Zadnja pošta Zagreb

Svaki trajni odlazak, svaki nestanak, svaka smrt ostavlja u nama dojam potpunoga gubitka, potpune iskorijenjenosti, posvemašnje praznine, jer osoba koja je napustila naš svijet i našu neposrednu blizinu neće više nikada biti s nama, nećemo s njom više moći razgovarati, svađati se ili ljubiti, raspravljati ili samo šutjeti i u šutnji biti zajedno. Svaka smrt istinski je gubitak, zato nas obično ostavlja u veliku strahu i zebnji; borimo se za život na sve načine ne bismo li ga što dulje zadržali. No u danima koji su posebno usmjereni razmatranju posljednjih ili prvih stvari čovjekovih, u uskrsnim i postuskrsnim danima drži nas i nada da smrt nije čovjekov konac, nije njegova konačnica, nije posljednja riječ. Smrti, gdje je žalac tvoj? Bez obzira kako se prema smrti postavljali, kao vjernici, agnostici ili nevjernici, jasno nam je da je svaki ljudski život vrijednost po sebi, vrijednost darovana, vrijednost koja ostaje u trajnu sjećanju bilo obitelji, bilo naroda. Posebice ako je riječ o osobi koja je životom, djelom i djelovanjem ostavila duboke tragove na raznim područjima narodnoga života. Među takve osobnosti nedvojbeno pripada Zvonimir Milčec, prozaist, feljtonist i pisac za djecu. Ne bojimo se i ne strahujemo da – bez obzira što smo ožalošćeni njegovim odlaskom, njegovom smrću – naš Milčec neće biti s nama. Bit će ga dok bude živa i krepka hrvatskoga jezika, bit će zauvijek pohranjen u našim srcima kao pisac, kao osobnost koja je osobitim načinom zadužila hrvatsku književnu i kulturnu javnost, kao osobnost koja će se često spominjati u našoj književnoj i kulturnoj tradiciji, ali i unutar onoga što je jedan od njegovih učitelja, a to je svakako bio Antun Gustav Matoš, okrstio riječju prezentizam.

Zvonimir Milčec u svojim se feljtonima najradije prisjeća svega onoga što je Zagreb učinilo jednim od najljepših srednjoeuropskih gradova

Milčec, pravi, rođeni Zagrepčanin, cijeli svoj radni vijek proveo je u Večernjem listu, najčitanijim novinama u Hrvatskoj, kako za jugoslavenske državne tvorevine, tako i danas. Bio je novinar, reporter i pomoćnik glavnog urednika. Po odlasku u mirovinu nastavio je od 1998. svoje feljtone, odnosno kolumne, pisati u Jutarnjem listu pod naslovom Klub Zagrepčana. Njegov je novinarski, točnije rečeno, feljtonski prinos cjelokupnom hrvatskom novinarstvu najvećim dijelom posvećen njegovoj napasnoj temi – temi grada Zagreba i svega onoga što se uz Zagreb može vezati, od književnosti, povijesti, suvremenih fenomena gradskoga života, do nogometa i njegova plavog kluba, socijalnih gradskih pitanja i pulsiranja gradskoga života na svim područjima. Jedinstven je zaljubljenik u rodni grad, svoju prijestolnicu, jedinstven je po usmjerenosti i vezanosti za Zagreb. U tom smislu napisao je niz knjiga feljtonske naravi, slijedeći onu liniju hrvatskih feljtonista koja se začinje sa Zagrebuljama Augusta Šenoa, nastavlja na feljtonistiku Rikarda Jorgovanića, već spomenuta učitelja svih hrvatskih feljtonista 20. stoljeća Antuna Gustava Matoša, ali i Vjekoslava Majera, Katedralisa, Krešimira Kovačića i Matka Peića. Tim će stopama ići mlađi feljtonisti, primjerice nezaobilazni Veselko Tenžera, vrstan upravo u tom žanru, a nakon njega, među ostalima, Zdravko Zima.

