Recesijski festival, u svakom smislu

Ako bi se tražila samo jedna riječ kojom bi se moglo opisati ovogodišnje Dane hrvatskog filma, križanac smotre i festivala koji je unatoč svim trajnim koncepcijskim i organizacijskim nedostacima neosporno iznimno važan za uvid u stanje domaće kinematografije pa dijelom i za njezinu opstojnost, onda bi to bio pridjev recesijski. Zahvaljujući činjenici da su Dani ove godine održani tek s trećinom potrebnoga novca, recesija se očekivano osjetila na organizacijskoj razini, već dugo godina opterećenoj neosmišljenošću i nedefiniranošću koncepcije te izostankom angažmana podjednako u sustavnijem promišljanju programa i prezentacije kao i u radu na afirmiranju i reklamiranju manifestacije. No recesijskom se nažalost može nazvati i festivalska konkurencija, ove godine samo za nagrade Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara, nagradu Jelena Rajković Hrvatskoga društva filmskih redatelja te nagradu Zlatna uljanica Glasa koncila, jer je prošle godine uvedena glavna festivalska nagrada Surogat ovaj put izostavljena, baš kao i nagrada za najbolju režiju Krsto Papić. U svim kategorijama, naime, kvalitativni prosjek izabranih naslova bio je razmjerno skroman i mediokritetski, pri čemu se skromnost ovaj put nije pokazala vrlinom. No to ipak ne znači da u svakoj od kategorija nije prikazano po nekoliko iznadprosječno uspjelih pa i kakvoćom zavidnih ostvarenja, među kojima su članovi HDFK-a koji su glasovali za Oktavijane redom nagradili najbolje.

Kadar iz filma Slučajno redateljice Tanje Golić

S najvećom kritičarskom ocjenom pobjedu u konkurenciji dokumentarnih filmova tako je posve zasluženo odnio naslov Autofokus Borisa Poljaka, koji se prethodno zakitio nagradama na Liburnia Film Festivalu u Ičićima i na festivalu 25 FPS. Djelo za realizaciju kojega sam autor duhovito kaže da mu je najdosadnije snimanje u životu, na vizualno dojmljiv i efektno estetiziran način te s osloncem na elemente eksperimentalnoga filma prikazuje zbivanja tijekom nekoliko ljetnih dana oko crkvice Sv. Nikole nedaleko Nina, lokaliteta na koji je redatelja upozorio njegov kolega i prijatelj Damir Čučić. Premda je snimanje koje je trajalo deset dana obavljeno fiksiranom kamerom, Poljakov film ni u jednom trenutku nije statičan, što zahvaljujemo odličnom izboru kadrova i promišljenim Čučićevim montažnim rezovima, sjajnom ozvučenju Martina Semenčića što bilježi i zanimljive razgovore i komentare turista koji obilaze crkvicu i uzalud kucaju na zatvorena vrata, pri čemu jedan mladić pred tim vratima zaprosi djevojku, te možda i najvažnije dojmljivoj fotografiji koja koloritom bogato ozračje vrućeg ljetnog dana – s visokim borom nedaleko brijega na kojem je crkvica i tamnim oblacima koji se jednog kasnog popodneva navlače u daljini – čini iznimno sugestivnim, u tolikoj mjeri da gledatelj toplinu i ljetnu jaru gotovo može osjetiti na vlastitoj koži. Crkvica i prostor oko nje, s brijegom niz koji se spuštaju djeca i kotrljaju plastični tanjuri posjetitelja koji makar navirivanjem kroz sićušni prozorčić pokušavaju baciti oko u unutrašnjost zdanja, funkcioniraju kao svojevrsna kazališna pozornica na kojoj se odigravaju ponekad, kao u slučaju prosidbe, vrlo važni djelići života ljudi koji je obilaze.

