Tamna neman, neman od stiha

Postoje pjesnici o kojima je izrazito teško govoriti. U njihovu načinu pisanja preteže ono neuhvatljivo, lebdeće i prozirno. Ti poslanici stiha s toliko šutnje okružuju svoje pjesme, značenjski toliko naprežu zapisane riječi pa se namjerniku čini da s njima može krenuti u različitim smjerovima, toliko različitim da ga to čini neodlučnim i gotovo prikovanim za početnu točku. Sonja Manojlović, barem u mome iskustvu čitanja, pripada toj vrsti pjesnika. Njezinoj poeziji valja pristupati krajnje oprezno, s vjerom u snagu riječi i spremnošću na munjevite i neočekivane promjene smjera. Stečeni je dojam samo potvrdila trinaesta zbirka Daj naslov. Ukoričene stihove prate i na stanovit način interpretiraju elegantne crtačke minijature Saše Šekoranje. K tome čitatelju su na usluzi i dva pogovora, koji na svoj način svjedoče da je o toj poeziji teško govoriti, posebice izravno i jasno. Ervin Jahić svoje čitanje zasniva na postavci da „jezgreni idejno-tematski horizont“ zbirke „dominantno poetski razrađuje svojevrsni emocionalni kanibalizam i njegov poredak“. Tonko Maroević ističe pak da Sonja Manojlović „na bjelini papira i u vrtložnoj kombinatorici crnih slova, ogoljelih naziva, iščašenih pojmova i paradoksalnih sintagmi ostvaruje energetsko zračenje neospornih dometa i učinak nužnog, neizbježnog uvlačenja čitatelja u međuprostore postavljenih znakova.“

Izd. AltaGama, Zagreb, 2013.

Zbirka Daj naslov sadrži 56 pjesama, a one su razdijeljene u četiri ciklusa: Preraspodjele, Samoliječenja, Glad i Žeđ. Ako se poslužimo egzistencijalističkim ključem, u knjizi zatječemo lirsku protagonisticu koja prikuplja svoju životnu prtljagu kako bi ju drukčije organizirala, koja se suočava s prošlošću i bježi od nje, koja je istodobno i nježna i ironična prema sebi i svijetu, koja se osjeća kao dijete i roditelj, sanjar i kiropraktičar, bolesnik i liječnik. U ciklusu Preraspodjele ta protagonistica iznova raspoređuje stanovnike svoga svijeta, mijenja mjesta mislima, riječima i pokretima, zaboravlja „tko govori / tko sve vidi i čuje“ ne bi li stvorila nova egzistencijalna uporišta i nove prostore percepcije i govora. U tu svrhu „preslaguje“, „vuče lijevo-desno“, „prebraja“, „nabavlja““, „nosi“, koristi se postojećim žetonima i adutima kako bi „preživjela u brzom sada“. Ciklus otvaraju pjesme koje inzistiraju na iskustvu djeteta i djetinjstvu jezika. Sučeljeno je „mrko tapkanje“ djeteta pod stolom i obzirni razgovori iznad stola, jednostavnost djevojčice koja „zahtijeva predživot“ i budući život u kojemu će ju dočekati „ratovi“ i „radovi na visini“. Lirska protagonistica Sonje Manojlović mijenja govorne pozicije, spominje srednji rod, uskličnike, miris vatre u kosi, dječji zub i sl. nastojeći tako doći do nepatvorenog iskustva. Prizivanju djetinjstva i predživota kontrapunktirano je spominjanje starosti, podbuhlog lica, oproštaja, smrti koja se „još može preraspodijeliti / svuda po malo“. Semantika ciklusa ne može se naravno svesti na opoziciju djetinjstva i starosti, ali nedvojbeno postoji dovoljno signala da se taj odnos uoči i da mu se prida važnost.

U ciklusu Samoliječenja smjenjuju se slike putovanja, aerodromskog meteža, diktatorova pogleda, riba u restoranskom akvariju sa storijama o onima koji nisu otporni na stvarni svijet, s pozivima na egzorcizam i destrukciju, s bježanjem u šapat i visoke glasove. Moguće tematske riječi te cjeline su bol, nasilje i grč. Lirski je subjekt ugrožen, izgubljen i osamljen, na njega navaljuje materijalni svijet, on je „onjušen, omamljen/ životinja-čovjek-stvar“, prazne su mu oči. Preraspodjeljivanje postaje oblik terapije, modus koji životu i govoru pridaje smisao. U drugom dijelu zbirke pojavljuju se primjeri tog preraspodjeljivanja i samoliječenja. U ciklusu Glad Manojlovićkina protagonistica naznačava neka od uporišta svoje percepcije. Među ostalim kaže da se uzda u „jasni šapat“ te ističe:

jesam i nisam pogledala tamo

gdje su svi uprli poglede (Živim bez)

