Bizarna crna komedija

Crna komedija Simon čudotvorac, dugometražni redateljski prvijenac Petra Oreškovića za koji scenarij potpisuje mladi televizijski scenarist i kazališni dramaturg Ivan Vidak, još je jedno ostvarenje na kojem imalo stroži kritičar može bez problema oštriti pero. Posrijedi je drugi domaći film koji je agilni producent Jozo Patljak realizirao 3D-tehnologijom, i u tematskom i u izvedbenom smislu naglašeno bizaran, pomaknut i ne osobito uspio spoj crnohumorne groteske i apsurdne burleske s ponekim suvišnim likom i dramskim odvojkom. Posrijedi je i dramaturški ne sasvim uredan generacijski projekt u kojem redatelj u paru s producentom jasno izdvaja svoje filmofilske favorite i omiljenu televizijsku emisiju te u kojem su mnogo više od smislenosti priče bitni slikoviti likovi i njihovi što neobičniji odnosi.

Redatelj izvrsnoga dokumentarca Povratak mrtvog čovjeka te humorističkih serija Zauvijek susjedi i Periferija City, Petar Orešković pripada u još mladu generaciju hrvatskoga filma, među autore neopterećene tabuima koji na intrigantan, nerijetko crnohumoran, socijalno zanimljivo kontekstualiziran, metaforičan i ponekad tjeskoban način tematiziraju urbane priče o intimnim i egzistencijalnim dramama mladih ljudi. Te priče gdjekad zbog pretjerane ambicioznosti i mjestimične neartikuliranosti pate od tezičnosti i artificijelnosti. Sklonost takvim tematskim i izvedbenim preokupacijama Orešković je demonstrirao u zgodnim kratkim filmovima Otpadnici, Ustaj Miro i Kraj igre, u kojima se predstavio kao potentan i nadaren autor kojem leže egzistencijalne teme i urbane priče s osebujnim protagonistima, kojima se bavi na obično vedar i duhovit te otklonom prema burleski i nadrealizmu obilježen način.

Kadar iz filma

Burleska i nadrealizam s potenciranjem groteske temeljna su obilježja i filma Simon čudotvorac, djela kojem se šarm i određena zabavnost svakako ne mogu poreći, no čiji su možda najveći nedostaci nedovoljna kritičnost prema svim odvojcima Vidakova scenarija i nedomišljenost u pojedinim izvedbenim segmentima. U priči u koju je Orešković ugurao uistinu koješta, protagonist je plahi i zbunjeni Simon (vrlo raspoloženo igra ga Sven Jakir), mladić koji u očevu pogrebnom poduzeću radi kao šminker leševa. Simon je visok i mršav momak koji se gdjekad kreće poput lutka, koji je koncipiran poput lika Mirka Topalovića kojega u kultnim Šijanovim Maratoncima... tumači Bogdan Diklić, i koji je jednom u djetinjstvu uspio oživiti uginulu pticu te otad vjeruje da posjeduje čudesne moći oživljavanja mrtvih. Kad mu na radni stol stigne kovčeg s tijelom preminule majke njegove bivše djevojke, rock-glazbenice Mine (pomalo maniristički nastup Jadranke Đokić), Simon zaključi da bi se krađom pokojničina tijela i njezinim oživljavanjem mogao ponovno zbližiti s Minom. Za to će mu biti potrebna pomoć najboljega prijatelja, podjednako plaha mesara Jure (Dejan Krivačić), u čiju hladnjaču dvojac namjerava smjestiti pokojničino tijelo. Dakako, tijekom noći u kojoj momci krenu u akciju koješta će poći ukrivo, od toga da će kovčeg s tijelom ukrasti borci za prava životinja koji će Simona prisiliti na otmicu psa voditelja Krešimira Mišaka, preko Mininih problema s oženjenim ljubavnikom (Goran Grgić) s kojim prakticira zamalo kobne sado-mazo igrice, do otkrića da iza krađe leša stoje žene iz triju generacija mesarske obitelji koja je najveća konkurencija mesnici Jurina oca.

Kad nedugo nakon početka u ulozi najstarije žene iz te obitelji ugledamo Jelisavetu Sablić u svijetlom odjelu i sa šeširom na glavi, asocijacija je na spomenute Šijanove Maratonce neizbježna. Ona će do kraja biti potencirana i opisanim Simonovim tjelesnim i karakternim osobinama, i povremeno ubrzanom slikom, kao i završnicom u kojoj se tri mesarice ispostavljaju kao gangsterska obitelj koja će pokopati ukradeni leš. U filmu u kojem su 3D-efekti iskorišteni tehnički superiornije i učinkovitije nego u Slučajnom prolazniku Joze Patljaka, s kojim Orešković dijeli afinitet prema marginalcima, čudacima i sličnim slikovitim likovima, daje se i posveta antologijskom Bergmanovu Sedmom pečatu, u sekvenci pred kraj u kojoj Simon s neobičnim starcem s kojim je u svojoj emisiji prethodno razgovarao i Mišak igra šah, da bi se ispostavilo da je taj starac Smrt. Kad ga matira, Simon će posredno ipak demonstrirati čudesne moći. A u samome motivu oživljavanja mrtvaca moguće je detektirati posvetu kultnom naslovu Frankenweenija Tima Burtona i njegovoj suvremenoj inačici Moje najdraže čudovište. Burtonov utjecaj može se uočiti i u postuliranju likova i njihovih odnosa, u kostimografiji, dijelom scenografiji i napadnoj šminki, u sekvencama u mrtvačnici te u konstantnom apsurdnom odmaku.

Tri pripadnice mesarsko-gangsterske obitelji

Čitav je film i neskrivena autoironična filmofilska zafrkancija redatelja Oreškovića i producenta Patljaka, koja se očituje u nizu detalja, od zgodne uvodne špice u kojoj animirana slova postaju sastavni dio filma, preko Patljakove ulice u kojoj živi rokerica Mina, do trenutka u kojem se jedan od likova zagrcne te u kameru odnosno prema gledateljima ispljune pivo, da bi kapi s objektiva brisačem uklonila ruka snimatelja, redatelja ili već nekoga na setu. Ta dosjetka s pivom i nekoliko kretanja kamere u zatvorenim prostorima jedini su momenti s izraženijim 3D-efektima. Unatoč nekim nedostacima, Simon čudotvorac dovoljno je šarmantan i u određenoj mjeri zabavan film koji bi se posebno mogao svidjeti ljubiteljima filmskoga trasha.