Kadar iz filma Autofokus redarelja Borisa Poljaka

Oktavijan za najuspjeliji film kratkoga metra također je apsolutno zasluženo pripao naslovu Slučajno Tanje Golić, ostvarenju jesenas premijerno prikazanu na otvaranju nove sezone svježe digitalizirana riječkog Art-kina Croatia. Takva je premijera bila posve primjerena, jer se filmska zbivanja osim u interijeru gradskoga kafića u uvodu tijekom ostatka trajanja odvijaju na riječkim ulicama i dokovima. U tom smislu cjelina funkcionira i kao autoričina posveta rodnom gradu i nekim njegovim njoj bitnim toponimima, na koje je smjestila priču o dvoje ljudi ranih srednjih godina koji se nakon otprilike dva desetljeća ponovno susreću. On (Krešimir Mikić) računalni je programer kojega je život nakon studija u Zagrebu odveo u New York, a ona (Lana Barić) radi s djecom i tvrdi da je to ispunjava. U tinejdžerskim danima oni su bili par, voljeli su se i imali određene životne planove, no u jednom su trenutku mladi i nezreli zaključili da od života žele nešto drugo i veće, nešto u postizanju čega se međusobno zacijelo neće moći pratiti ni podupirati. Kad se ponovo nađu na kavi i u šetnji, njihov se susret isprva doima prijateljskim i veselim, da bi postupno na površinu počeli izlaziti tamniji detalji i tonovi. Naposljetku će se tako pokazati da su oboje nesretni i da drže kako nisu uspjeli u životu, jer je on u braku bez ljubavi u kojem ostaje zbog djeteta, a ona vida rane od promašenih veza obilježenih ljubomorom, nezrelim ispadima i nerazumijevanjem partnera. Oboje bi željeli pobjeći od sebe i svojih života, a autorica njihova stanja dočarava vrlo suptilno s polaganim mijenjanjem načina i tona razgovora, koji prelaskom s općih na intimne teme postaje teži, tjeskobniji i glasovnim registrima dublji. Egzistencijalna nelagoda, svijest o promašajima i neuspjesima te pokušaj hvatanja za makar i privid mogućnosti da bi naposljetku možda mogli ostvariti ondašnje snove i želje, samo ako uspiju jedno u drugom probuditi one nekadašnje sebe i međusobno si biti oslonci, oslikavaju se i zbivaju na koči i starim dokovima tijekom oblačnoga dana koji prijeti kišom, kao predznak koje će se pojaviti njezine suze. No povratak, bijeg i popravljanje nemogući su, i dakako da su toga oboje svjesni, jer nam loša iskustva ostavljaju ožiljke i nikad ne možemo pobjeći od sebe i svojih osobina. Ideju za film koji temom i izvedbom podsjeća na trilogiju Prije svitanja, Prije sumraka i Prije ponoći Richarda Linklatera, autorica afirmirana dokumentarcem Čekajte, čekajte, pričom o vlastitoj baki pogođenoj Alzheimerovom bolešću, i kratkim Nije da znam nego je tako u kojem se pozabavila krizom u ljubavnoj vezi, dobila je tijekom dugih intimnih razgovora sa starim znancima i prijateljima u jednom emotivno joj stresnom i traumatičnom razdoblju. Intimistički pristup itekako se osjeti i posebna je vrijednost filma.

Kadar iz filma Simulacra redatelja Ivane Bošnjak i Thomasa Johnsona

Oktavijan za najbolji animirani film dodijeljen je sjajnoj Simulacri Ivane Bošnjak i Thomasa Johnsona, još jednoj superiornoj produkciji Bonobostudija koji neprekidno održava visoku kvalitativnu razinu domaće animacije. Premda naslov posuđuje od istoimenoga romana majstora fantastične distopije Philipa K. Dicka, s kojim dijeli i tematiziranje odnosa stvarnosti i iluzije, izvrsno animirana Simulacra temeljno se bavi čovjekovim percipiranjem vlastitog odraza u zrcalu i doživljajima istog. Dok se kreće labirintski složenim hodnicima razlomljenih staklenih zidova u kojima se koliko-toliko pokušava orijentirati s pomoću duge niti iz vunenoga džempera koji se njegovim hodanjem ubrzano troši, jedan mladi muškarac kao parafraza mitološkoga Tezeja očajno shvaća da se ipak izgubio jer se kreće istim hodnicima, dok negdje – možda i blizu, pri ulazu u taj labirint – crvenokosa mlada žena poput varijacije mitološke Arijadne u društvu psića na preslici izrađuje novi džemper. Kad počne shvaćati da se izgubio, mladić će uočiti da se njegovi odrazi u nekim zrcalima ponašaju drukčije od njega, a u tim se trenucima briše granica između stvarnosti i privida jer postaje nemoguće reći što je stvarni protagonist, a što tek njegov odraz u zrcalu. Također, taj se trenutak može interpretirati i kao početak raslojavanja mladićeve osobnosti, u smislu da ga iz zrcala gledaju neki segmenti njegove ličnosti koji su se tako manifestirali.

