Kultura nas čini nacijom

Vladimir Ferdelji dugogodišnji je predsjednik Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika CROMA i gradski vijećnik Skupštine Grada Zagreba. Više od četvrt stoljeća bio je direktor i predsjednik Uprave tvrtke Elektro-Kontakt d. d. Zagreb, a pod njegovim je stručnim vodstvom izvedena jedna od najboljih autonomnih pretvorbi u Hrvatskoj. Možda se nekome može učiniti neobičnim što „list za kulturu“ stranice otvara stručnjaku za gospodarstvo, no vjerujemo da ovisnost kulture o ekonomiji, posebno s obzirom na trenutno gospodarsko stanje u Hrvatskoj, nikome nije potrebno posebno objašnjavati. Kultura je itekako ovisna o ekonomiji, ne može bez nje, pa nije neprirodno da se i list za kulturu, makar povremeno, zainteresira za pitanja našega, nikada goreg, gospodarskoga stanja. Ferdelji se inače nakon uspješne poduzetničke karijere aktivno uključio i u hrvatsku politiku. Kao nezavisni kandidat sudjelovao je na prošlogodišnjim izborima za zagrebačkoga gradonačelnika, početkom ove godine kandidirao se za predsjednika Hrvatske gospodarske komore, a i jedan je od kandidata na listi br. 12 za svibanjske izbore za Europski parlament. U povodu dugogodišnje financijske krize i crnih prognoza za hrvatsko gospodarstvo Vladimir Ferdelji za Vijenac govori o problemima naše ekonomije, značenju Europske Unije, o fiskalnoj politici i MMF-u, poduzetništvu u kulturi i drugim temama.

Kao gradski vijećnik, poduzetnik i kandidat na izborima za Europski parlament, kako uspijevate koordinirati obveze?

Mislim da je iznimno važno što sam ovih prethodnih trideset godina radio. Vodio sam veliku i jednu od najuspješnijih proizvodnih tvrtki u Hrvatskoj, članicu velikoga međunarodnog koncerna. Ta je tvrtka bila najveći proizvođač regulacijskih uređaja za električne štednjake, pokrivala je 35 posto svjetskoga tržišta. Plaće, u 25 godina, nisu kasnile ni dana, ni jedan mjesec nisu bile manje nego prethodnoga. Tako je cijela moja karijera vezana za realni sektor i proizvodnju te sam postao uspješan proizvodni menadžer, što je prava rijetkost u Hrvatskoj.

Snimio Mirko Cvjetko

Zašto ste onda ušli u politiku?

Evidentno je da kakav god uspjeh postigli na mikrorazini, to ne utječe bitno na makroekonomska događanja, pa činjenica da smo mi uspjeli postići tako veliku svjetsku proizvodnju nikome ništa ne znači, osim ljudima koji rade u toj tvornici. Neosporno je da Hrvatska propada 24 godine, pa se javila ideja da pokušam djelovati na makroekonomsku politiku i položaj Hrvatske, a to se ne može bez uključivanja u politička kretanja.

Krenuli ste s visokog položaja...

Sadašnja me Vlada pozvala da joj pomognem srediti četiri velika poduzeća kao pomoćnik ministra prometa. Ta poduzeća su Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, Hrvatske željeznice i Autocesta Rijeka–Zagreb. Ona koriste otprilike pet milijardi kuna iz proračuna i otprilike su milijardu i pol kuna u gubitku. Kako je riječ o važnom makroekonomskom elementu, napravio sam plan kako krenuti i kakve sve velike i ozbiljne strukturne promjene treba obaviti. Nažalost, u to doba Vlada nije bila spremna na to. Imao sam izbor ostati u Ministarstvu i prihvatiti tu nemuštu politiku ili se praktično tomu suprotstaviti, s velikom vjerojatnošću da ću u tom slučaju morati napustiti tu poziciju. Napravio sam ono čega se svi političari najviše boje, dao sam intervju tjedniku Globus koji je objavljen pod naslovom Ova Vlada nema hrabrosti za promjene, mjesec dana nakon što je Vlada postavljena. Razgovor je objavljen u srijedu, a u četvrtak sam dobio otkaz. Očigledno je da su nakon dvije godine svi, uključujući strane konzultante koji su za Vladu pripremili clean start poziciju, došli do zaključaka koje sam ja imao nakon samo mjesec dana. Rezultati, u ove dvije i pol godine, pokazuju da kozmetičke promjene ne mogu promijeniti smjer kretanja, pa su prema tome svi gospodarski pokazatelji i dalje sve lošiji.

Zašto ste nastavili s političkom karijerom?

