Na Noinoj arci sveopća je zbrka

POSVAJA NAS SUTON

Kad zvona večernja oglase se iz fratarske crkve

varaždinske vedute utonu u slikê, arhivske spise,

stvarne oblike starine: stvari posvaja suton, a sve

živo i neživo, pretci, potomci, poput šišmiša vise

 

u vitrini s porculanom; na Istoku pak bjesne olujê,

gube se domovinê, u sumrak već lepeću vampiri

neke druge zbilje, nama nepoznate a bliske, zuje

SMS poruke, plaćaju se stari računi, šuljaju žbiri

 

Tako propada svijet, još do jučer uljuljkan ljepotom,

i statistikom zaborava: u tihoj zebnji ništa se ne miče,                  

šute i ptice-samoubojice, jer će ih zahvatiti oprostom

od grijeha, a svi su uvjereni da ih se opći kaos ne tiče

 

No, u zadnjoj borbi za dušu – oprosta nema, ni hrane

nebeske, tek dobri razlozi i vjera tvrda: vjerne riječi,

i snohvatice poispale iz povijesti, jedine su još brane

od čiste propasti; bez njih Aheront ne možeš prijeći

 

ZAVIČAJU U POHODE

Već po stoti put vraćam se zavičaju, a nisam ga napuštao,

statistički gledano samo zavičaj je putovao, u mom srcu,

i prevrtao se u sobičcima, u znoju lica svog, po Londonu,

Varšavi, Beču, i drugim metropolama; ujutro smo zajedno

slušali rock-uspješnice, uz kavu, potom obilazili muzeje,

izložbe desetljećâ, i ine atrakcije: sloboda nam je izmicala,

jer u mislima smo bili tek s onima koji nas brižni očekuju

 

Uistinu, uzbudljivo je svakiput krenuti zavičaju u pohode,

posebice u vlastitoj kući, za radnim stolom, ili u proljeće,

dok probude se sjećanjâ, a iz dravskih šumâ probiju mirisi;

pa ipak, istinski je zavičaj upamćen u djetinjstvu, u igrama,

praćen večernjim zvonima, ili šapatom prijateljâ pred noć, 

kad čini ti se da cijeli svijet sabran je za obiteljskim stolom,

ali tebi preostaju jedino toposi zavičajâ, kojeg ionako nema

 

SNOHVATICE, IZ DANA U DAN

Dio po dio režeš kriške vlastita života, odlučno,

iz dana u dan, baš kao da su lubenice iz Fažane,

pristigle SMS porukom od najboljeg prijatelja,

i očekujući da će se još nešto važno dogoditi;

u zavežljajima spušta se nebo na tvoja pleća,

prisluškuješ lepet anđelâ, poput plesnih korakâ

 

Dio po dio gubiš sebe, dajući se šakom drugima,

dok zamiru kasne kiše, a kuće odlaze na počinak;

iz caffea još kuljaju Rolling Stonesi, u valovima,

večer, bosonoga, šulja se Varaždinom: pomisliš,

evo, bit će drukčije, nadoći će vrijeme kad riječi

neće same sebi zatvarati usta, ali one mudro šute   

 

U kavezu samoće trune znanje, jer sumnja u sve;

onda još preostaje obitelj, ili stisak ruku anđela,

no stalno se nudi i strah, koji kuca na sva vrata;

on i ljubavi mijenja značenjâ, zavlači se u sobe,

u vjernoj službi podzemlja i potrošenih obećanja:

tvoj život pretvara se u snohvatice, iz dana u dan

 

IZLET NA GOLI OTOK

                           Golootočkim uznicima, u spomen

 

Jednodnevni izlet na Goli otok, iz osunčane Baške,              

oslobađa provalu sjećanjâ, počesto i suze radosnice

bivših uhićenikâ: uz girice na gradele, i pjev klapâ,

na brodici izletničkoj govori se jezikom uspomenâ,

ili nekim tajnim pokretima, kao da se sprema oluja

 

Welcome, dočekuje izletnike turistički vodič, učas

nudeći im kruh i sol, uz vino iz konobe s prospekta,

i s uvidima u povijest iz više rakursâ: kuće stražara,

kao i svako jednoumlje, brižno su izbrisane, smrkle

i jednoobrazne; ni slike gologa kamenja nema više

 

Sâm otok obilazi se šutke, sa zavežljajima strave,

jer iz kamenih špilja katkad odjekuju krici, ili smrt,

kada dolazi prekasno; tako ptice-zloslutnice javljaju

o dušama osuđenih, s unaprijed znanim presudama;

zašto su ih pljuvali, ubijali, ili pribijali na jarbole?

