Politički incidentno i kazališno slabo

Da su problemi našega teatra veći od izbora ravnatelja i intendanata, više i nije ozbiljno pitanje. Pravo pitanje jest: zašto se politika toliko upetljava u teatar, zašto joj je toliko stalo do utjecaja na kazalište? Samo zbog toga što joj je teatar još jedino mjesto gdje može dokazati svoj utjecaj na mišljenje o sebi? Ne, prije će biti zato što vjeruje da kazalište ima moć mijenjati društvo!?

Da naša politika vjeruje u svoj utjecaj na kazalište, potvrđuje njezin angažman u prilagođavanju Kazališnog zakona njezinim političkim potrebama, kao i sve češći kazališni projekti koji se na neki način nastoje dodvoriti toj politici. Ili barem trendu koji živi od političkih incidenata.

To se jasno pokazalo i na praizvedbi projekta-predstave Aleksandra Zec Olivera Frljića, u riječkom Teatru HKD na Sušaku, gdje su se našli u kohabitaciji politika i kazalište, s tim da je politika, možda i ne hoteći, kad je riječ o toj predstavi, nadjačala umjetnost. Zbog čega je  kazališna umjetnost postala žrtva politike.

Odmah na početku valja jasno reći da je kazalište dobilo predstavu male kvalitete, koju naveliko hvale pristalice incidentne kazališne poetike, a da politika nije polučila euforično prihvaćanje politizacije prošlosti, koju se kamufliralo nevinom žrtvom Domovinskoga rata.

Ta nesigurnost politike, a onda i društva koje takva politika predvodi, bili su poticaj redatelju Frljiću za predstavu koja je trebala razriješiti brojne dileme, osobito problem stradanja srpskih civila u ratu koji se, misli on, ne mogu riješiti zbog nezrelosti hrvatskoga društva za suočavanje s time. Nesuočavanje mu je razlog za predstavu koja pokušava, tvrdi on,  „vidjeti koliko je hrvatsko društvo 18 godina nakon rata spremno za suočavanje s onim što za njega realno i simbolički predstavlja stradanje obitelji Zec“.

Spomenute pretpostavke, predrasude i autorovi argumenti dovoljan su razlog da se ta predstava stavi u politički kontekst, da se gleda kao politička, ma koliko njezin autor i mnogi njemu skloni to negirali i opravdavali omažem (da barem tako jest) svoj djeci  žrtvama rata.

Tema je predstave smrt djevojčice Aleksandre (glumi je Ivana Roščić) i njezinih roditelja, majke Marije i oca Mihajla. Temelji se na rekonstrukciji ubojstva žrtava i sudskim iskazima njihovih ubojica. No to je faktografija koja ne mora imati, iako ima, utjecaja na predstavu  jer je teza o kolektivnoj hrvatskoj krivnji jača od same faktografije. Ne ublažava je ni prolog u kojem jedna glumica (Jelena Lopatić) u ime Hrvata i hrvatskih žrtava enervantno reagira derući se i psujući tu  „Srpkinju o kojoj se radi predstava, a o hrvatskoj djeci šuti“. Tu izvanjsku dramatičnost „ublaži“ tek smrt ubijenih.

Zadnje trenutke života obitelj Zec provodi u iščekivanju smrti. Otac Aleksandri kaže da će biti ubijena, a kada ga ona pita zašto, otac ne odgovara, nego kćeri zapovjedi da nastavi pisati zadaću. Agonično iščekivanje smrti podloženo je čestom izmjenom prigušene tišine i histeričnim, prestrašenim ispadima, funebralnim glazbenim motivima Mozartova Requiema, zlogukim zvukom sirene za uzbunu Hirošime Pendereckog i pjesmom Lily Marlen.

Nakon scena nasilja i mučenja (izvode ih svi glumci osim Roščićke) uslijedilo je ubojstvo oca, zatim odvođenje majke i djevojčice na Sljeme, gdje i njih ubiju. Prvo majku pa Aleksandru. Ni jedno ubojstvo ne događa se na sceni, pred očima publike, ali se pred publikom zagrne zemljom Aleksandrino mrtvo tijelo, na čiju humku pada snijeg.

Tijelo poslije otkopaju četiri djevojčice kostimirane kao četiri zečića, koje u zadnjoj sceni predstave u učionici glume Aleksandrine vršnjakinje. Među njima pojavi se i „uskrsnula“ Aleksandra, koja ih zapitkuje; koliko imaju godina, vole li ići u školu, vjeruju li u Boga, što će biti i koje su nacionalnosti? Jedna od njih ne vjeruje u Boga i srpske je nacionalnosti. Tim razgovorom i dječjom iskrenošću završi projekt.

Što je tim vraćanjem na uzrok stradanja žrtve, tim razgovorom o nacionalnosti, autor htio poručiti teško da se može objasniti katarzom. Ta vrst katarze nije ništa drugo do vraćanje na početak, na politikantstvo, u nove-stare probleme koji su uzrok smrti brojne djece, pa i smrti Aleksandre Zec. 

Stoga i ne čudi da fragmentarna dramaturgija eliotovske izmjene ritmova, ma koliko bila solidno zamišljen pokušaj spašavanja dramske konstrukcije teksta, koji se temelji na dokumentarnom materijalu moćnoga dramskog naboja i politikantstva, nije uspjela dokraja osoviti dramu koja bi bila više od  kronologije koja je tragična po tome što govori o tragičnome, a ne i po arhetipskoj tragičnosti. I stoga jer žrtva nesvjesna razloga smrti to nije mogla postati i jer je svako iščekivanje tragičnoga bilo predvidljivo.

Pokušaj da Aleksandra bude simbol svih žrtava, koliko god bio umjetnički logičan, univerzalan i opravdavao nastojanje da se tom predstavom, kako u kazališnoj svesci piše Frljić, sahrane svi „leševi koji nisu dobili pravo da budu ukopani“, ipak biva inferioran u odnosu na razlog i poruku predstave o kolektivnoj „nacionalističkoj hrvatskoj krivnji“. To se na koncu projekta i jasno očitovalo u nevjerici publike – gledalište nije znalo je li pauza ili kraj predstave.

Publika je čekala nastavak i kulminaciju, ne zato što je bila šokirana dramskim događanjima, nego zato što je redateljeva pretencioznost dramu danima prije izvedbe učinila običnom političkom manifestacijom. Nejasnoću oko kraja razriješio je glumac Rade Šerbedžija, koji se podigao iz gledališta i dramatičnim pogledom „ošinuo“ publiku. Tek kad je sjeo, uslijedio je bojažljiv, a zatim snažan pljesak.

Zaslužili su ga ponajviše glumci koji su prvo na to pristali, a zatim i izdržali redateljevo reduciranje glumca na funkciju pokazivača osjećaja, ali ne i osmišljenih likova.