Kad jednom uđete u politiku, onda se njome morate baviti. Izbori za zagrebačkog gradonačelnika, zatim za Hrvatsku gospodarsku komoru, pa i europska lista, jednostavno su stvari koje logično slijede, ako ste u politici. Nikad nisam bio član ni jedne stranke, niti mislim biti, no moje kompetencije prepoznali su mnogi, uglavnom iz političkog centra. Na izbore za gradonačelnika išao sam uz potporu HSLS-a, HSS-a i Zelene liste, mogli bismo reći, uz potporu najvažnijih čimbenika političkoga centra. Rezultat koji sam polučio bio je svakako iznenađenje za mnoge. Pedeset i pet tisuća Zagrepčana glasalo je za mene, uz kampanju koja je prije svega bila siromašna (za kampanju utrošeno je 200.000 kuna), a osim toga bila je dosta bojkotirana od obojenih medija, prije svega državnih i lokalnih, koji imaju svoje gazde s vlastitim interesima. S obzirom na sve to, bio je to sasvim dobar rezultat.

Koji ste dojam dobili u izborima za čelništvo Hrvatske gospodarske komore?

Prije svega treba reći da sam postao gradski vijećnik Grada Zagreba, tamo vodim jedan od najvažnijih odbora, Odbor za komunalno gospodarstvo. Za njega je vezan najveći dio djelatnosti Holdinga i, može se reći, komunalna je djelatnost i glavna djelatnost gradskih tijela koja se bave gospodarstvom. Nakon tih izbora dolazi izbor za HGK. Zamolila me nekolicina politički nezavisnih menadžera i poduprlo Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika CROMA da se kandidiram za predsjednika Komore, jer imam kompetencije za to. Bio sam Komorin potpredsjednik, predsjednik Cro industrije u HUP-u, predsjednik Hrvatskoga poslovnog savjeta za održivi razvoj, a 25 godina bio sam direktor jednog od ponajboljih poduzeća. Kandidirao sam se kako bi se Komori pokušao vratiti ugled što ga takva institucija zaslužuje, a koji je zbog poznatih događaja jako poljuljan. No, kao i svagdje u Hrvatskoj, politika je učinila svoje. Upetljale su se dvije naše najveće stranačke grupacije, HDZ i SDP. Nisu, dakako, poduprli mene kao nezavisnoga kandidata, već svoje kandidate, koji su osvojili nešto više glasova u prvom krugu, a svi znamo kako je završio završni krug. Pobjedu je odnio čovjek kojeg je podupirao HDZ, ponajprije zahvaljujući činjenici da su članovi Skupštine ostali iz onoga vremena kad je HDZ vodio državu.

Sad vam slijede europski izbori...

Tomu prethodi inicijativa iznimno važna za Hrvatsku, inicijativa organiziranja hrvatskoga političkog centra. To su svi oni kojima je program što ga stavljamo na stol prihvatljiv. Pokušavamo napraviti savez kojemu su u središtu interesa gospodarske teme i izlazak iz krize, kao i sve ono što će se raditi sljedećih godina, a sve ostalo marginalne su stvari, pa se tu mogu uključiti svi osim lijevih i desnih ekstrema. Otvoreni smo za sve ljude koji žele da se kriza prevlada. U prvom je koraku Nikica Gabrić osnovao svoju stranku, zatim je potpisana koalicija s HSLS-om, Primorsko-goranskim savezom i Strankom za Rijeku. Nadam se da će na sljedećim izborima biti još više stranaka, još više nevladinih organizacija, još više pojedinaca koji uvažavaju tu ideju. Na listi Hrvatskoga centra za predstojeće izbore za Europski parlament velik je broj nestranačkih kandidata, a ta činjenica pokazuje da ima mnogo stručnjaka koji se žele uključiti u političku djelatnost. Pritom mislim i na ovu djelatnost na razini Europske Unije, kao i onu buduću koja će ovu zemlju morati izvući iz krize.

Izlaznost na europske izbore prilično je mala, očekujete li prepoznatljivost među biračima?

