Spektakl dubokih poruka

Filmovi temeljeni na Bibliji dio su kinematografije još od samih početaka sedme umjetnosti. Starozavjetnoga su i novozavjetnog izvorišta, a njihova tumačenja granaju se u nizu smjerova. Ipak, ako se u ranijim razdobljima biblijski epski film odražavao u većem broju naslova, važna su se ostvarenja toga podžanra u posljednjih desetljeća prorijedila. Upravo zbog toga svaki novi uradak otvara mogućnosti slojevitih iščitavanja, prije svega odnosa filmske rekonstrukcije prema izvorniku. Šesti film redatelja Darrena Aronofskoga posegnuo je za glasovitom starozavjetnom pričom o Noinoj arci i potopu koji je zadesio svijet zbog pokvarenosti čovječanstva. Djela s tom temom nisu nepoznata filmu i možemo ih se prisjetiti barem desetak.

No i u tom kratkom nizu naslova uočavamo oprečne pristupe. Primjerice, Noina arka redatelja Michaela Curtiza iz 1928. preklapa starozavjetno razdoblje i ratni žrvanj Prvoga svjetskog rata, a žanrovski se može odrediti kao romantična melodrama s podlogom filma katastrofe. U iščitavanju konteksta tome su uratku oprečni istoimeni argentinsko-španjolski film iz 2007. redatelja Juana Pabla Buscarinija razmatran sa stanovišta životinja ili pak religijska komedija Toma Shadyaca Svemogući Evan, također iz 2007, s interpretacijom starozavjetne teme u suvremenoj okolini. Ipak priča je o Noi u Starome zavjetu dijelom Knjige postanka pa su je i glasoviti redatelji poput Johna Hustona 1966. ili Ermanna Olmija 1994. interpretirali kao segment svojih ostvarenja o judeo-kršćanskoj predaji o stvaranju svijeta i njegovu ranome razvoju. Nadalje, postala je ona i dijelom animiranih filmova poput primjerice Disneyjeva Fantasia 2000 iz 1999. pa je posrijedi tema sa snažnim značenjem u suvremenoj kulturi i filmske se preinake ne prestaju iscrpljivati sa svakim novim primjerom.

U Noi se biblijski predložak osebujno tumači

Aronofsky i koscenarist Ari Handel znali su jamačno za sve navedene filmove, a u oblikovanju Noe odlučili su iznijeti sasvim osebujno tumačenje starozavjetnoga predloška. U interpretaciji tih stotinjak redaka morali su posegnuti za znatnijim rekonstruiranjem ne bi li stvorili djelo trajanja zamalo dva i pol sata. U ekspoziciji su naznačili kako je došlo do situacije u kojoj se zatekao protagonist (Russell Crowe), njegova žena Naama (Jennifer Connelly) i tri sina Šem (Douglas Boot), Ham (Logan Lerman) i Jafet (Leo McHugh Caroll), situacije u kojoj Stvoritelj Noi najavljuje potop. Čovječanstvo je, dakle, ogrezlo u nasilju i grijehu, a predvodi ga antagonist Tubal Kajin (Ray Winstone). Takvu skupinu prijelomnih likova upotpunjuju Noin djed Metuzalem (Sir Anthony Hopkins) i Ila (Emma Watson), koja je usvojena članica obitelji te buduća Šemova žena. Ne treba pritom zaboraviti ni stražare, bivše anđele koje je Stvoritelj kaznio zbog pomoći ljudima čija je uloga zaštitnička u očuvanju obitelji prigodom izgradnje arke. I upravo nazočnost stražara tijekom prve polovine Noe djelo približava suvremenim obrascima fantastičnoga epskoga filma čiji je najnaglašeniji primjer trilogija Gospodara prstenova redatelja Petera Jacksona, a pritom usporedbe prizivaju i znanstvenofantastične blockbustere poput Transformera (Michael Bay, 2007). Tako je mjestimice upitna povijesnost adaptiranoga predteksta, u filmu uočavamo i manji niz anakronizama, dok Aronofsky kao da nastoji definirati svojevrsnu pseudomitologiju. Stoga je uloga stražara poput ustupka populističkom sagledavanju teme i motiv dosezanja tržišne isplativosti. No, baš kao što i fantastično drveće u Dvije kule usporava ritam filma, tako i stražari naposljetku postaju djelatnim objašnjenjem svrhovite izgradnje biblijskoga plovila kao i obrane od razjarenih Kajinovih hordi. Istodobno, protagonistovoj obitelji suprotstavljeni su ljudi predvođeni antagonistom i njegovim pobočnicima, što možemo sagledati kao metaforu suvremenoga društvenoga stanja i njegovu otvorenu kritiku.

