Novi pogledi na Antuna Barca

Trodnevni znanstveni skup o književnom povjesničaru Antunu Barcu održan je u Zagrebu i Crikvenici, sredinama najuže povezanim sa znanstvenikovim životom i radom, od 24. do 26. travnja, u organizaciji Hrvatskih studija te uz brojne institucije suorganizatore, a pod pokroviteljstvom HAZU-a.

Ante Stamać, Tihomil Maštrović i Reinhard Lauer / Snimio Marijan Lipovac

Hrvatski književni povjesničar i književni kritičar Antun Barac rođen je 1894. u Kamenjaku kraj Crikvenice, a umro je u Zagrebu 1. studenoga 1955. te je ovim znanstvenim skupom, ujedno obilježena i 120. obljetnica Barčeva rođenja. Na skupu je sudjelovalo tridesetak uglednih znanstvenika iz pet hrvatskih središta (Zagreb, Osijek, Split, Zadar, Varaždin) te znanstvenici iz inozemstva (Göttingen, Pescara).

Zapažena su bila izlaganja akademika Ante Stamaća, koji je izvijestio da je Barac prvi pozitivno ocijenio Matoša, a za njegova života, što je manje poznata činjenica, o AGM-u objavio je čak sedamnaest tekstova; Tihomila Maštrovića, koji se osvrnuo na Barčevu djelatnost u Akademiji, u kojoj je Barac član već od 1944, obnovivši članstvo 1947, te mu velike zasluge pripadaju u osnivanju Razreda za filološke znanosti i Razreda za suvremenu književnost te dvaju instituta: Instituta za jezik i Instituta za književnost, kao i Akademijina Instituta za povijesne znanosti u Zadru (1954). Reinhard Lauer osvrnuo se na njemačko izdanje Barčeve Jugoslavenske književnosti, ocjenjujući je „sklepanom povijesti književnosti“, a Vinko Brešić stručnu je javnost izvijestio o rukopisu Barčeve knjige Književnost Šenoina razdoblja, što je treći dio nedovršene Barčeve povijesti novije hrvatske književnosti, koji se nalazi u Barčevoj književnoj ostavštini, a do kojega je autor došao dobrotom Barčeva sina Boška, koji je progovorio o očevoj ostavštini i zalaganju oko očuvanja hrvatskoga književnoga jezika i njegovim javnim istupima protiv planova za „ujednačavanje pravopisa“. Ana Lederer upozorila je na Barčev kazališno-kritički rad, koji dosad nije bio predmetom istraživanja, a nedvojbeno je teatrološki iznimno zanimljiv. Suzana Coha, Dubravka Brunčić i Katarina Ivon interpretirale su Barčev odnos prema preporodu i romantičarskom književnom kanonu. Barčevu metododologiju u proučavanju književnosti od ranih radova do književnopovijesne sinteze analizirala je Nina Aleksandrov-Pogačnik, a o Barčevim teorijskim prinosima stihu i ritmu izlagao je Miljenko Buljac.

Na sjednicama u Crikvenici izložen je odnos Antuna Barca s književnim povjesničarima Mihovilom Kombolom (Slobodan Prosperov Novak) i Miroslavom Šicelom (Ernest Fišer). Antun Barac autor je brojnih monografija. Tako su o Barčevu viđenju Vladimira Mažuranića izvijestili Hrvojka Mihanović Salopek i Robert Bacalja, o njegovim prosudbama djela Ivana Mažuranića Antun Pavešković, Igor Žic izlaganje je posvetio Barčevu viđenju romana Janka Polića Kamova Isušena kaljuža, Ana Batinić posvetila se njegovu poimanju književnosti za djecu i mladež. Zapažena su bila izlaganja Stanislava Marijanovića, koji autentično prikazuje Barčeva predavanja iz moderne, te Dubravke Zime o Barčevu uvođenju publike, odnosno začecima estetike recepcije u Hrvatskoj.

Josip Lisac istražio je Barčeve radove u Hrvatskoj reviji, objavljene od 1930. do 1944. Barčeva jezikoslovna promišljanja u časopisu Jezik izložila je Jadranka Mlikota. Persida Lazarević Di Giacomo usporedila je Barčevo književno jugoslavenstvo i južnoslavenstvo s motrištima srpskih povjesničara književnosti, dok je Ana Kapraljević komparirala ideje „slavenskog“ i „hrvatskog“ u književnih polihistora Antuna Barca i Ive Pilara. O Barčevu logoraškom iskustvu izvijestio je Božidar Petrač, nastojeći utvrditi razloge prešućivanja Barčeve posthumno objavljene knjige Bijeg od knjige, pri čemu je istaknuo važan Barčev prinos hrvatskoj logorologiji, tomu mračnom i tragičnom žanru i iskustvu europskoga 20. stoljeća.

Plodovi održanoga znanstvenog skupa bit će 2015. ukoričeni u Zbornik, čime će biti dostupni široj javnosti, a tim će se na najbolji način obilježiti 60. obljetnica Barčeve smrti.