To dvojstvo, ta nestalnost, ta neodlučnost rodno je mjesto ove poezije, mjesto na kojemu nastaje i nestaje njezina semantika, mjesto na kojemu se rađa njezina snaga i njezina krhkost, njezina tajna i njezin ritam. Sonja Manojlović želi zabilježiti trenutak, jedva uočljivu mijenu, traga za znakom razlike koji dijeli istovrsno i blisko. Pritom se rukovodi idejom da su biće i svijet u kojemu obitava u svakom trenutku drukčiji, pa i drugi. O tome rječito svjedoči početak pjesme U ogledalu:

Ne znam te, ne čudi se, draga

Svakoga dana, iznova,

moram te

od svjetlosti sazdati

Vizualiziramo li scenu govora, susrest ćemo ženu koja – svom odrazu u ogledalu – govori da se ne poznaje i da se svaki put mora iznova graditi, prepoznavati, tj. kretati ispočetka.

Naznačenu ideju razvija i završni ciklus Žeđ koji provocira pitanja poput: Može li se čovjek pripremiti za izazove koji ga čekaju? Može li si ih uopće predočiti? Mogu li mu pritom pomoći upornost, iskustvo ili riječi? Slijede li se pojedini stihovi, odgovor bi prije bio niječan nego potvrdan. Pjesnikinja čini se vjeruje da je svaka situacija toliko nova da proživljeno iskustvo nikad nije osobito uporište. U tom je smislu znakovita pjesma Pokusni kunić, koja portretira ženu koja se dugo skrivala u riječi da bi ostala sama s papagajem u stanu osuđena na gledanje televizije. Ta žena na koncu rezignirano zaključuje:

Ne trebam nikoga, ne osjećam ništa!

Svladavala sam umijeće ljubavi

i sad mnogo znam o svemu drugom,

srdite boje razdiru lice,

bespolnost ispire rane

Žeđ za istinskim životom protagonisticu Sonje Manojlović potiče na stalno istraživanje, na mijenjanje pozicija i imena, na vrtoglavu igru zamjena u kojoj se biće zaboravlja, traži i obnavlja. U tu je igru neizostavno uključen i jezik – u njemu se stanuje, pomoću njega putuje, u njemu govornik preobražava sebe i svijet. Stihovi nove zbirke Sonje Manojlović veru se „po kosini zvuka“ i pokušavaju „ozvučiti“ svaku stvar. Njezin se stilski, poetički i spoznajni potencijal dobrim dijelom zasniva na četiri stvari: intencionalnom pravopisu, apelativnom naslovu, mistifikaciji praznine i pohvali nejasnoći. Ukratko ću pojasniti na što mislim.

Pjesnici su odavno u jedno od sredstava maksimalizacije lirskog izraza pretvorili i pravopis. Manje se ili više odmičući od skupa pravila o bilježenju jezika, oni oblikuju pravopisne figure koje naglašavaju pojedine aspekte iskaza, ritmiziraju ga, ističu karakter njegove sintakse, emocionalnost lirskoga subjekta te nerijetko potiču na dodatna tumačenja smisla iskaza. Sonja Manojlović u zbirci Daj naslov uglavnom slijedi logiku normativnoga pravopisa. S jednom važnom iznimkom: nijedna pjesma ne završava točkom! Dapače u čitavoj zbirci nema točke. Kao da supotpisuje misao Anke Žagar točka ti si najveća usamljenost na svijetu. Izostanak točke nije dakako nimalo slučajan. On je formalni znak shvaćanja pjesme kao otvorenog, nedovršenog iskaza. Nastojeći na zagonetnosti govora, na njegovoj neuhvatljivosti, na bremenitoj šutljivosti izgovorenih riječi, Sonja Manojlović otvara pjesmu dopisivanju, igri rečenog i prešućenog. Izostavljanjem točke autorica je dodatno osnažila proces semioze pjesme. Budući da se označavanje i tumačenje djelomice preklapaju, u igru ulazi čitatelj i omogućuje neprestano tumačenje postojećih znakova drugim znakovima.

Važnost čitatelja za ovu poeziju nedvosmisleno je demonstrirana već na koricama. Zbirka se zove Daj naslov. Čitatelj je izravno oslovljen, dapače imperativno ga se poziva na sudjelovanje. Performativ Daj naslov igra na kartu komunikacije, pretpostavlja uključivanje slobode i imaginacije recipijenta u stvaralački postupak. Takvo je rješenje školski primjer naglašavanja konativne ili apelativne funkcije govora. U slučaju knjige Sonje Manojlović takvo je rješenje i klasičan primjer poetske aporije čija se snaga ponajviše zasniva na njezinoj nerazrješivosti. S jedne strane naslovom Daj naslov do krajnjih je granica mistificirana uloga čitatelja. Jer: dati naslov nije običan zahvat, pripomoć, čak ni ravnopravna suradnja. Onaj koji daje naslov izdvaja ili stvara temu, ističe ideju knjige, upućuje namjernika kako se njome kretati. Onaj koji daje naslov može slijediti ili iznevjeriti tekst, sakriti ili otkriti njegov potencijal. S druge strane naslov Daj naslov ipak je – naslov. Ne treba ga iznova smišljati. Taj se imperativ zapravo pokazuje jakom retoričkom gestom koja čitatelju ritualno otvara vrata lirskog svijeta knjige potičući ga na smjela, subjektivna, čak posve ćudljiva čitanja. Već od naslova suočeni smo dakle s diskurzom koji ne treba shvaćati doslovno, koji je više sugestivan nego referencijalan.

