Vijenac 526

Kazalište

Sanja Nikčević, Mala sirena, red. Joško Juvančić, Zagrebačko kazalište lutaka

Lutkarska akcija vođena riječju

Igor Tretinjak

U vremenima u kojima djeca odrastaju pod turobnim šeširima odraslih ispunjenim depresijom i beznađem svaka priča omotana pozitivnošću i srećom važan je tračak nade u ljepše i svjetlije sutra. Andersenova bajka Mala sirena, koliko lijepa, toliko tužna, nije jedna od tih priča. Ipak, da tekst o novoj predstavi Zagrebačkog kazališta lutaka ne zaluta u tamama sveopćega pesimizma, pobrinula se autorica nove verzije slavne bajke, Sanja Nikčević. Poznata teatrologinja i kazališna kritičarka odlučila je razgrnuti Andersenove morske i naše privatne oblačine, navukavši Maloj sireni odijelce sretno skrojena kraja. Uz tek ponešto materijala previše. Pod posljednjim ne mislimo na stranicu teksta viška, već činjenicu da naša sirena ne boluje od ljubavi, kao njezina prethodnica, već od viška kilograma. Skretanjem od srca prema želucu, autorica je novootkrivenom završnom osmijehu pridružila aktualnost vezanu uz opsesiju mršavošću, silno raširenu na našem „suhom svijetu“.

 


Na temelju izgleda lutke teško je zapaziti da Mala sirena ima koju kilu viška / Snimila Ines Novković

 

 

 

Mala sirena vođena perom autorice teksta mokri svijet odlučuje zamijeniti ovim našim suhim pomalo zbog princa svog života, još više zbog činjenice da ljudi vole punašne ribe, kako je načula od lokalnih ribara. Prosta duha i nevina uha, sirena se pronalazi u riječima ribara te vlastiti rep trampi za punašne noge. Kako život ipak nije nalik bajci, pa čak ni onaj bajkovit, sirena na suhom vrlo brzo zapaža kako suhi svijet voli isključivo suhe ljude, dok je za punašne ribe rezerviran tek tanjur. U skladu sa sretnim krajem, naša se junakinja ne predaje, već... dalje nećemo otkrivati kako vam ne bismo pokvarili veliko finale.

Iako je sama ideja Sanje Nikčević vrlo dobra, putem do predstave njezin je sjaj, nažalost, ponešto potamnio. Tekst je prvobitno izveden na radiju 1993, što se osjeća u dramskoj akciji i promjenama naslonjenim na auditivni sloj. Nažalost, prelaskom u naglašeno vizualan svijet lutaka, akcija se zadržala na slušnom sloju, dok je vizualni dobrim dijelom ostao na razini ilustracije. Koliko je auditivni sloj važan, pa čak i nužan za razumijevanje predstave, pokazuje činjenica da na temelju izgleda lutke ne bismo ni zapazili da malena junakinja ima pokoju kilu viška. Kad smo kod ručnih lutaka Vesne Balabanić, zamjerili bismo im i pretjeranu ukočenost trupa, zbog čega su te drvene junakinje djelovale i doslovno pomalo drveno, posebice u fluidnom svijetu vode.

Samu predstavu Joško Juvančić postavio je u brzom ritmu bez dramaturških rukavaca, začinivši je čistim i jednostavnim, a efektnim redateljskim rješenjima. Kao žrtve ritma i brzine radnje pali su dramaturški obrati, koji su na mjestima bili nedovoljno uvjerljivi. Tako se problem debljine Male sirene nije osjetio u samoj igri, već je dobrim dijelom nametnut malenim gledateljima.

Marina Kostelac bila je vrlo dobra Mala sirena, dosljedna u animaciji i uvjerljiva u njezinim promjenama, od elegantnih i ritmičkih pokreta u mokrom svijetu do bitno oštrijih i nama bližih u suhom. Siniša Miletić nije joj uspio u potpunosti parirati kao Princ. S druge strane, Branko Smiljanić lik Dvorskog oblikovao je vrlo duhovito uz jasno i uvjerljivo podcrtanu dvoličnost, kako u pokretu, tako u karikiranom, ali ne i zamornom govoru. Danijela Čolić-Prižmić nije uspjela lik sirenine Bake obogatiti mekoćom morskog pokreta, dok je Luka Peroš bio simpatičan kuhar, a Željko Šestić zabavni ribari. Dvorske dame Dinke Vuković i Jelene Sušac mogle su biti duhovitije, kako u dijalogu, tako u pokretu, dok su Matilda Sorić i Janko Popović-Volarić korektno animirali nekoliko likova.

Glazba Mate Matišića kretala se od odličnih i lako pamtljivih songova do minimaliziranih i, usudili bismo se reći, pomalo suvišnih, dok je scenografija Vesne Balabanić bila praktična i funkcionalna.

Iako je uz bolju prilagodbu izvedbenom mediju mogla biti znatno bolja, predstavu Mala sirena ipak ćemo smjestiti u gornji dom ZKL-ova repertoara, što, jasno, nije razlog za euforiju, ali je, za početak, dovoljan razlog za odlazak u kazalište.

Vijenac 526

526 - 1. svibnja 2014. | Arhiva

Klikni za povratak