Teorija mi nije inspiracija za pisanje

Luka Bekavac, rođen 1976. u Osijeku, predaje teoriju književnosti na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Objavljivao je autorske tekstove i prijevode u brojnim časopisima te u emisijama Trećega programa Hrvatskoga radija i Radija 101. Široj čitateljskoj publici predstavio se romanima Drenje (2011) i Viljevo (2013), kojima je osvojio književnu kritiku te u mnogočemu nadmašio čitateljska očekivanja. U povodu priznanja i pohvala koje je dobio za te romane razgovaramo s autorom u travanjskom Zagrebu.

Kako se svakodnevno u jednoj osobi slažu profesor književnosti i književni teoretičar te pisac? Nadopunjuju li se uvijek ili se povremeno međusobno isključuju?

Moja svakodnevica na stranu, mislim da su utjecaji onoga čime se profesionalno bavite, što god to bilo, neizbježni pri umjetničkom radu. Određeni tipovi afiniteta, interesa, iskustava nužno će prelaziti granicu iz jednoga područja u drugo, i mislim da je to sjajno, to može samo obogatiti pisanje. No sve se to događa na neki neizravan i nedefiniran način, a ne kao premještanje cijelih idejnih, terminoloških, metodoloških ili tematskih kompleksa iz jednoga područja u drugo. Teorijski mi rad nikada nije bio „inspiracija“ za pisanje književnosti (u smislu želje da neki teorijski problem ilustriram, uprizorim ili razradim načinima koje nudi fikcija), niti mi se teorija čini prigodnim područjem za kanaliziranje estetskih ambicija: osim u iznimno rijetkim slučajevima, gdje se specifičan oblik pisanja nameće kao dio same problematike, stilska mi se radikalizacija teorije najčešće čini promašenom ili suvišnom. Sve to ne znači da mi se križanja jednoga i drugoga ne sviđaju u tuđem radu; područje kojim se bavim zapravo je prepuno pozitivnih primjera takvih razmjena, i kao čitatelj još mogu u tomu uživati, no sve sam manje tomu sklon kada pišem.

Uzgred, mislim da „teorijski“ aspekti Drenja i Viljeva – koji bi možda nekomu mogli pasti na pamet – ne spadaju u ovu priču, jer nije riječ o književnoj teoriji, nego tvrdoj pseudoznanosti, koja unutar tekstova služi uskoj i specifičnoj svrsi.

U Viljevu nastavljate „fantastičnu“ igru započetu u Drenju, pri čemu pseudoznanstvene i paranormalne fenomene postavljate na dobre temelje. Očigledno su vam ta marginalna područja intrigantna i njima ste se bavili – koliko su vam ona zanimljiva sama po sebi, a koliko kao pripovjedački izazov i kulturni fenomen?

S jedne je strane svakako riječ o osobnom afinitetu u kojemu, doduše, postoji i oprezna distanca, a s druge o jednostavnoj činjenici da je posrijedi izvanredan arhiv ideja, nalik nizu religija ili kultova specifično artikuliranih s modernom tehnologijom i teorijom. U smislu pseudoznanosti kao kulturnog fenomena najzanimljivija mi je širina i finoća raslojavanja tekstualnih pristupa tom tipu mišljenja i djelovanja. O kojoj se god temi radilo – a ima ih mnogo, daleko izvan standardnog new age ili, primjerice, ufološkog repertoara – pronalazimo sve od ispovijedi i svjedočanstava, biografija i praktičnih priručnika, preko problemski koncipiranih studija i detaljno istraženih povijesnih pregleda, sve do visina zakučaste i sumnjive metafizike, krajnje ekscentričnih tekstova doista bliskih fantastici, ili pak tvrde pseudoznanosti: radova koji oporošću i odbojnošću svojega pristupa te nastojanjem da izvedu dokaze za svoje teze iz znanstvenih istraživanja vode čudnu simultanu bitku protiv vlastitih sljedbenika s jedne i znanstvenika s druge strane.