Zvonimir Milčec u svojim se feljtonima i felj­tonskim knjigama najradije nostalgično prisjeća zagrebačke povijesti, priziva osobnosti koje su djelom obilježile zagrebačku književnu i svaku drugu scenu, evocirajući prizore i slike staroga Zagreba, zagrebačkih običaja, kavana, gradonačelnika – riječju, svega onoga što je uza Zagreb i u Zagrebu raslo i što je Zagreb učinilo Zagrebom, jednim od najljepših srednjoeuropskih gradova. Ne mogu ne spomenuti – iako je riječ o stvarima osobne naravi – jednu njegovu kolumnu, objavljenu u Jutarnjem listu 2000. pod naslovom Grad oslikan stihom i kistom, koju je posvetio antologiji moje neznatnosti Povrh starog Griča brda, antologiji ili panorami pjesama posvećenih gradu Zagrebu u rasponu od Tita Brezovačkog do Milane Vuković Runjić, ali i antologiji koju je Ivana Reberski obogatila likovnim prilozima čuvenih hrvatskih slikara. Pjesničke i slikarske vedute spomenute panorame nisu bez razloga posvećene Aleksandru Flakeru, čiju 90. obljetnicu obilježujemo upravo ove 2014. godine. Zvonimir Milčec prepoznao je i čuvenu Flakerovu knjigu Književne vedute, i izbor pjesama, i izbor slika/ilustracija koje čine neodvojiv dio knjige. Milčec, među ostalim, zapisuje svoje dojmove: „Zahvaljujući toj dosad najtemeljitijoj i najopsežnijoj antologiji pjesama o Zagrebu, od prošlog tjedna rodni mi je grad, dakle, ne samo ljepši nego i veći za još jednu svoju knjigu, a to je prava mjera za veličinu grada, za razliku od one fizičke, ljudske i materijalne, a koja može koliko povećati, toliko i smanjiti i uniziti grad pratećim problemima, od prometnih i urbanističkih do socijalnih i čisto egzistencijalnih pa i civilizacijskih, kao obvezatne prtljage što je razvoj i migracija sa sobom nosi.“ Nakon tih riječi zaljubljenik u svoj rodni grad prepušta se naprosto uživanju u putovanju Zagrebom stihom i kistom tijekom dva posljednja stoljeća. Istinski i iskreno ostajem trajno zahvalan na Milčecovoj recepciji spomenute antologije. No da to ne bi ostalo samo na osobnoj razini, treba otvoreno reći da je od Milčeca pa nadalje teško naći toliko oduševljena čovjeka i pisca koji je svojom literaturom, cjelokupnim djelom, zadužio naš grad. Njegova prva knjiga Zadnja pošta Zagreb (1973), izišla u nakladi Društva hrvatskih humorista, zapečatila je Milčecovu književnu sudbinu. Knjiga, koja mu je mnogo toga donijela i priskrbila, pogled na vlastiti grad i njegovu svakodnevicu, bila je u to doba žanrovska novost, kritičari je odrediše kao non-fiction, ali ipak kao lijepo, lepršavo i ležerno štivo jer takvih naslova i takvih sadržaja nije bilo mnogo. Igor Mandić, primjerice, sjajno uočava nedostatnost takve vrste književnosti. Napokon, riječ je o knjizi koja je doživjela ekranizaciju u režiji Mladena Jurana, majstorskoj optici kamere Ive Oreškovića Čiče, a u vrsnoj dramskoj interpretaciji prvaka hrvatskoga glumišta Svena Laste.

Godine 1975. Milčec objavljuje svoje remek-djelo književnosti za djecu, čuveni Zvižduk s Bukovca, knjigu koja je, tek objavljena, odmah postala lektirnim naslovom koji je literarno odgajao niz hrvatskih naraštaja i koji je doživio brojna izdanja. Kako bi rekao Zdravko Zima: „Sugestivnost Milčecove proze uvećana je pozicijom infantilna pripovjedača, stilizacijom usmenoga govora te spretno uspostavljenim balansom između cinizma i nostalgije. Nošen u znatnoj mjeri novinarskim nervom, pripovjedne radove kanalizirao je prema (auto)biografičnosti i usredotočenosti na dokumentarnost.“ Izišao u poznatoj biblioteci nakladničke kuće Mladost pod uredničkom palicom Ane Kulušić, Milčecov Zvižduk s Bukovca uz Kušanove romane o Koku uvršćuje se u klasična djela hrvatske književnosti za djecu.

Ako se dublje zagledamo u naslove U Zagrebu prije podne (1979), Dinamovo proljeće (1982), Dolac (1985), Pozdrav iz Zagreba (1986), Pješak u Zagrebu (1988), Galantni Zagreb (1989), Povratak bana (1990), Zagrebačka linija fronte (1992), Zagrebački gradonačelnici (1993), Od Zagreba su ljepše samo Zagrepčanke (1993), Zagreb je inače lijep (2001), Fakat Zagreb (2004), Volite li Zagreb (2007), Moj zagrebački rukopis (2007), Zagrepčani, vaši i naši (2008), s punim pravom možemo ustvrditi da je Zvonimir Milčec istinski najzagrebačkiji suvremeni hrvatski pisac, koji je na razne načine i gorljivo izgarao za ljepotu svoga grada. Njegova poznata kavana K&K – zapravo kava i kultura – postala je kultno mjesto okupljanja zagrebačke intelektualne elite, mjesto jedinstveno u središtu grada, u Jurišićevoj ulici, prava oaza mira i dokolice, oaza kakvu je teško naći u gradu Zagrebu. Kao da je Zvonimir Milčec sav svoj život ugradio u Zagreb, ispitujući i iskustveno ispisujući njegovu dušu – dušu dobru, plemenitu i vedru, sjetnu, nostalgičnu i smjernu. Poput feljtonistike, Milčecove knjige novela i romana također su posvećene Zagrebu – prava posveta Zagrebu. Opraštajući se od Zvonimira Milčeca s dubokom tugom, ali i zahvalnošću, zaključujemo: teško će se poslije Milčeca naći novi Milčec, teško ćemo u našoj književnosti dobiti nastavljača njegova kova. Ali ostaju nam njegova književna djela, koja će uvijek popunjavati prazninu koja je njegovim odlaskom nastala. Da, umro je, ali sa svojim djelima živi dobri duh Zagreba, Zvonimir Milčec.