličnima, kružit će očima u svim smjerovima samo da se na takve što prije namjeri, jer vrana vrani oči ne kopa. Taj te više očima neće moći vidjeti u živom kipu, nego će te nastojati onemogućiti i uništiti gdje god stigne.
Naravno, ima i ljepših primjera u toj bogatoj frazeologiji, koji se ne moraju uvijek primijeniti samo na kriminalce. Netko tko ti je drag i odan ravnat će se po onoj: kud ti okom, on će skokom, nećeš mu silaziti s očiju (stalno ćeš mu biti na pameti, u sjećanju), neće moći odvojiti oka s tebe, jer ti se divi i nikako da te se nagleda; guta te očima, promatra te željno, netremice. No i takvom se može u jednom trenu zacrnjeti pred očima, pa ako i zažmiri na jedno ili na oba oka, ipak mu neki događaji mogu skinuti mrenu ili koprenu s očiju, pa on konačno progleda u pravom svjetlu i bez vida oka sokolova. I najbolji prijatelji mogu se jedan drugomu izgubiti iz očiju. Dakako, i u strahu su velike oči, pa kako onda neće biti i veće oči nego želudac ako se čovjek iznenada nađe pred obiljem hrane kakvo nema svakoga dana ili nema uopće?! Naravno, takvo je ponašanje s gledišta društvene etikete šaka u oko, neprilično, nepristojno. No u vučja vremena (a takva su opisana već i u Bibliji) – oko za oko, zub za zub – sasvim je normalno da cilj opravdava sredstvo. Sreća je ako možeš mirno spavati, ako ti san sam ide na oči, pa i ako tako dočekaš da ti i vječni san sklopi umorne oči.
Ako su oči ogledalo duše, možda to zrcalo pokazuje da nam je duša nekako podivljala. Ili da je postala ravna, bezosjećajna. Brundam sebi u bradu: čarne oči, da bi ne gledale! No ne obazirite se! Starački adet.
Klikni za povratak