Obrisi

MELANKOLIK

Nisam htio uzeti. Predugo se u meni koleba bol,

u početku ukorijenjen prilično slabo –

koleba se u umišljaju i grize polako kao moljac,

kao što hrđa nagriza željezo.

 

Ah, isplivati iz skrivene matice i prijeći izvan predosjećaja bola!

Postoji život, jednostavan i velik – njegova dubina ne završava u meni.

Stvarnost je prije veličanstvena negoli bolna.

Pomiriti konačno sve to gestom dozrelom i sigurnom!

 

Ne kolebati se, nego ići i jednostavno nositi

u ravnomjernim razmacima sati čitavu tu suptilnu strukturu,

koja se u granicama mozga tako lako pretvara u rasulo,

a sama sobom više je umor nego bol.

 

I može više biti s Njim nego samo sa sobom,

više biti s Njim –

otkloniti užas pitanja

kako bi dostajao običan čin.

SHIZOTIMAN

Postoje gluhi trenuci, trenuci beznadni

– hoću li još iz sebe istisnuti misao, ili iz srca toplinu iskresati?

 

Ne prekidaj tada sa mnom, gnjevom se mojim tada ne opterećuj

To nije gnjev, to je ništa – to je samo pusta obala.

 

Ali tada me tako silno pritiska i najmanji teret.

Idem, a čitav stojim, ne osjećam nikakav pokret.

 

Tada pamti – ne stojiš, nego se u tišini napinju sile

koje će svoj put pronaći, te sile koje će buknuti.

 

I onda opet – ne naglo, ne čitavim bićem odjedanput

raspoređuj trenutke srca, raspoređuj navalu volje.

 

U grozničavom sjaju zjenica neka se odmah ne spali

ono što raste u razdoblju zastoja.

SLIJEPCI

Tupkajući bijelim štapovima o kamenje

stvaramo neizbježnu distancu.

Skupocjen je svaki korak.

U praznim zjenicama neprestano umire svijet

sam sebi nesličan:

svijet koji se ne sklada od boja, nego od udaraca

(konture, crte šumova).

Pomisli, kakvim se trudom dozrijeva do cjeline

kada uvijek samo dio ostaje – i taj dio moramo birati.

 

O kako bi rado svaki od nas preuzeo čitavi teret

čovjeka koji bez bijeloga štapa odmah obuhvati prostor!

Hoćeš li nas uspjeti naučiti da postoje i druge nepravde osim naše?

Hoćeš li nas umjeti uvjeriti da u sljepoći može biti sreća?

 

GLUMAC

Toliko je ljudi iznicalo oko mene, pomoću mene i, u neku ruku, iz mene.

Bio sam poput korita u kojem se valjala stihija

– ime joj je čovjek.

Ali kako sam i ja također čovjek,

nije li navala tih drugih ljudi mene samoga nekako iskrivila?

 

Ako sam bio nesavršen u ulozi svakoga od njih, stalno previše ostajući moje ja –

može li onaj koji se iz mene izbavio, gledati sebe bez straha?

 

DJECA

Odrastaju iznenadno u ljubavi, i onda tako naglo odrasli

držeći se za ruke tumaraju u velikoj gužvi –

(srca uhvaćena kao ptice, siluete urastaju u polumrak).

Znam da u njihovim srcima kuca bilo čitavog čovječanstva.

 

Držeći se za ruke posjedali su tiho na obalu.

Stablo drveta i zemlja pod mjesečinom: nedošaptani tinja trokut.

Magle se još nisu podigle. Dječja srca prerastaju rijeku.

Hoće li uvijek tako biti – pitam – kada ustanu odatle i odu?

 

Ili također još drukčije: čaška svjetla nagnuta među biljkama

otkriva u svakoj od njih nekakvo prije nepoznato dno.

To što se u vama začelo, hoćete li se uspjeti ne pokvariti,

hoćete li uvijek dijeliti dobro od zla?

 

RADNIK IZ TVORNICE AUTOMOBILA

Ispod mojih prstiju otmjeni modeli – već šume po dalekim ulicama…

Ja ipak njima ne plovim površinama nepoznatih cesta,

ne navijam putokaze njihovog kretanja – to čini policajac.

Odsada govore vozila, a meni je oduzet glas.

 

Duša mi je radoznala. Želim razumjeti.

S kim se borim, za koga živim? Evo misli moćnije od riječi.

Nema odgovora. Takva pitanja ne postavljaj preglasno.

Samo se vrati kao svakog dana, u šest sati ujutro.

 

Otkuda znaš kako će na vagi svijeta prevagnuti čovjek?

RADNIK IZ TVORNICE ORUŽJA

Ne utječem na sudbinu planeta, ne izazivam ratove.

Jesam li s Tobom, ili protiv Tebe – ne znam.

Ne griješim.

 

Muči me baš to što ne utječem i što ne griješim,

što stružem male zavrtnje i pripremam komadiće uništenja,

a ne poimam cjelinu, ne poimam čovjekov usud.

 

Ja bih stvarao drukčiju cjelinu i drukčiji usud (ali kako bez komadića?)

u kojoj bih ja sam, isto kao i svaki ini čovjek,

bio ona svjesna i sveta stvar

čije zasluge nitko ne bi precrtao

niti joj zanijekao govor.

 

Svijet, koji stvaram, nije dobar –

ali ja ne stvaram zao svijet!

Je li to dostatno?

ČOVJEK EMOCIJA

Ti se ne mučiš ljubavlju koja te stalno zapljuskuje.

To je mrlja ushita, mrlja zavodljiva i plitka.

Kada ispari – osjećaš li pustoš?

 

Između srca i srca je razmak

u koji se ulazi vrlo polako

– tada se pogled miri s bojom, a uho s ritmom.

 

Stoga ljubi idući u dubinu i dopiri toliko

kako ne bi osjetio bijeg srca i kontrolu mučne misli!

ČOVJEK INTELEKTA

Ono što životu oduzima i raznovrsnost, i privlačnost,

i okus velikog doživljaja, i spontanost, i odušak.

 

Kako je tijesno u tvojim formulama, pojmovima i sudovima

koji su sažimanje sadržaja, a ujedno sadržaja tako gladni.

 

Ne lomi tu barijeru u meni, jer je vrlo potrebna svima.

Svaki put čovjeka vodi u smjeru misli.

ČOVJEK VOLJE

Trenutak volje bezbojan je i težak kao udarac klipa

ili pak oštar kao bič,

trenutak koji se u načelu

ne nameće

nikome

 

samo meni –

ne dozrijeva iz osjećaja kao slatki plod,

ne izranja iz misli,

skraćuje put –

kad dođe, moram ga prihvatiti,

i to u načelu činim.

 

Nema mjesta za srce i misli,

samo taj trenutak koji eksplodira

u meni kao križ.

                                                                       preveo Pero Mioč