Što Europa brani zatvorom

Danas će biti riječi o dvjema knjigama: o zbirci priča pisca starije generacije Bartula Matijace (1937) Začarana i romanu književnika mlađeg naraštaja Ivana Sršena (1979) Harmatan.

Matijaca je, diplomiravši na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, najprije dvije godine bio mornar na liberijskom teretnom brodu oplovivši njime svijet, a potom je, praktički cijeli radni vijek, bio zaposlen u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče kao neuropsihijatar, neko vrijeme i njezin ravnatelj. U književnosti se javio relativno kasno, kao četrdesetogodišnjak, najprije u časopisu Forum (1977), pjesmama u prozi i pričama. Zasebno je objavio knjigu pjesničkih proza Tragom zaveslaja (1990) i zbirku priča Crno more (2001), u kojima se nerijetko javljaju teme i motivi bliski njegovu radnom i životnom iskustvu.

Izd. Medicinska naklada, Zagreb, 2013.

Druga Matijacina knjiga kratkih priča, Začarana, sadrži trinaest prethodno objavljenih tekstova u rasponu od tri desetljeća. Od toga broja, sedam ih je preuzeto iz Crnog mora, a šest je prvi put preneseno s novinskih i časopisnih stranica među korice knjige: Spomenka, Začarana vlaka, Tri sličice s puta po Andaluziji, Eldorado, Podudarnosti i Brklja. S obzirom na takav način slaganja nove knjige – iz kojeg se može zaključiti i to da je piščev pripovjedački opus obujmom zapravo nevelik iako je nastajao u relativno dugu razdoblju – teško je ozbiljnije govoriti o relacijama između tih dviju zbirki priča. Može se pak reći da se ove „nove“ priče, i uz ponešto novosti uočljivih u načinu njihova oblikovanja, lako uklapaju u sliku Matijacine proze kakva se nadaje iz Crnog mora.

U priči Spomenka osobito je efektan način na koji pisac govori o snazi i otpornosti prvog erotskog doživljaja, koji glavni junak „produžava“ do svoje starosti, čak i nakon smrti fatalne žene. Tekst je sagrađen na fino gradiranu kontrastu dviju predodžbi: slike o „mojoj [protagonistovoj] Spomenki“ i slike koju o Spomenki ima javnost. Ali ni „glas javnosti“ – reprezentira ga mjesna udovica Kata zvana Tambura – koja se trajno i uporno bavi olajavanjem djevojke, ne može nadjačati očaranost glavnog junaka „najljepšom curom koju je ikad vidio“. Priča Začarana vlaka, objavljena još 1984, podsjetnik je našoj nebrizi o prirodi i sredini u kojoj živimo, osobito karakterističnoj za vrijeme divlje turističke ekspanzije u Dalmaciji, koja se bila otela svakoj kontroli. Pripovjedač, „sezonski jahtmen“, sluša monolog revoltirana i istodobno nostalgična mještanina Šime „ne samo o onom što je bilo već i zašto je bilo onako kako je bilo“: kako je nekad lijepa prirodna lučica zagađena, zasuta kamenjem i betonirana te tako nagrdila cijelo naselje.

Izd. Durieux, Zagreb, 2013.

Tri sličice s puta po Andaluziji prozni je triptih sastavljen prema načelu asocijacija što ih kod pripovjedača pokreću bizarni doživljaji na grupnom turističkom putovanju andaluzijskim gradovima. Tako nasade „rahitičnih“ smokava suputnik Slavonac vidi kao „u kutiju stiještenu masu“ koja se može prodati za dobar novac, a za pripovjedača je „smokva njegova djetinjstva“ neotuđiv dio emocionalnog bića (Smokva nad smokvama). Noćna mušica koja mu nije dala mira u hotelu u Granadi podsjetila ga je na „sve muhe mog djetinjstva“ (Muhe), a pusto dvorište puno cvijeća u koje je zašao u Cordobi povuklo je niz asocijacija na njegova sugrađanina, ljubitelja cvijeća i žena, čiju je sudbinu okrutno obilježila igra erosa i thanatosa (Galeb). Priče Podudarnosti i Brklja, koje zatvaraju knjigu, vrlo su intrigantne: odstupaju od realističke paradigme kojoj se Matijaca najčešće utječe i teže stapanju zbiljskog i fikcijskog, racionalnog i iracionalnog; uz Spomenku, mislim da su i literarno najuspjelije.

Iz šture bilješke na omotnici romana Harmatan doznajemo da je Ivan Sršen urednik u izdavačkom poduzeću, prevoditelj i književni agent koji zastupa pisce s područja bivše Jugoslavije u inozemstvu. Dosad je objavio zbirku priča Skela – bajke iz automata za kavu (2010) i studiju Povijest zagrebačkih knjižnica (2010, u koautorstvu s Danielom Glavanom).

Harmatan je Sršenov prvi roman, čiji naslov metaforički pokriva temeljni smisao teksta. Riječ je o suhom vjetru koji puše od studenog do ožujka u primorju zapadne Afrike donoseći velike količine saharskog pijeska i prašine. U romanu se spominje samo jednom, u okolnostima koje su odredile emigrantsku sudbinu glavne junakinje, mlade Nigerijke Uhunome Ahano: jedne večeri kad je puhao taj vjetar, u sobu je upao stric i silovao njezinu stariju sestru, koja se, zbog moguće sramote, nikom nije smjela požaliti. Uhunoma je shvatila da u Nigeriji nema nikakve budućnosti, da će joj podređenost muškom društvu, nepravde, korupcija, svakovrsno nasilje zagušiti život kao što „harmatan posvuda nanosi slojeve zagušljive saharske prašine“. S lažnim dokumentima uputila se u Europu, ali je dospjela u ruke krijumčara ljudi koji su spas željeli naći u nekom boljem svijetu od onoga iz kojeg su bježali. Tri godine provela je u Turskoj, „u kratkotrajnim vezama s Turcima, Talijanima, Sirijcima, Grcima“, zatim je dospjela u Portugal, pa u Francusku i na koncu u Njemačku. Tamo je, budući da nije imala osobne dokumente, uhićena i osuđena na zatvor koji izdržava u nekom bavarskom gradiću.

Roman je teška priča o jednoj mučnoj temi – emigranticama iz nerazvijenih, siromašnih zemlja / imigranticama u ekonomski napredne zemlje Europske unije – temi punoj izazova na koje pravog odgovora još nema. Zatvor kao mjesto zbivanja romana (glavna junakinja u nj dolazi iz drugog zatvora, a na kraju ga napušta da bi bila prebačena u treći), ne otvara Uhunomi, a ni ostalim zatvorenicama, nikakvu nadu. Pojedini likovi simboličan su izraz teškoga društvenog licemjerja – npr. zatvorski kapelan koji beskrupuloznim, brutalnim ponašanjem utjelovljuje zlo ili novinarka minhenskoga ženskog lista koja iskorištava zatvorenice za svoj probitak.

Sršenov je roman u tematskom pogledu novost u hrvatskoj prozi, s obzirom na izbor glavne junakinje (Nigerijka), na opis društvene sredine u kojoj se formirala (Benin City: školstvo, obitelj, pogreb kultnoga nacionalnog pjevača i njegovo značenje za siromašne, opis tržnice žive stoke i dr.) i na fenomenologiju zatvorske svakodnevice (zatvorenice iz cijelog svijeta i njihovi međusobni odnosi, zatvorski režim, ponašanje zatvorskog osoblja). Iako pri kraju romana autor donekle „leluja“ u opisu postupaka glavne junakinje, Harmatan je uglavnom dobro pisano štivo.