Izborna apstinencija prilično je velik hrvatski problem. S pomoću državnih medija dvije velike grupacije pokušavaju stvoriti privid da nitko osim grupe vezane uz HDZ i grupe vezane uz SDP politički zapravo i ne postoji. Naravno, to se radi na način da se sve ostale opcije marginaliziraju u medijima, da se prikazuje da su svi isti, da su sve ponude iste i da nema velikih razlika. Europski izbori marginaliziraju se tako što se govori kako smo mi tako malena zemlja da nemamo nikakva utjecaja ni na što, pa se zapravo stalno pokušava biračima prikazati kako taj izlazak na izbore i nije toliko važan. Nažalost, takvi mediji još imaju velik utjecaj na mišljenje birača pa se mnogi birači odriču svoga jedinog velikog prava, a to je pravo na izbor svojih zastupnika u vlasti, ovog puta u Europskom parlamentu. Naš ulazak u Europsku Uniju zapravo je prenio dio suvereniteta Hrvatske na Uniju. Taj dio suvereniteta odnosi se na mnoge zakone koji utječu na život običnoga čovjeka. Mnogi od tih zakona koji se donose u suprotnosti su s interesima hrvatskoga čovjeka, u suprotnosti sa stupnjem razvoja i običajima pa valja odgoditi njihovu primjenu i omogućiti stvaranje uvjeta da bi takvi zakoni mogli zaživjeti. Podsjetit ću na ravne krastavce, kaveze za kokoši, uvjete uzgoja svinja i druge odredbe koje naša tradicionalna obiteljska gospodarstva stavljaju na marginu, ograničavaju im razvoj... Pritom se nismo imali šanse pripremiti na nove uvjete privređivanja, niti su nam dostupna jeftina financijska sredstva kojima se takvi uvjeti mogu stvoriti, a nerijetko nemamo ni razinu znanja potrebnu da se to i realizira. U Europskom parlamentu i Europskoj komisiji koju Parlament bira u svakom slučaju donose se važne odluke za svakodnevni život običnog čovjeka, a koliko vidim, naš je utjecaj mnogo manji od onoga što bi morao biti, unatoč tomu što mi imamo malen broj članova. Taj utjecaj prije svega ovisi o argumentaciji i temama kojima se bavimo. Stoga ja mislim da se u Unija treba baviti prije svega i najviše gospodarskim temama, pogotovo onima koje se odnose na proizvodnju, bilo u poljoprivrednom sektoru ili sektoru malih obrta, industrije...

Donesen je novi proračun, za koji je odmah predviđen rebalans. Kako se danas donose proračuni u Hrvatskoj?

Karakteristika je ove Vlade, već dvije godine za redom, da su prognoze o rastu, kad se donosi proračun, na razini 1,8 posto, a da stvarna događanja idu u potpuno suprotnom smjeru, pa bilježimo dvije i pol godine zaredom pad BDP-a. Postavlja se pitanje je li to slučajno loše prognoziranje ili se namjerno napuhavaju brojke u vrijeme donošenja proračuna kako bi se precijenili prihodi, pa onda omogućili i prilično veliki rashodi. Mislim da je ovaj drugi element u igri. Vlada koja nije spremna napraviti velike promjene i smanjiti velike troškove za ozbiljne iznose mora napuhavati prihode, pa onda raditi rebalanse u skladu s realnim događanjima i povećavati proračunski deficit. I to se događa već dvije i pol godine, unatoč činjenici da se ministar Slavko Linić trudi svim silama da napuni fiskus, povećavajući maksimalno porezna opterećenja, i građana i privrede, do onih granica do kojih su ona uopće prihvatljiva za članicu Unije. Mi smo poreze i druga davanja digli do te granice da smo apsolutno nekonkurentni u tom pogledu, u odnosu na većinu zemalja Europske Unije, a unatoč tomu ne možemo ostvariti budžetske prihode koji nam bi nam omogućavali pokrivanje troškova koje ne smanjujemo.

Kako ocijeniti Vladu prema fiskalnoj politici?

Pri donošenju svakoga proračuna govorio sam da je riječ o velikom promašaju kad procjenjujemo da će se dogoditi privredni rast, a da pritom nije učinjena ni jedna promjena, ni jedna mjera koja bi bila uzrok takvu rastu. Kad ne napravite promjenu, smjer ostaje isti. Nažalost, pokazuje se da su moje procjene točne te da ćemo i dalje bilježiti pad.

Taj pad predviđa i MMF. Čeka li nas aranžman s MMF-om?

Procjena Međunarodnoga monetarnog fonda koja je stigla neki dan zapravo je na istom tragu, pa umjesto rasta od 1,8 posto predviđa pad od 0,6 posto. Ja ponovno tvrdim da će naš pad biti između 1 i 2 posto, kao i svake godine, jer se nikakve ozbiljne promjene ne događaju. Nažalost, taj pad BDP-a prati još jedan ružniji podatak, a to je rast nezaposlenosti, nešto što stvara silnu socijalnu napetost u društvu pa je jasno da se ona može tolerirati do one granice dokle je društvo može ublažavati i kompenzirati. Mislim da smo mi već jako blizu kad društvo neće biti više sposobno kompenzirati socijalne napetosti, a to znači da će te naše probleme preuzeti i rješavati ulica, što je najgore rješenje koje se u nekoj zemlji može dogoditi.

Tada dolazi MMF?