Martina Ćavar

Znanstveni skup o Antunu Barcu, Hrvatski studiji, Zagreb–Crikvenica, 24–26. travnja

rodnevni znanstveni skup o književnom povjesničaru Antunu Barcu održan je u Zagrebu i Crikvenici, sredinama najuže povezanim sa znanstvenikovim životom i radom, od 24. do 26. travnja, u organizaciji Hrvatskih studija te uz brojne institucije suorganizatore, a pod pokroviteljstvom HAZU-a.

Ante Stamać, Tihomil Maštrović i Reinhard Lauer / Snimio Marijan Lipovac

Hrvatski književni povjesničar i književni kritičar Antun Barac rođen je 1894. u Kamenjaku kraj Crikvenice, a umro je u Zagrebu 1. studenoga 1955. te je ovim znanstvenim skupom, ujedno obilježena i 120. obljetnica Barčeva rođenja. Na skupu je sudjelovalo tridesetak uglednih znanstvenika iz pet hrvatskih središta (Zagreb, Osijek, Split, Zadar, Varaždin) te znanstvenici iz inozemstva (Göttingen, Pescara).

Zapažena su bila izlaganja akademika Ante Stamaća, koji je izvijestio da je Barac prvi pozitivno ocijenio Matoša, a za njegova života, što je manje poznata činjenica, o AGM-u objavio je čak sedamnaest tekstova; Tihomila Maštrovića, koji se osvrnuo na Barčevu djelatnost u Akademiji, u kojoj je Barac član već od 1944, obnovivši članstvo 1947, te mu velike zasluge pripadaju u osnivanju Razreda za filološke znanosti i Razreda za suvremenu književnost te dvaju instituta: Instituta za jezik i Instituta za književnost, kao i Akademijina Instituta za povijesne znanosti u Zadru (1954). Reinhard Lauer osvrnuo se na njemačko izdanje Barčeve Jugoslavenske književnosti, ocjenjujući je „sklepanom povijesti književnosti“, a Vinko Brešić stručnu je javnost izvijestio o rukopisu Barčeve knjige Književnost Šenoina razdoblja, što je treći dio nedovršene Barčeve povijesti novije hrvatske književnosti, koji se nalazi u Barčevoj književnoj ostavštini, a do kojega je autor došao dobrotom Barčeva sina Boška, koji je progovorio o očevoj ostavštini i zalaganju oko očuvanja hrvatskoga književnoga jezika i njegovim javnim istupima protiv planova za „ujednačavanje pravopisa“. Ana Lederer upozorila je na Barčev kazališno-kritički rad, koji dosad nije bio predmetom istraživanja, a nedvojbeno je teatrološki iznimno zanimljiv. Suzana Coha, Dubravka Brunčić i Katarina Ivon interpretirale su Barčev odnos prema preporodu i romantičarskom književnom kanonu. Barčevu metododologiju u proučavanju književnosti od ranih radova do književnopovijesne sinteze analizirala je Nina Aleksandrov-Pogačnik, a o Barčevim teorijskim prinosima stihu i ritmu izlagao je Miljenko Buljac.

Na sjednicama u Crikvenici izložen je odnos Antuna Barca s književnim povjesničarima Mihovilom Kombolom (Slobodan Prosperov Novak) i Miroslavom Šicelom (Ernest Fišer). Antun Barac autor je brojnih monografija. Tako su o Barčevu viđenju Vladimira Mažuranića izvijestili Hrvojka Mihanović Salopek i Robert Bacalja, o njegovim prosudbama djela Ivana Mažuranića Antun Pavešković, Igor Žic izlaganje je posvetio Barčevu viđenju romana Janka Polića Kamova Isušena kaljuža, Ana Batinić posvetila se njegovu poimanju književnosti za djecu i mladež. Zapažena su bila izlaganja Stanislava Marijanovića, koji autentično prikazuje Barčeva predavanja iz moderne, te Dubravke Zime o Barčevu uvođenju publike, odnosno začecima estetike recepcije u Hrvatskoj.

Josip Lisac istražio je Barčeve radove u Hrvatskoj reviji, objavljene od 1930. do 1944. Barčeva jezikoslovna promišljanja u časopisu Jezik izložila je Jadranka Mlikota. Persida Lazarević Di Giacomo usporedila je Barčevo književno jugoslavenstvo i južnoslavenstvo s motrištima srpskih povjesničara književnosti, dok je Ana Kapraljević komparirala ideje „slavenskog“ i „hrvatskog“ u književnih polihistora Antuna Barca i Ive Pilara. O Barčevu logoraškom iskustvu izvijestio je Božidar Petrač, nastojeći utvrditi razloge prešućivanja Barčeve posthumno objavljene knjige Bijeg od knjige, pri čemu je istaknuo važan Barčev prinos hrvatskoj logorologiji, tomu mračnom i tragičnom žanru i iskustvu europskoga 20. stoljeća.

Plodovi održanoga znanstvenog skupa bit će 2015. ukoričeni u Zbornik, čime će biti dostupni široj javnosti, a tim će se na najbolji način obilježiti 60. obljetnica Barčeve smrti.