 

u školskim klupama šaptali su o Hrvatskoj, i slobodi

SMETNJE NA VEZAMA

Odjednom, otkazuju mi poslušnost riječi, pucaju veze

na mobitelu, kao da svijet hvata komunikacijski mrak;

škripe slova u mojim ustima, pri svakom obroku post,

tek povremeno odzvanjaju psovke: fonemi se ugušuju

u zvjezdanom smogu, i nastoji se odgoditi neizbježno

 

Na pretrpanom ekranu noći tvoja su pisma, neispisana,

sa svim poznatim deminutivima, zamotanih u odanost,

potom isprintanih, da se ne zaborave: na bjelini papira

sad su još samo otisci tvojih očiju, zagledanih u nebo,

i zagonetni šumovi, zapravo smetnje na vezama ljubavi

 

Ujutro, kad pripremiš doručak, zidovi će u trenu nestati,                                

a sintaksa tvojih ruku postati ritualna: voliš li me, pitaš,

premda ne čujem i ne vidim, možda i nisam sasvim živ;

jer mukla me tišina podsjeća na tebe, onako zaljubljenu,

kad riječi prisnosti nosile su osnovna značenjâ, i smisao

 

SMS PISMO, NEPOSLANO U BEČ

                                  Peteru Tyranu, sudrugu po pjevu

 

Evo, u potaji pišem ti pismo, prijatelju, da posvjedočim

o magnoliji što cvate pod zidom, ne sluteći novi mraz,

neimaštinu i jad; no bitne stvari uvijek su oštre, na rubu,

gdje ne vidi se opasnost koja odabire samo najslabije,

jer smisao moći jest drhtanje, zimogroznica, nečista krv

 

Ovdje, ispod Alpâ, nekad je stanovao Mali Beč, i ljudi

jednog zaboravljenog doba, već rođenjem Europljani,

koje su upamtili mnogi od grobova, ali i dvorci, odličjâ

slavnih obitelji, s parkovima prepunim zelenog ozona;

napokon, ovdje su se uskladili barok, glazba, i cvijeće

 

Nas ovdašnje, međutim, osmijeh dotaći neće, prijatelju,

jer proljeće na Dravi ne donosi mlada jutra, nego truplâ

smrznutih labudova, smeće, siromaštvo; ništa ne prilazi

nalik vedrom izgledu sutrašnjice, tek mrzli vjetri zbilje

i ljudi nahvao, kazao bi Držić; nedostaju ruke zavičaja

 

Nedostaju ruke domovine, prijateljske, one od zagrljaja,

obično plavo nebo, ili noć osuta zvijezdama, mirisima,

prožeta toplinom, i lakom jezom; sve izgleda nestvarno,      

kao pred licem bez lica: pišem ti, Petre, iako ne znam

hoće li ova slovca i stići u Beč, uhićena još na mobitelu

 

ZAGRLJAJ, U EGZILU

Kad je papa Ivan Pavao II. zagrlio Dalaj Lamu, u egzilu,

nenadano zatresla se os Eliotove puste zemlje, a ugašeni

gejziri na Islandu počeli su izbacivat vrele suze: istodobno,

na pustinjskom pijesku, pod Keopsovom piramidom, sâm,

Louis Armstrong, s glasovitom trubom, promovirao je jazz

 

Više ništa nije ostalo isto; taj zagrljaj dvojice svetih ljudi,

kao i svaku jednostavnu ljubav, ni smrt ne može zanijekati:

vedrinom svojih srca, i prožetošću vjerom, oni su najavili

jedan bolji svijet, koji još nije zreo za ludnicu, iako načet

raznim vrstama strahâ, nezasitnošću, i drugim opakostima

 

U nespokoju zbog mirenja dušâ vazda se javljaju smutljivci,

redovno stari bojovnici, ali u novim oklopima, zakrabuljeni,

koji šire glasine o kraju povijesti: zapravo, plaše se pjesnikâ,

zaljubljenikâ, i skrušenih mirotvoraca; nude krv, znoj i plač,

a umjesto oprosta uvode zakone mahnitosti, i lažne proroke;

 

no, prije nego svijet zarobe tlapnjama o sretnoj budućnosti

i običan susret dviju moralnih vertikalâ može ih raskrinkati

 

NA NOINOJ ARCI SVEOPĆA JE ZBRKA

Kažu: morije će kad-tad doći, kao mračni saveznici

domaćeg ludila, oholosti, jare u srcu i umu; neumitno

taj bešumni val opačina svakojakih približuje se, jer

izmiješale su se strane svijeta, i postali smo bolesnici 

koji se panično smiju boleštini, na samrtnoj postelji

 