Noa je, dakle, smiono ostvarenje, jer dosljedno izmiče iz mogućih klišeja fantastičnoga epskoga filma te podjednako revizionistički pristupa i biblijskome epskom filmu. Aronofsky i Handel nastoje pridodati novu dimenziju starozavjetnome izvorniku pa promišljeno propituju protagonistove postupke, ali i posljedice koje mogu izazvati i za širu društvenu zajednicu posrnuloga čovječanstva kao i za užu obiteljsku zajednicu koje je stožerni dio. U dijelu nakon početka potopa Noa postaje egzistencijalnim ostvarenjem što se odvažuje posvetiti pozornost bezvremenim motivima i vrijednostima važnima u svim razdobljima od starozavjetnih do suvremenih. Svjestan odgovornosti, protagonist se lomi u odnosu prema Bogu i obitelji, dok mu postupci naginju destruktivnosti. Prijeloman je naposljetku etički predznak i shvaćanje pogrešaka zbog kojih je omogućeno i održanje obitelji pa samim time i ljudske vrste. Ne treba zaboraviti ni vrlo važnu ulogu ženskih likova Naame i Ile, kojih je važnost daleko od rubne i zasigurno u žarištu odnosa prema Noi. Ti su likovi čak i kvalitetnije razrađeni od likova trojice sinova, s iznimkom Hama, čija ambivalentnost izazove i zamalo pogibeljnu antagonistovu nazočnost na arci.

Redateljski se postupci Darrena Aronofskoga odlikuju osobnim i lako prepoznatljivim stilom. U suprotnosti uporabe kamere iz ruke i čudesnih prizora izrazitih slikovnih vrijednosti, uklopio je Aronofsky i manji niz segmenata kontrapunktiranih većem dijelu cjeline. Segmenata koji odražavaju i takve krajnosti nadahnuća kao što su glazbeni videospotovi ili pak eksperimentalni film. Čini se da ipak nije uspio postići potpunu uravnoteženost u oblikovanju filmske građe pa sama cjelina, iako vrlo dojmljiva, naposljetku nije bez propusta. Vrlo uspješan rad snimatelja Matthewa Libatiquea uklopio je čarobne eksterijere i računalne učinke, a dojmu grandioznosti pridonio je i skladatelj Clint Mansell.

Začudnim se može učiniti podatak da je Aronofsky prije Russella Crowa ulogu Noe ponudio Christianu Baleu i Michaelu Fassbenderu, upravo zbog činjenice da je Crowe dosljedno ostvario ulogu junaka rastrzana u zadaći koja mu je namijenjena. Epska je dimenzija izvedbi toga glumca dosegnuta još u Gladijatoru (Ridley Scott, 2000) i zasigurno je potvrđena i ovim filmom u kojem Crowe i dalje proširuje zavidan glumački raspon. Iznijansirana je i gluma izvrsne Jennifer Connely. Suzdržanost na rubu emocionalne eksplozije u majčinskoj zaštiti mlađih naraštaja variranje je mitskoga arhetipa ujedno i svrhovito okarakteriziranoga. I Emma Watson naznačila je da se od nje i u sljedećim ulogama može podosta očekivati, dok se Anthony Hopkins oslonio na glumačku karizmu koja ne jenjava ni u poznijim godinama karijere.

Poput drugih filmova temeljenih na biblijskim izvornicima i Noa se promatra kroz višestruku prizmu. Kritički osvrti zapažaju da Aronofsky i Handel religijskoj građi ne pristupaju s heretičkim prizvukom. Podjednako, možemo reći da za autore tumačenje vjere nije konzervativno, ali nije ni sekularizirano. Dapače, oni više naginju iskonskome predznaku odnosa individue i zajednice u kojoj obitava prema Bogu, čime se kontekst filma znatno proširuje. Noa Darrena Aronofskoga ipak nije i vrhunsko ostvarenje. Usprkos nizu filmskih ili etičkih vrijednosti, nije posrijedi posve usklađena cjelina. Ponajviše može zasmetati nerazmjer dvaju dijelova, premda i prva polovica filma obiluje dojmljivim segmentima. No riječ je o ostvarenju iznimnu u holivudskoj srednjoj struji, djelu mudrijem od većine suvremenih blockubustera pa samim time i daleko boljem i hrabrijem.