Paco de Lucia i jazz

Igrajući se sa svojom djecom na plaži u Cancunu u Meksiku, u veljači je ove godine u 66. godini od zatajenja srca umro istaknuti španjolski gitarist Paco de Lucia. Poznat kao kralj flamenca, Senor flamenco i Genij gitare, Paco de Lucia, pravim imenom Francisco Sanchez, kao iznimni je majstor instrumenta u svijetu glazbe zauzimao stilski sasvim određeno i vršno mjesto interpreta autentičnoga španjolskog flamenca, u izvedbi kojega mu prema mišljenjima mnogih stručnjaka u svijetu nije bilo ravna. Njegova je zavidna karijera započela još 1967. pa se postavlja pitanje kako se taj Španjolac, koji je svirao klasičnu akustičnu gitaru tipičnom španjolskom tehnikom instrumenta, a bio je u spomenutom žanru poznat i priznat u čitavom svijetu, nakon toliko vremena uopće našao u bilo kakvoj vezi s jazzom? No u jednom stilskom razdoblju evolucije jazza s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, neke je poznate džeziste, u početku pretežito dakako gitariste kao što su bili Johnny Smith i Jim Hall, koji je tada dosta vremena provodio nastupajući u Europi, zainteresiralo melodijsko te napose temperamentno ritmičko sviranje Paca de Lucije.

Paco de Lucia

Premda se u nekim njegovim recentnijim biografijama danas, istina sporadično, spominje i jazz, po svemu sudeći zanimanje za tog glazbenika i njegovu glazbu stizalo je ipak samo od strane nekolicine stilski specifičnih gitarista modernije fuzijske jazz-provenijencije, koji su bili zadivljeni tehnikom, atraktivnošću i uspjesima toga španjolskog virtuoza gitare. Tako je tijekom 1981. prilikom jednog boravka Paca de Lucije na američkoj Zapadnoj obali došlo do susreta, pa slijedom toga i do zajedničkoga nastupa i snimanja, s dvojicom jazz-gitarista stilski gore spomenutih pravaca, Johnom Mc Laughlinom i Alom de Meolom. Bio je to zapravo i prvi proboj Paca de Lucije na američku jazz-scenu, koji je dakako bio i rezultat tada snimljena materijala za njihovu zajedničku sad već legendarnu ploču nazvanu Friday Night In San Francisco. Di Meola će mu uz to za tu priliku posvetiti i skladbu Mediterranean Sundance. Paco de Lucia će se potom ubrzo naći i u društvu nekih drugih modernih džezista poput Pata Methenyja, Billa Frisella, Davea Hollanda, Larryja Coryella, pa čak i glasovitog pijanista Chicka Coreje te bubnjara Stevea Gadda, s kojima je također surađivao u tonskom studiju. Uz to, kad je europska jazz-scena bila u pitanju, našao se Paco de Lucia u sastavima s američkim i europskim džezistima i na stalnom popisu ponuda poznate, i za moderni jazz profilirane, njemačke jazz-agencije Saudade, koju je pokrenuo sad već pokojni Thomas Stöwsend. Nije trebalo proći mnogo vremena pa da se u jazz-periodici, istina dosta rijetko, počinje upotrebljavati i fuzijski determiniran pojam flamenco jazz. Za tim se stilskim načinom interpretacije povelo i nekoliko europskih modernih džezista. S jedne je strane tu bio zvuk klasične akustične, a s druge improvizirani korusi najčešće elektronički amplificirane jazz-gitare, sve to ipak u aranžiranom glazbenom smislu i dogovoru među glazbenicima raznorodnih stilskih pristupa.

Brojni ljubitelji jazza, osobito onoga klasičnog, nisu u tome nalazili nešto baš zanimljivo, a neki su stručnjaci takve kombinacije svrstavali u kategoriju eksperimenta te se pojam flamenco jazza nije kao neki relevantniji stilski pokušaj u jazzu dugo održao. Premda brojni, napose današnji moderni jazz-glazbenici teže uvijek nečem novom, pa tu vrijedi spomenuti da je i prije bilo pokušaja suradnji džezista s drugim i drukčijim glazbenim žanrovima i glazbenicima. Prisjetimo se samo Davea Brubecka i utjecaja koji su na njega ostavili njegovi učitelji Darius Milhaud i Arnold Schönberg, suradnji Johna Lewisa s Guntherom Schullerom i njihove treće struje te njihovih pojedinačnih ili zajedničkih nastupanja sa simfonijskim orkestrima, potom termina simfonijski jazz, pa čak su i glasoviti Rolling Stonesi nekad davno, u vrijeme kad su u svojim počecima oponašali afroameričke izvođače bluesa, surađivali s glasovitim američkim blues-gitaristom i vokalistom B. B. Kingom.

U sprezi Paca de Lucije s nekim, pretežito fuzijskim jazz-glazbenicima novijeg doba ne bi stoga trebalo tražiti nešto nelogično ili iznimno. Njegove povremene suradnje s nekolicinom fuzijskih džezista ostat će zacijelo zabilježene u periodici, možda i u nekim stručnim knjigama te dakako na snimkama, ali nitko stručan i u jazzu dobro informiran neće Paca de Luciju, izvrsna gitarista i interpreta flamenca, smatrati džezistom te ga stoga neće biti moguće naći u ozbiljnoj jazz-literaturi. No i taj će žanr, koji je pokazivao njegovu glazbenu svestranost i otvorenost prema jazzu, biti ponegdje spomenut u glazbenom životopisu tog majstora gitare, i to tek pri kraju opisa dijela njegove uspješne i svestrane glazbene djelatnosti.

Podsjetimo na kraju da je početkom veljače 1979. Paco de Lucia s gitaristima Johnom McLaughlinom i Larryjem Coryellom održao zapamćeni koncert u zagrebačkom Domu sportova.