Važan element lirske retorike (rekao bih i lirske ideologije) Sonje Manojlović inzistiranje je na diskurzivnim učincima praznine. Praznina se pojavljuje kao opsesivni motiv kojim protagonistica predočuje stanje svoje svijesti („taloži se ništa na ništa“, „praznim mjestima trgujem“, „nema me, ni tu me nema“ i sl), ali i kao prazno mjesto u lirskoj rečenici što ima za posljedicu ozbiljno zamagljivanje njezina značenja. Pošumljavanje pjesama praznim mjestima prilično je sustavno. Stoga ih je neophodno hermeneutički osmisliti, tj. pridati im smisao. Zadržat ću se kod sintaktičkih praznina. One najčešće uzrokuju enigmatičnost iskaza. Relativno uobičajen spisateljski postupak Sonje Manojlović jest da se ne imenuje predmet pjesme čime se čitatelja dovodi u poziciju da nagađa i pogađa, da taj predmet stvara na temelju indicija, ritma i konteksta. Dobar primjer takve strategije nudi tekst Za djecu i odrasle:

Od pjene nastaju,

kroz prazan ih obruč svakodnevno

dahom protjeruješ

Klize ponad glava

kao sjajne stvari,

a ustrčali, propeti, uzmahalim rukama

pometu ih

kao ništa

u ništa,

u još nevidljiva usta

Nije spomenuto upravo ono najvažnije, ono što pjesma opisuje i tematizira. Sa svakim stihom množe se pitanja i prešućena stvar, predmet ili biće dobiva neslućene dimenzije. Čitatelj dvoji: Što nastaje od pjene? Što dahom protjerujemo kroz prazan obruč (i kako uopće zamisliti tu radnju)? Što nam to klizi ponad glava? Baloni, slike, riječi...? Svakodnevno iskustvo nije od velike pomoći. Očito se čitatelja nuka da se prepusti i uđe u prostor slobodnih asocijacija. A onda u drugom dijelu pjesme tu neodgonetnutu nepoznatost poništavaju jednako tako nepoznata bića ili sile. O njima pak doznajemo da su „ustrčali, propeti“ te da su se uzmahali rukama. Iza tih epiteta i sinegdoha dosjetljiv čovjek može svašta zamisliti.

Čitava zbirka Sonje Manojlović svojevrsna je pohvala nejasnoći, a njezine klice nedvojbeno su upravo opisani poetski pravopis, naslovni performativ i praznina kao spoznajni i verbalni potporanj pjesnikinjina govora. Nejasnoća otvara prostor tamnoj misli i tamnoj rečenici. Nešto slično u već spomenutom predgovoru ustvrdio je i Tonko Maroević: „I u ovoj zbirci pratimo smjer nejasnog u jasnom, slijedimo ono nerazumljivo kao, prihvaćamo izazov tvrdnje Idem dalje da bih bila bliže, upadamo u dinamiku skrivanja i zamjene značenja, uvinutosti i izokretanja smisla.“ Sloboda se u pjesništvu oduvijek temelji na nejasnoći a iskazuje se – kako je pisao još Hugo Friedrich – u tome da „potiskuje realnost, da je preuređuje, skraćuje do nagovještaja, da je širenjem demonizira, čini medijem unutrašnjosti, simbolom kakva obuhvatna životnog položaja“. Sonja Manojlović nejasnoću kreira verbalnom škrtošću, sažimanjem dviju ili više misli u jednu poetsku rečenicu, odustajanjem od imenovanja, dovršavanja opisa i konvecionalnoga prikazivanja, prividno alogičnim izričajima i sl. Recimo u pjesmi Neman naslovno se biće ovako predočava:

[...] Ali, još se ona mazi,

još je krzno,

kolut je mekoće,

i usred rečenice ode svojim putem,

raširiš ruke u tišini

Citirani stihovi ne nude ni portret ni opis, čak niti osnovne obrise te nemani. Oni se kreću u sferi apstrakcije, vrve naznakama i indicijama koje treba konkretizirati, kontekstuirati i razvijati. Ovisno o strategiji čitanja, neman u zbirci Daj naslov može biti metafora za djevojčicu, zrelu ženu, stvarnost, jezik i tsl. Sonja Manojlović nesumnjivo supotpisuje Montaleovu misao da nitko ne bi pisao stihove kada bi cilj pjesništva bio da se bude razumljiv. Tamnost, sugestivnost i enigmatičnost njezine su lirske nemani kojima privlači i zadržava pozornost.