Najboljim eksperimentalnim filmom proglašen je maestralni Deep End Art No. 1 nedavno preminula Ivana Ladislava Galete, njegovo posljednje ostvarenje i silom prilika zaključno poglavlje višegodišnjeg projekta, nadahnuto riječima Henryja Davida Thoreaua o slijeđenju vlastitih snova i ostvarivanju priželjkivana života kao preduvjetima za pojednostavnjivanje egzistencije i kozmičkih zakona. Koncipiran kao niz od dvadesetak kratkih, zaigranih, vizualno ekspresivnih, neobičnim kutovima snimanja (postignutih uglavnom lijevom rukom) realiziranih i poetičnih prizora uz mnogo improvizacije snimljenih u autorovu vrtu, u kojem on hrani kokice, bere i jede voće, igra se s mačkom i zalijeva biljke, film osvaja istovremenom jednostavnošću i začudnošću, mladenačkom svježinom i maštovitošću, domišljatim izvedbenim rješenjima i Galetinim gotovo doslovnim srastanjem s okolinom, a time i sa samim filmom. Naslov koji slavi bogatstvo i jednostavnost svakodnevnoga života film je blizanac dokumentarca izraženog eksperimentalnog nagnuća Strange Fruit Ivana Faktora, s kojim ne dijeli samo identičnu temu i izvedbu (s također kratkotrajnim umetanjima iz tog razloga redovito jedva razaznatljivim fotografijama manje ili više znanih osoba), nego i neke čitave kadrove, poput mreškanja vode u kanti.

Nagrada Jelena Rajković Društva hrvatskih filmskih djelatnika za autora mlađeg od trideset godina pripala je ne sasvim zaokruženu, ali svakako vrlo uspjelu igranom kratkom filmu Tlo pod nogama redateljice Sonje Tarokić, koja unatrag četiri godine na svakim Danima publiku i kritiku osvaja intrigantnim, sugestivno režiranim pa i provokativnim ostvarenjima kakva su Pametnice, Kurvo i Ja sam svoj život posložila. Fascinantno kreirano ozračje ranoga ljetnog popodneva u domu splitske obitelji koju zatječemo usred tek naznačene, ali ne i elaborirane drame, ozračje koje se može „rezati nožem“ i koje dominantno obilježavaju očeva (Stojan Matavulj) depresija i majčina (Tamara Šoletić) uznemirenost mogućim razvojem događaja povezanih s automobilom koji je pokupio „pauk“ i svađe oko pretpostavljive podjele nekoliko čestica zemlje, najveća je vrlina vješto režirana i raspoloženo glumljena djela kod kojeg se ipak moglo više poraditi na elaboriranju dramskoga konteksta, uzroka i motiva ponašanja likova, kao i na dramskom „klimaksu“, koji se ne bi svodio tek na sinovo izbjegavanje susreta s mladićem s kojim treba razgovarati u završnici. No i ovakvo kakvo jest, Tlo pod nogama najbolji je igrani film prikazan na Danima, na kojima je u igranoj konkurenciji najviše podbacila Barbara Vekarić s banalnim naslovom Moja! Moja! Moja sobica!.

Naposljetku, nagrada Zlatna uljanica Glasa koncila dodijeljena je bizarnom, ali zanimljivom igranom filmu Drekavac Ivana Mokrovića, za hrvatske prilike iznimno rijetkoj 25-minutnoj filmskoj operi s pričom o lovcu kojega će kazna za slučajno smrtno ranjavanje mlade djevojke u šumi sustići u obliku tragedije koju će opet sam skriviti. Činjenica o raritetnosti takvih projekata najintrigantniji je podatak vezan uz vizualno estetizirana, ali i neizbježno artificijelnog Drekavca.

Prilikom zatvaranja Dana najavljene su velike promjene koje će festival doživjeti u sljedeća dva izdanja, kad će ga kao direktorica voditi producentica Zdenka Gold, kao umjetnički ravnatelj filmski kritičar Željko Luketić te kao izvršne producentice Vlatka Jeh i Ivana Sansević, dok će se manifestacija održavati u kinima Europa i Tuškanac. Valja se nadati da će te promjene rezultirati znatnim podizanjem organizacijske, koncepcijske i programske razine festivala.