Trpak obračun sa svijetom

Sve teškoće proživljenih života, sav teret ljudskih drama, riječju: fatalna izopačenost svijeta izranja iz ovih meditacija u stihu, iz ovih poetsko-proznih uradaka u kojima su distance nepremostive, a ponori sve dublji. Pedeset molitelja svojim nam fatumskim bravurama izriče svekolika proturječja ljudskoga bivstvovanja. Pjesnik Josip Sanko Rabar svojim je simboličkim psihotropizmima vrlo koncentrirano obuhvatio svu egzaltiranost šarolikog čovječanstva. U kobnim naslovima izloženih meditacija manifestira se difuzna dijaboličnost kao da je iznikla iz nekog apokaliptičnog svijeta (Inkvizitor, Ključar nuklearne apokalipse, Paranoik, Sadist, Shizofrenik, Zaraženi HIV-om). Izbor naslova-sudbina snažno upravljaju životom. Mnogostrukost paradigmatskih slika nije uniformirana. Uzroci su svekoliki, efikasni i impulzivni: „Tvoj totalitarizam mirisa i okusa / svih skrivenih ljudskih misli / programira svaku našu gestu / broji nas od utrobe do groba / ubraja nam svaki dobar čin / uračuna svaki zao / svenagrada i svekazna ovaj je život“ (Anarhist).

Izd. Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2013.

Nije jednostavno komunicirati s nepredvidivim metaforama i paradoksalnom imaginacijom. Pjesnik, promičući teistički pogled na svijet, ne zazire od deističkog, štoviše, arbitrira kao posrednik, ali i sudac (Agnostik, Ateist). Otkrivajući na svoj osobit način supstanciju svijeta i čovjeka u njoj, pjesnik Josip Sanko Rabar promiče neujednačeno i poremećeno, no i mistično disanje svijeta (Luđak, Marginalac, Mistik): „Zahvatio si me kao nevjernika / daruješ mi tamno poznanstvo Riječi / po svojoj volji nazočan ili odsutan / oboje pretvaraš u dodir / provodiš me kroz oganj zadovoljštine / do blaženog sjedinjenja / smrt si i uskrsnuće / Dodiri / najviši stupnjevi molitve“ (Mistik).

Pedeset molitelja i pedeset meditacija u knjizi Molitve s ruba nisu u funkciji liječenja. Pjesnikova imaginativna memorija podsjeća na kobnost sudbine i nesmiljeni protok Vremena. I neka metafizička suglasja-nesuglasja pozivaju na meditiranje: „Bolesnik sam, Oče! / Muka mi je sestra, bol mi je brat / Ti kao da mi šapćeš: muka i bol nisu vječni / no, ljubav jest / Negdje na drugoj obali rastu plodovi mojih boli / Slatki plodovi, obilno nadrasli sve patnje / Ništa nije prolaznije od muke i očaja / kad prijateljujemo s vječnošću“ (Bolesnik). Poetski prostori ne trpe granice i malo poetskog (i građanskog!) reda donosi nasušnu usmjerenost, pogled s distance i poetski imperativ vjerovanja u život: „Daješ svijetu najbolje od sebe, / a on će ti uzvratiti udarcima / NIJE VAŽNO, / DAJ NAJBOLJE OD SEBE!“ (Majka Terezija).

I za kraj: da nam ove fatumske meditacije ne bi asocirale na dies irae (dan gnjeva), završit ću razmišljanja s malo pjesnikova optimizma: „u patnji, gle, progledah / kako život može biti lijep!“