Vaništini izvori i ušća

Josip Vaništa još stvara radove prožete humorom, gorčinom i poezijom. Na nedavnoj izložbi u Budimpešti u Muzeju Ludwig sa suvremenim ruskim punk-anarhistima (suizlagači su bili Oleg Kulik i skupina Plavi nosovi) izložio je kolaže iz devedesetih. „Angažman“ koji se spominje u vezi s njima, uglavnom je nijem, dokumentaristički, zapravo, duboko de­fe­tistički, on izaziva malograđanske mitove o „velikoj uljudbi“ i „tisućljetnom hrvatskom, na­kratko prekinutom, europejstvu“. U njima se miješaju „građanski“ predsjednički dočeci Nove godine, starlete, leševi, vojničine, oglasi, a oni su i odjek Krležinih Davnih dana, Pijane novembarske noći u kojoj krvnici i osloboditelji nazdravljaju krvnicima i osloboditeljima, ili Barake pet be, u kojoj se ističe lice i naličje vojnih trijumfa. Vaništa to radi bez retorike, montažnim postupcima koji nisu strani Krležinoj ratnoj i poslijeratnoj prozi, u smislu citiranja pisama, novinskih vijesti, notnog zapisa, parola i grafita. Dakako, već se čuju glasovi kako su ta djela antedatirana (kako nisu nastala onda kad se tvrdi) no u ovom slučaju to je svejedno: ona su i danas jednako provokativna. Na nedavnoj izložbi u HAZU predstavljeni su radovi meditativnoga nagnuća, s višeznačnim permutacijama smrti u formi crnog vela, Golgote ili iščezavajućih pejzaža.

Kupa kod Karlovca, 2013. / Snimio Goran Vranić

Izložba u Karlovcu nastavlja se na tu poetiku. Mnogi koji inzistiraju na Vaništinu avangardizmu zaziru od njegovih pejzaža zaboravljajući da su i oni konstruirani prema načelu horizontala, poput beskonačnih linija, i da su njihovi svijetli intenziteti odjek užarenih akcenata na tamnim površinama mrtvih priroda iz pedesetih i enformelnim masama s početka šezdesetih: on nipošto nije ikonoklast slikarstva (cijeli se život slikom, crtežom, instalacijama prisjeća Maneta, Račića, Steinera). Za razliku od dana enformela, sada je svjetlo postalo dominanta njegovih platna. Prije negoli nas to asocira na neku jeftino optimističku formulu, sjetimo se da bjelina prikazuje ništavilo mnogo izravnije od crnine, u kojoj se skrivaju i predmeti (na mrtvim prirodama) i različiti namazi boje. To je slikarski minimalizam koji ostaje kao misaono poticajna estetska činjenica, koji se ne iscrpljuje u ništavilu kao temi. Zbog toga su tu i crtačke studije po Račiću, koje ogoljavaju njegova konstruktivna načela redukcije, slične Cézanneovu svođenju predmeta na valjak, kuglu i stožac, što je isticao Maleković, tražeći očajnički tragove kubizma u hrvatskom slikarstvu. Ti su tragovi plod živih i dinamičnih nastojanja, ali, dakako, daleki, neizravni, nesvjesni, zaboravljeni i u biti marginalni, poput života u provinciji. Kratke, eliptične priče ili nekoliko fotografija podsjećaju na takve provincijske živote Ota Šolca, Višnje Ercegović, Ljudevita Šestića, Marijana Detonija ili Ivana Gorana Kovačića.

Intimne mrtve prirode kruha, kremšnite, ili ulični prizor Hauptfeldove tiskare iz četrdesetih slikane su tako da se obrisi gube u izrazito svijetlim bojama i razmrvljenom potezu, odbacuju sugestiju slikarstva kao klišejizirane „vječne sadašnjosti“, iskazujući nemogućnost fiksacije dojma na plohi i u umu. Geometrizirajući crteži rađeni ravnalom, poput Otoka svete Katarine ili Večernjeg očajanja djeluju kao da započinju od precizne konstrukcije prostora (Vaništa je predavao crtanje na arhitektonskom fakultetu), ali od nje brzo odustaju, gotovo razočarano i umorno.

Slika Kupa kod Karlovca iz 2013. pokazuje snagu slikareva stvaralaštva danas. Horizontalni urezi u središnju površinu boje koja prelazi od tamne, do izrazito svijetle plave (koja se gubi u bjelini), sa žutim i gotovo nevidljivim crvenim potezima, dočaravaju monotoniju, maglu i muljevitost provincijske rijeke i provincijskoga života (u jednoj drugoj karlovačkoj rijeci utopio se očajni „prvi naš slikar“, Karas, što Vaništa također komemorira kolažom Korana, Karas, Sartre, čiji naslov priziva filozofiju apsurda). Slika Kupe podsjeća na negaciju sadržaja field-paintinga, ali umjetnik nikada nije pristajao na puku igru suvremenim rječnikom ispražnjenu od estetske težnje. Neovisno o tematskom aspektu, na slici zapažamo sažetak njegova dosadašnjega slikarskog istraživanja. Horizontalno naglašavanje kompozicije, čime se postiže vizualni ekvivalent sporosti, umora, neizbježnosti, koji, s razvodnjavanjem, rasplinjavanjem sadržaja u intenzitetima boja, savršeno odgovara onomu što ljudski život jest. To nije romantična Smetanina Vltava koja prolazi, sudjeluje i divi se šarolikim krajolicima domovine, pa ni pomalo patetična Andrićeva Drina koja „stoji, a teče“ u tkanju povijesti. Iako se u širem smislu odnosi na prostor i vrijeme, bolje reći na njihov sukob, na sraz naše skučene provincije (a to je cijela Hrvatska) i povijesti slikarstva, sukob čije su žrtve bili i Karas i Račić, i sam Vaništa (kako mu piše Stanko Lasić: „Često mislim na našu karlovačku čežnju za nemogućim. U toj smo čežnji svi izgorili, svatko na svoj način“), ova umjetnost nije patetični memento krajoliku i „velikanima“. To je više ona rijeka za koju Eliot u Četiri kvarteta misli da je: „snažan smeđi bog – tmuran, neukroćen i nepromjenjiv […] uništavač i podsjetitelj na ono što želimo zaboraviti“. Ali, nastavlja: „rijeka je u nama, a more oko nas“, more u koje, s različitim uspjehom, svi žele uteći.