Od netrpeljivosti do oprosta

Nakon uspjela prvijenca Ljevoruka o osobnim slomovima protagonista i njihovu traganju za novim počecima, nastalom prema motivima Handkeova romana Ljevoruka žena, redatelj Vedran Hleb i u novoj predstavi nastavlja se baviti tragičnošću ljudskih sudbina. Ovaj put nadahnuće nalazi u drami Nesporazum Alberta Camusa, zajedno s dramaturginjom Ninom Gojić ispisujući stranice mogućega dramskog nastavka na mjestu gdje Camusova riječ završava. Žarištem na tipizirani ambivalentan odnos majke i kćeri te odmotavanjem radnje unatrag do anagnorizma, trenutka potpuna razotkrivanja motivacija junakinja i njihova spoznavanja pravih razloga sukoba, Svratište se može shvatiti i kao detektiranje stanja nakon drame, stanja svojevrsne apatičnosti nakon smiraja uzavrelih emocija, življenja apsurda i vježbanja zaborava.

Mia Biondić i Ana Karić / Snimio Damir Žižić

Svratište počinje u vrlo realističnu okruženju skromna doma dviju žena, mlađa od njih razvlači savijaču na kuhinjskome stolu, s jedne je strane krevet, s druge peć na drva u kojoj pucketa ugodna vatra, sve je obloženo mekim tepisima (scenografija Zdravka Ivandija Kirigin), da bi se radnja postupno rastočila u gotovo fantastičnoj priči o stjecanju imetka za vrijeme rata ubijanjem pridošlica u njihovu svratištu i potom, nakon spoznaje o bratoubojstvu, odnosno sinoubojstvu, pokušala potisnuti u nesvjesno traženjem nenačetih otoka svijesti asocijativnim bijegom u sretnije vrijeme kad su „uzgajale koze i pravile sapun od kozje masnoće“ i sličnim igrarijama ili reproduciranjem enciklopedijskih natuknica. Stol, krevet i ognjište, ponovno tipična znakovna simbiotska tripleta, ovdje ne podupiru, nego potkopavaju obiteljsku idilu već i zbog činjenice što je obitelj jednorodna. Krnja obitelj, logično je opravdanje izvitoperena odnosa majke i kćeri. No tamo gdje svaka tradicionalna obitelj pritisnuta tragedijom pada, pristajući na krivnju, samokažnjavanje i izdržavanje patnje za vlastite grijehe, u ovoj izvitoperenoj dolazi do obrata tragičnoga. Trauma se uzima kao normalno stanje, a umjesto da se odnos majke i kćeri nepopravljivo uništi međusobnim prebacivanjem krivnje za ubojstvo brata, odnosno sina kojega nisu na vrijeme prepoznale, kao što se iz prvoga dijela Svratišta može naslutiti, ljubavlju i snagom junakinje nadrastaju tragični apsurd spašavajući i vlastiti odnos i jedna drugu. U prvome dijelu drame izgovorene rečenice vrlo su životne, u njima se majka i kći zrcale arhetipski, majka pristaje na ulogu žrtve i hraniteljice („u grob ćeš me otjerat“, „nikad ne bi priznala svoju pogrešku“ „kriva sam što sam te rodila“), kći ovisna o majci i zapravo nespremna na odrastanje opire se emotivnoj deprivaciji i proziva majku zbog njezinih postupaka, njihov je odnos nužno obilježen netrpeljivošću.

Osvještavanjem ubojstva i preuzimanjem suodgovornosti za taj čin, kći pokušava djelovati autonomno, suživot s majkom koji se isprva čini teško izdržljivim zatvorom postaje vlastitim izborom. Umjesto da se pretvori u doživotnu kaznu, na prepuštenost jedne drugoj i sposobnosti zaborava, njihov suživot prerasta u međusobni oprost, solidarnost, razumijevanje. Majka i kći žrtve su zbivanja koja su veća od njih samih, rat dovodi u kušnju njihovu ljudskost, koju potom pokušavaju sačuvati. Ne birajući sredstva, ustaju protiv društvenog sustava koji udara na čovjeka, no taj se bunt obrće se u pobunu protiv njih samih. Njihova osobna drama reflektira se na cjelokupno društvo, potvrđujući da proces društvenoga ozdravljenja može početi tek suočavanjem s potisnutim zlom. Ana Karić i Mia Biondić, obje odlične, ujednačene i sugestivne, jedna su drugoj i potpora i scenski izazov.