Rekonstrukcija osobne povijesti

Nakon što je u na hrvatski neprevedenu romanu prvijencu Jours sans faim (Dani bez gladi, 2001) opisala vlastito iskustvo borbe s anoreksijom, 48-godišnja francuska književnica Delphine de Vigan u četvrtome romanu Ništa se ne opire noći vraća se autotematizaciji. No iako se bavi i vlastitim iskustvima, u ovome romanu autorica naglasak stavlja na obiteljsku historiografiju, pokušavajući u bakinim i majčinim životnim iskustvima pronaći konstitutivne elemente vlastitog identiteta, karaktera, svjetonazora i odnosa spram života. Razlog tomu krije se u brojnim tragedijama koje su obilježile tu mnogobrojnu obitelj, pa i sam otponac pisanju, događaj koji je autoricu nagnao da se prihvati tako zahtjevne teme nije bio nimalo vedar ili ugodan – bilo je to majčino samoubojstvo.

Nakon tragedije Delphine de Vigan posjećuje majčinu braću i sestre, ali i njezine prijatelje i znance s molbom da joj pričaju o njoj, sve te razgovore snima na trake, a istovremeno prekopava po obiteljskim memorabilijama, pismima, tekstovima, crtežima, službenim dopisima, policijskim i liječničkim izvješćima, postupno sklapajući mozaik o mnogočlanoj, srednjostaleškoj, naizgled veseloj obitelji, koja je zapravo bila prilično disfunkcionalna, obilježena brojnim tragičnim smrtima, bolestima, samoubojstvima, pa čak i incestuoznim tendencijama. Slučajna pogibija polubrata Jean-Marca, samoubojstvo ljubavnika Nielsa, samoubojstvo brata Miloua, tragična smrt brata Antonina u djetinjstvu, sve su to događaji koji nisu mogli ne ostaviti traga na mentalno stanje i psihu autoričine majke, ali su to ujedno i teške, dugo vremena potiskivane teme koje autorica izvlači iz sjene na svjetlo, poput vampira žedna detalja, vrti nož u mesu i čeprka, izazivajući bol, tugu, nesreću, osobito kad na vidjelo izbijaju činjenice o autoričinu djedu, ocu njezine majke i njegovoj strasti spram djevojčica tinejdžerske dobi, pa tako čak i slučaj kad je silovao svoju kćer, autoričinu majku Lucile, kad joj je bilo šesnaest godina.

Izd. Oceanmore, Zagreb, 2013.

Istražujući obiteljsku genezu autorica polako počinje razumijevati majku, određeni događaji iz djetinjstva, nekoć neshvaćeni postupci i reakcije, promatrani iz novoga rakursa postaju razumljivijima i roman se polako počinje pretvarati u odavanje počasti majci. Jer pisanjem autorica traga za izvorima majčine patnje, ali iako odgovore ne nalazi, već u najboljem slučaju tek naznake i signale, majčin lik ona uspijeva romaneskno zaokružiti, podarujući joj sudbinu lika i kreirajući joj zapravo neku vrstu papirnatoga lijesa, a kakvi joj se, kako Delphine de Vigan tvrdi, od svih čine najljepšima.

Roman je fragmentarno strukturiran, sastavljen od velikoga broja kratkih, dojmljivih proznih dionica, prepunih vrlo sugestivnih, dokumentarističkom izravnošću opisanih teških i turobnih situacija – detaljističkom preciznošću dočaranih majčinih nervnih slomova, snažnih naturalističkih deskripcija izgleda i ponašanja duševnih bolesnika pod djelovanjem visokih doza neuroleptika – a ponovno se vraća i vlastitim iskustvima borbe s anoreksijom, bolesti koja se i javila, kako smatra, kao posljedica života s depresivnom, suicidalnom majkom. Te su stranice i najdirljivije u knjizi, a posebno se izdvaja epizoda u kojoj, za vrijeme razgovora s psihijatrom, on navodi tada 36 kilograma laganu 19-godišnju autoricu da sjedne majci u krilo, što je bio otponac za majčino otrgnuće od letargije i osvještavanje činjenice da je njezina kći još njezino dijete, koje još treba njezinu pažnju i ljubav. Nakon toga majka se otrgla bezdanu i pronašla barem neki privid života, nažalost ne trajan, ali je to ipak bilo, ma koliko kratko, ali ipak ugodno razdoblje – do skorašnjega ponovnog potonuća u ponor uzrokovan onime što danas medicina prepoznaje kao bipolarni poremećaj.

Rekonstruirajući živote članova obitelji autorica paralelno ispisuje i vlastitu autobiografiju, prisjeća se i zapisuje brojne pojedinosti svoga odrastanja. No ona neprestano, posredovanjem kratkih digresija, analizira i sam proces pisanja i propitujući misaone procese znane kao sjećanje i retrospekcija ona tu, vrlo dojmljivu, često brutalno iskrenu i ganutljivu, samoosvješćujuću, autobiografsku i autoterapijsku knjigu pretvara i u svojevrsnu esejističku analizu biografskog i autobiografskog pisma, u analitičku raščlambu kreativnoga procesa memoaristike. S time u vezi zanimljivo je variranje pripovjednih modusa odnosno napuštanje pripovijedanja u trećem licu u korist prvoga lica od trenutka kad se u knjizi, a u majčinu životu kao dojenče, pojavljuje sama autorica. Također Delphine de Vigan veliku pozornost posvećuje problemu identiteta, propitujući odnos drugih spram sebe i podložnost sebe drugima, osobito u formativnom smislu, ali problematizira i tematiku psihogenealogije i kritički progovara o pojedinim ustaljenim, a često prilično štetnim odgojnim principima i postupcima. Riječ je o vrlo dojmljivoj, višeslojnoj, dirljivoj i iskrenoj knjizi, koja nam otkriva jedno dosad nam nepoznato, vrlo darovito autorsko ime.