Sve mi to postaje dodatno zanimljivim kad se izmjesti u neki povijesno udaljen trenutak, jer su se i teme, paradigme i mode smjenjivale u tom alternativnom svijetu jednako kao i u svijetu popularne kulture, politike ili humanistike. Najveći dio takvih tekstova nije bio, niti će ikada postati, dijelom šire shvaćene popularnosti; štoviše, čak i kad je riječ o relativno lako dostupnim tekstovima, sve to pomalo odiše onim ambijentom provincijskih biblioteka, margine koja uvijek čuva fascinantne slojeve nepravilno taloženih informacija, a te je nepravilnosti teže kultivirati ili čak zapaziti ako djelujete u središtu zbivanja. Zato se među mnoštvom drugih materijala u mojim tekstovima uvijek zateknu i izvori što pripadaju tom području, nerijetko eksplicitno uvedeni u priču. U Drenju to je bio Raudive (Breakthrough), u Viljevu Webster (The Vertical Plane), no ima ih još, u ovim romanima i drugdje.

Vaši romani, posebice Viljevo, zahtijevaju angažirana i posvećena čitatelja, kojemu suprotstavljate „zlonamjernoga pripovjedača“, kako ste ga sami odredili govoreći o Drenju. Postoji li ipak neka granica razumijevanja i komunikativnosti koju imate na umu kada stvarate tekst?

Naravno, definitivno mi nije namjera odmah pri otvaranju prvih stranica odbiti ili uplašiti potencijalne čitatelje. No priznajem da manje razmišljam o tome što bi neka hipotetska publika htjela čitati (ta općenita „publika“, priprosta i nezainteresirana, ionako postoji samo u glavama tzv. „populističkih“ autora i njihova marketinga; stvarna je publika heterogena, nepredvidljiva, zahtjevna i nerijetko mnogo pametnija od autora); više razmišljam o tome kako čitateljima približiti ono što (i kako) ja želim pisati.

Primjera radi, sekcija Kolovoz u Viljevu postajala je tijekom pisanja, kroz „smetnje“ i elipse, sve nečitljivijom, ali se istodobno pojednostavnjivala te – umjesto u jednom ulomku od osamdesetak kartica – organizirala u četiri kraća poglavlja, od kojih se svako ipak može pročitati u jednom naletu. Forsiranje kvantitete ne bi stvorilo nikakav novi moment u tekstu, a segmentiranje ga je ipak učinilo nešto pristupačnijim, pogotovo čitateljima nesklonim o takvim formama (iako, ponavljam, to ne vrijedi za sve čitatelje, naprotiv).

Drugim riječima, sve prave ustupke ipak radim samo tekstu, a zatim pokušavam okrenuti perspektivu: zamišljam tuđe prvo čitanje te mu strateški prilagođavam rukopis tako da – takav kakav jest – postigne maksimalan efekt. Tješi me to što su mnogi – nakon „uspona“ preko prvih pet ili deset stranica – čitali Drenje, pa i Viljevo, s relativnom lakoćom, uz napetost kao glavnu motivaciju.

Koliko ste, pišući Drenje, imali na umu i Viljevo koje ga slijedi, produbljivanje interpretacija u paralelnom čitanju?

Drenje i Viljevo su, kako su mnogi već zapazili, dio svojevrsnoga ciklusa. On, barem iz moje perspektive, ima prilično jasnu logiku izgradnje, ali ne i unaprijed definiran broj naslova od kojih će se sastojati, ni kraj priče koja se kroz njih proteže. Svaki od tih tekstova pisan je imajući u vidu druge, bili oni dovršeni ili tek planirani, kako po pitanju tematskih i fabularnih veza, tako i po pitanju stilskoga diferenciranja među njima. Sve to vrijedi i za Drenje i Viljevo: jednim su dijelom čak i nastajali simultano, a naglašenije „popularna“ (Drenje), odnosno „eksperimentalna“ izvedba (Viljevo) dobrim dijelom proizlazi iz toga što sam ih gledao kao neku vrstu diptiha.

Tvori li pritom zvukovna razina, kao i grafička, kojom se poigravate i koju problematizirate, neki dodatni, zasebni sustav značenja? I nastavljate li u tom smjeru pisati dalje?