Kažu: kuga, pomor, epidemije – zar nismo se navikli

na sve te strahote, što bi nas sad moglo snaći? Europa           

još uvijek cvate, prosto zrakom ptice lete, tek prošlost

stalno nam se vraća, kao da se nije dogodila: anđeo zla,

prerušen, ljušti duše kukaca, crne svjetlucaju se oči

 

 

 

Kažu: od glavosjekačkoga zanata sačuvala se sjekira,

i tajna vještine brze smrti, jer nema publike da uživa;

preostaju nalogodavci, nezaposleni, i astronauti sreće,

kao putnici za neizvjesnu budućnost: na Noinoj arci

sveopća je zbrka, dok duh nad vodom pjeva, bez glasa

 

TRANZICIJSKA PJESMA

 

Između Bruxellesa i Zagreba dva sata je vožnje avionom,

ili letom nešto bržih lastavica; ipak, udaljenosti u glavama

eurobirokrata su nedohvatne: kao da lišće jesenje u Europi

brže izgara na suncu, a iz posudâ žuči plodna istječe voda

 

Nitko razuman to dokučit ne može: labirinti naše tranzicije

u demokratsko društvo čame u bespućima povijesne zbilje,

dok na Jadranu težaci sretne ruke i u oskudici ubiru plodove,

a sredozemne medvjedice dolaze na odmor, opuštene u snu

 

Antemurale christianitatis, čini se, živi kao da Turci prijete,  

premda su već dugo jeftina radna snaga, na tržištu kapitala:

tako nas opet guše opća mjesta prošlosti, učinkovito i zrelo,

i stari nauk izdaje suludo traje; domaća se pamet rasprodaje

 

U dubokoj šumi preobrazbi ljudi smo s fenjerom, i maleni,

na kraju kolone, obezglavljeni nesposobnošću vođâ; jadni,

gotovo bezglasni, sada i ono malo preostalog dostojanstva

trošimo na sitnice, bižuteriju povijesti, suhe uzdahe u tami

 

Zapravo, još nosimo stigmu Zvonimirova prokletstva, i to

nakon mnogih mrtvih junaka, i barjaka, trpeći tuđe zakone:

jer branili smo trojedni govor, čuvali ga stoljećima, a danas

petoj koloni ni ime hrvatskog jezika ne prelazi preko usana

 

VUKOVARSKI NOCTURNO

                                       Siniši Glavaševiću, u spomen

 

Kad Grad napusti stanovnike, u mrkloj noći počinje

upis u knjigu mrtvih, inventura zadnjih riječi, potom

novi plotuni strave, ali njih se ne zapisuje: tako djeca

naglo stare, i ne znajući što ih je snašlo, bez počinka

 

Glavaševićev nocturno: taj mrak ne može skriti zbilju,

sve one krike iz tmine, zaostale u eteru spasa, u gluhom

uhu svijeta, nenaviklog na pravednost; samo zaborav  

posluje besprijekorno, šutke, kao nož na grlu očajnikâ

 

Ovako opet prolazi hrvatski san – s metkom u potiljku,

i starom zamjenom tezâ, o žrtvi i agresoru, ili o ponosu

kojeg se hulje stide, zlotvori izopačuju: trgovina dušama

na sve višoj je cijeni; gle, još jedna pada noć, bez anđela,

i jedino ulice pamte gdje se nekoć umiralo, iz sata u sat

 

TRBUHOZBORCI

Promjenama klime mijenjaju se običaji, a oživljuju

stari zanati; davno opsjenarstvo na sve višoj je cijeni,

ono korača po ulicama, kao da stvarnost ne postoji,

od kuće do kuće, ili prebiva po tavanima, u kutijama

za čuvanje straha: druge svrhe i nema, osim zebnje,

i neprikrivene želje za vladanjem, kada dođe termin

masovnog zaborava, ili istrage o nedosegnutoj sreći

 

Svakog dana susrećem likove iz bajki, umjesto ljudi

odgovornih za tuđe sudbine; oni poput lutka na ruci

izgovaraju tuđe misli, i ne otvarajući usta: mimikom,

poskakivanjem, trzanjem usana, ili naprosto šutnjom;

rugaju se svemu bitnom što čini život, na prijelomnici

između dobra i zla, gladi i pretilosti; pritom, na nebu

stvaraju se ogromne ozonske rupe, prijeti opći potop

 

Možda će Noa opet morati spremiti arku, za odlazak

u Novi Svijet, gdje trbuhozborci još ne siluju medije,

a njive, šume i zuj pčela služe svojoj osnovnoj svrsi:

u savezu sa Svevišnjim složna obitelj će se obnavljati,  

zašto ne, dok se ne popuni čovječanstvo; u Hrvatskoj,

kao i u nekim drugim zemljama, potomci će pamtiti

samo olujno more, a cijelu povijest trebat će ponoviti