Odlazak samozatajnoga kipara

Prije nekoliko dana umro je kipar Rudolf Matutinović. Jedan od povučenih, samozatajnih likovnih stvaralaca kakvi rijetko izlažu, više od pola stoljeća stvarao je svoj opus. Konačno, 2010, objavljena mu je monografija koju je napisala Marina Baričević. Predstavljanje monografije dogodilo se tek potkraj prošle godine u Zagrebu, a zbog bolesti Matutinović joj nije mogao prisustvovati. Umro je u 87. godini života, 16. travnja.

Rudolf Matutinović rođen je 1927. u Zaostrogu. Od djetinjstva je pokazivao interes za oblikovanje figura. Proživljavajući strahote Drugoga svjetskog rata, 1944. dospio je u zbjeg El Shatt, gdje je pohađao improviziranu likovnu školu. Nakon školovanja u Državnoj obrtničkoj školi u Splitu upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1953. Matutinović ima tridesetak skulptura u javnim prostorima, sudjelovanjem na javnim natječajima izvedena su mu četiri rada te je dobitnik nekoliko nagrada. Nesklonost izlaganju i samozatajni karakter rezultirali su njegovim nespominjanjem u pregledima hrvatskoga kiparstva.

Svojim izrazom Matutinović je ostao u okvirima tradicije europske skulpture

U likovnom izrazu Matutinović je ostao u okvirima tradicije europske skulpture, realističke, oblikovno zatvorene forme intimističkoga karaktera. Njegove skulpture karakteriziraju meki i nježni prijelazi svjetlosti i sjene na oblicima koji su nerijetko izvedeni blago zakrivljenim, kontinuiranim linijama koje u portretima dovode do kontemplativnog dojma. Matutinovićevo formativno razdoblje odvijalo se pedesetih godina kada su se kipari onodobne scene razvijali između oblikovanja u okvirima tradicije europskoga kiparstva i kiparskih avangardnih tendencija. Nasuprot mladom naraštaju kipara koja je stasao poslije Drugoga svjetskog rata i bio sklon visokoj stilizaciji, apstrakciji i avangardnim tendencijama, Matutinović je, izuzevši nekoliko iznimaka u opusu, izabrao slijediti klasičnu tradiciju europske skulpture nastavljajući se na kontinuitet svojih prethodnika Meštrovića, Kršinića i Lozice.

Marina Baričević u monografiji o Matutinovićevu ističe portret kao kiparevu vodeću temu. Fine obrade fizionomije nose u sebi specifičnu mirnoću. Blagi prijelazi svjetlosti i sjene uz rafinirano isticanje detalja ističu karakterne osobine portretiranih, što posebno dolazi do izražaja na portretima supruge, književnice Ljerke Car Matutinović. U njegovu opusu posebno se izdvaja spomenik u Zaostrogu (1980), posvećen zaostroškim žrtvama Drugoga svjetskog rata, koja iako netipična za Matutinovićev opus, ostaje u javnosti njegova najpoznatija skulptura.

Marina Baričević napominje da je Matutinović „percipiran kao kipar realističke orijentacije“, koji je „u portretu pokazao osjećaj za psihološke karakteristike portretiranoga, koje postiže majstorstvom modelacije i pročišćenošću volumena na fizionomijsku bitnost. U aktovima erotske čulnosti i neke liričnosti, koju je baštinio od učitelja Frane Kršinića, naglašen je pokret. Spomenička, monumentalna skulptura ekspresijom je na razmeđu simbolične i asocijativne forme.“

Matutinović pripada mnoštvu samozatajnih autora s margine likovne scene, autora koji su stvarali daleko od medijske eksponiranosti. Koliko je do nedavne monografije bilo nepoznato djelo Rudolfa Matutinovića, govore riječi autorice kako je to „prvi pokušaj prosudbe i valorizacije Matutinovićeve umjetnosti, iako je nastajala u kontinuitetu od dugih pola stoljeća“.