Grafička i zvukovna razina teksta znače mi mnogo. To je možda vidljivije u Viljevu nego u Drenju, budući da je ondje mnogo planiranja i rada uloženo upravo u fizički raspored građe na stranici. Ne mislim samo na tri različita prijeloma u tri dijela romana, nego i na probleme pri komponiranju sekcije Poslije ponoći, gdje svake dvije paralelne stranice funkcioniraju kao zatvorena cjelina. U sekciji Kolovoz važniji je zvuk, barem nakon čitateljske prilagodbe tehničkoj interpunkciji: budući da je riječ o transkriptu zvučnog zapisa, dugo sam radio na tome da sve zapisano bude i izgovorivo na relativno spontan način, pa su u skladu s tim zvukovnim tijekom jednog idiolekta modificirani i brojni sadržajni elementi, pored sintakse, ponavljanja, cezura...

Znam da sve to može biti problem za neke čitatelje, pa i za potencijalne prevoditelje, dok bi drugima moglo izgledati nevažno ili nepovezano s pričom. No svi ti postupci proizlaze upravo iz priče, pa moje knjige nisu posve neprobojne u smislu inzistiranja na grafičkoj strani koja bi pretegnula nad tekstualnom i došla do ruba likovnosti. Viljevo ipak nije Voynichev rukopis ili Codex Seraphinianus. To je tip rada koji me svakako privlači, no ne vjerujem da ću u doglednoj budućnosti dovršiti tekst koji bi bio grafički mnogo zahtjevniji od Viljeva, ili mnogo manje zahtjevan od Drenja.

Opirete se tezi o književnosti kao angažiranoj umjetnosti i njezinoj instrumentalizaciji u dnevnopolitičke svrhe. U tom smjeru, želja vam je čvrsto odijeliti vlastite tekstove od vas osobno. Mislite li da eksponiranje autora stvara nepoželjnu „doda(t)nu vrijednost“ samim tekstovima?

Mislim da je riječ o dvjema stvarima koje nisu nužno povezane. „Političko“ djelovanje teksta nije mi ni najmanje antipatično, i ne vjerujem da se kosi s bilo kakvom estetskom opcijom. Problem je samo u ponegdje naivnom, a ponegdje proračunatom korištenju dnevnopolitičkih okolnosti i preferencija određenih sektora publike kako bi se tekstu dao prizeman i efemeran ton „aktualnosti“. Cijelo je pitanje zapravo samo podvrsta stare zablude nekih pisaca i njihovih čitatelja da ono što čitaju/pišu doista izravno odražava ili mijenja „stvarnost“.

Radije ne bih ulazio u teorijske rasprave o tome, niti u tržišne motive na kojima se temelje mnogi tekstovi toga tipa. Uvjeren sam da postoji mogućnost radikalnog, pa i revolucionarnog angažmana i intervencije u socioekonomske i svjetonazorske strukture koje okružuju i dijelom definiraju književne tekstove, ali ona nije u težnji da se tekst „prevede“ na jezike tih struktura kako bi tobože djelovao na njih njihovim oružjem. Politički stavovi, pa i konkretni činovi, na kraju ipak ostaju više-manje irelevantni za kvalitetu tekstova, pa se i sve „vrijednosti“ stvorene takvim eksponiranjem autora mimoilaze sa samim tekstovima.

Međutim, eksponiranje ili problematizacija položaja autora samim tekstom nešto je posve drukčije. Suvremena književnost vrvi izvrsnim primjerima takva pisma: na pamet mi padaju Daša Drndić (Leica format), Chris Kraus i njezina teorijska autofikcija I Love Dick, ili Kate Zambreno s „kritičkim memoarom“ Heroines. Mnogi pisci koje volim – Genet, Blanchot, Perec, Bernhard, Sebald – briljiraju upravo u različitim taktikama upisa „sebe“ u tekst: u igri autobiografskim tonom, izigravanju funkcije autora, metafikcijskom potkopavanju njegova ishodišnog položaja. Koliko daleko možete voditi čitatelje, evidentno im podmećući stvari koje je vrlo teško prihvatiti, no uporno ih podsjećajući da je sve to doista „istina“, da uopće nije u pitanju književni tekst, da ono što vide u tekstu uistinu jest „stvarni“ autor? Slične su me stvari zanimale dok sam pisao Galeriju likovnih umjetnosti u Osijeku, a na tom su tragu i neki tekstovi koji tek trebaju biti objavljeni.