Po čemu ćemo pamtiti Gluckovu operu?

U ciklusu Lisinski subotom 29. ožujka premijerno je izvedena nova sveučilišna produkcija opere Orfej i Euridika Christopha Willibalda Glucka, u povodu 300. obljetnice skladateljeva rođenja. Nakon triju zagrebačkih izvedbi najavljeno je i gostovanje na ovogodišnjim Riječkim ljetnim noćima. Peti put studenti triju zagrebačkih umjetničkih akademija – Muzičke, Likovne i Dramske – te Tekstilno-tehnološkog fakulteta i Arhitekture okupili su se na uprizorenju opere u velikoj dvorani Lisinski. Nakon Mozartove Čarobne frule, Ivana Groznog Petra Iljiča Čajkovskog, nenadmašnog uspjeha Bizetove Carmen i prošlogodišnje bijenalske jednočinke Slavuj Igora Stravinskog, red je došao i na povijesnu operu s praga između baroka i klasicizma. Premda pisano za samo tri lika, to najpoznatije djelo velikog opernog reformatora 18. stoljeća u raznim je fazama priprema okupilo više od 250 studenata Zagrebačkog sveučilišta.

Prizor iz studentske izvedbe Orfeja i Euridike u Lisinskom / Snimio Davor Šiftar

Jedini profesor među studentima u izvedbi opere bio je maestro Mladen Tarbuk, koji se posljednjih godina specijalizirao za studentske produkcije, držeći u svojim rukama premijerne termine, a prepuštajući mlađim kolegama studentima dirigiranja tek pokoju reprizu (u ovom je slučaju drugom reprizom ravnao njegov asistent Filip Aver Jelavić). No prvi put u dosadašnjim studentskim opernim produkcijama režija je povjerena studentici Akademije dramske umjetnosti Marini Pejnović, koja je surađivala sa čak dvoje mentora, s profesorima Dorom Ruždjak Podolski i Ozrenom Prohićem. Pejnovićeva se pokazala kao redateljica ozbiljnih namjera, smjestivši poznati starogrčki mit u neki bezvremenski prostor sa sugestijom željezničke postaje na kojoj je retro plava zagrebačka telefonska govornica sredstvo putovanja iz realnoga u irealne svjetove (Had i Elizejske poljane). Zbor je ovdje čas u ulozi putnika na kolodvoru bez vlaka, čas u likovima živopisnih podzemnih sila s jasnim karakterizacijama s pomoću kostima između „anonimaca“ u crnim odijelima s cilindrima i suvremenih stilizacija starogrčkih junaka. Posebno je dobro uspjela suradnja na razini redateljica–kostimografi–scenografi u drugom činu u prizoru Elizejskih poljana gdje su mrtve duše prikazane kao pokretni kipovi u muzeju (sjajan prinos studentica novootvorenoga studija plesa na Akademiji dramske umjetnosti) iz čije se kamene bjeline izdvaja tek krvavocrvena raskošna Euridikina oprava. Dok je Orfej jedan od anonimnih „putnika“, a Euridika oživljeno likovno umjetničko djelo, treći lik – Amor – pravi je klaun-meštar ceremonije kao božji glasnik koji se u cijeloj priči sjajno zabavlja jedući kokice. Po uzoru na prošlogodišnjega Slavuja i ovaj su put prinos predstavi dali i studenti filmske režije, kamere i montaže u uvodnom desetominutnom klipu s nešto manje naracije, a s više dokumentaristički anegdotalno-komičnih situacija s proba. Osobito efektno osmišljena rasvjeta (mentor Deni Šesnić) oduševila je igrom lasera kao trzavih žica Orfejeve lire.

Operne su produkcije najkorisnije studentima pjevanja Muzičke akademije, koji s naučenim ulogama mogu računati na neke buduće audicije, natjecanja i angažmane. Po tom pitanju Orfej i Euridika i nije idealno djelo za rastući Akademijin pjevački odsjek na koji se iz godine i godinu prijavljuje sve više mladih pjevača. Maestro Tarbuk odabrao je izvornu inačicu djela pisanu za bečku praizvedbu 1762, koja je ovom prigodom prvi put izvedena u Hrvatskoj. Glavni lik Orfeja koji u sva tri čina ne silazi sa scene pisan je za muškoga pjevača kastrata, što je već prema uhodanoj praksi na premijernoj izvedbi tumačila jedna mezzosopranistica. Sonja Runje unatoč nezgodi tijekom rada na predstavi uspjela je iznijeti glavne elemente režije i pjevačke fraze. Njezin je glas sasvim pogodan baroknom i pretklasičnom stilu te možemo pretpostaviti da će se specijalizirati za taj repertoar. S druge strane sopranistica Kristina Owais kao Euridika otkrila je alikvote i voluminoznost pravog opernog glasa koji teži belcantu i obećava budućnost u velikoj operi. Sopranistica Patricija Hanas u liku Amora pokazala je iznimnu glasovnu i scensku fleksibilnost i okretnost sa širokom perspektivom mogućnosti. Bilo je zanimljivo čuti i repriznu podjelu u kojoj je Orfeja tumačio bariton Leon Košavić (već smo ga vidjeli u nizu koncertnih nastupa i opernih angažmana u zagrebačkom HNK-u), koji je dionicu Orfeja izveo jednostavno oktavu dublje ne narušavajući autentičnost glazbenoga sadržaja, dok su s lirskom bojom njegova toplog baritona skladno kontrastirale sopranistice Hana Hanas kao Euridika (dojmljiva sonornost) i Antonija Dunjko kao Amor (anđeoska boja). Izvrstan je bio orkestar podijeljen u dva korpusa (veći i manji) koji je svladao lepršavost Gluckova stila, kao i gromoglasni zbor, koji je majstorski pripremila dirigentica Jasenka Ostojić.

Na kraju vrijedi zaključiti da je pothvat koji na nekoliko mjeseci zaokuplja tako velik broj studenata različitih profila i usmjerenja vrijedan prilog opernoj produkciji No od toga bi više trebali imati koristi sami pjevači, koji ipak žude za naslovima „željeznog repertoara“, baš kao i publika ciklusa Lisinski subotom koja ne zaboravlja senzaciju što ju je prije tri godine izazvala vatrena Carmen. Kako je za studentsku produkciju u idućoj akademskoj godini 2014/15. upravo najavljena praizvedba novootkrivene Papandopulove opere Madame Buffault (25. travnja 2015), čini se da će za to biti zakinut još jedan naraštaj.