MMF nije ništa drugo nego priznanje da ova Vlada nema hrabrosti za promjene i da treba alibi neke organizacije koja će zastupati te iste promjene. MMF obično dolazi s nešto jeftinijim kapitalom, zadužuje zemlju još više, a traži samo redukcije na troškovnoj strani. Reducirati troškove, smanjiti standard, to su glavna savjetovanja MMF-a. Mislim da nam MMF ne treba, nego mi trebamo potpuno drukčiji izlaz. Ne treba nam blagajnička ekonomija, nego poduzetnička ekonomija koja mora pokrenuti gospodarske djelatnosti iz kojih će se financirati i naš proračun i sve naše tercijarne potrebe.

Predviđate li uskoro svitanje poduzetničke ekonomije?

Nažalost, za to treba mnogo znanja, umijeća i volje, što nijedan od naših vladajućih blokova ne može ostvariti jer se redovito oslanjaju na poslušne ljude iz svojih stranaka koji ne mogu ostvariti dobre rezultate. Zbog toga je velik dio državnih tvrtki u vrlo teškoj situaciji. Najveća trgovačka poduzeća u vlasništvu države se zatvaraju, primjerice, brodogradilišta, DIOKI, slijedi nam i Petrokemija u Kutini. Imamo situaciju u kojoj naša vladajuća garnitura nije dorasla, niti je spremna, poslušati one koji nešto znaju, a kamoli da bi dovela ljude koji bi to mogli napraviti, jer se njima ne može lako upravljati.

Pretpostavljam da smatrate da su obje stranke slične...

Oba su bloka jednaka. I HDZ i SDP napravljeni su po uzoru na demokratski centralizam Saveza komunista. U njihovim statutima sva je moć u oligarhiji, na vrhu, odnosno u predsjedniku stranke. Članovi stranke ne mogu izraziti vlastito mišljenje o bilo kojem problemu ako je ono različito od onoga što misli ta oligarhija. Imamo nebrojeno potvrda da su svi koji su to pokušali dobili zapravo otkaz iz stranke, izbačeni su, pa se onda postavlja pitanje zašto ljudi uopće ulaze u tu stranku. Očigledno, ako ne mogu artikulirati opće interese ili svoje stavove o općim interesima, onda su došli tamo da bi prioritetno riješili osobne interese. Taj isti vođa stranke ili oligarhija ovise o tome koliko će osobnih interesa unutar stranke riješiti. Prema tome, postavljanje na ključna mjesta stranačkih poslušnika nije slučajan proces, nego proces koji slijedi iz strukture tih stranaka. To je tijekom dvadeset i pet godina prihvaćeno ponašanje pa dolazimo do toga da naše najveće institucije poput HEP-a, Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, koje raspolažu golemim resursima, vode ljudi koji uglavnom nikako ne bi mogli dobiti ta radna mjesta na temelju vlastitih sposobnosti, nego prije svega po partijskoj poslušnosti. Upravljanje je tim resursima suboptimalno i rezultati dovode neizbježno do propasti takvih poduzeća i trgovačkih društava pa i cijeloga lanca privatnih kooperanata i dobavljača s njima povezanih.

Spominjali ste izlazak na ulice. Znači li to da vlast više nije u mogućnosti skretati pozornost ljudima?

U Hrvatskoj možemo očekivati sve opcije. Ulica će početi rješavati stvari kad država više ne bude mogla osigurati onaj socijalni minimum koji osigurava kakvu–takvu egzistenciju velikoga broja ljudi. Kad dođe do takve situacije, onda ni skretanje pozornosti, koja je ključna metoda kako se danas sprečavaju skupovi orijentirani prema socijalnim problemima, neće više igrati veliku ulogu. Gladan čovjek sitom ne vjeruje. Kad dođemo do te točke, a to je možda 500.000 nezaposlenih uz milijun umirovljenika, dakle, kad aktivni dio društva više ne bude stvarao novu vrijednost, a zaduživanjem vlast ne bude mogla namaknuti toliko sredstava da to kompenzira, onda će doći do mnogo većih, žešćih okupljanja.

Kako će država odgovarati na to?

Ona uvijek odgovara blažim sredstvima, odvraćanjem pozornosti, obećanjima, ali na kraju vidite kako to završava u Grčkoj i drugim zemljama. Problemi se ne mogu na ulici riješiti niti će se tamo riješiti, ali mogu izazvati vrlo ružne situacije. Najveći ceh u takvim događanjima većinom plate oni koji nisu nimalo krivi.

Hoće li na krilima tih potencijalnih nemira izaći radikalna opcija?

Ne vjerujem u radikalizam. Nijedna radikalna opcija nikad nije donijela ništa dobra nijednom narodu. Privremeno se mogu dogoditi neka poboljšanja, a onda se vrlo brzo pokaže da je radikalna politika neprihvatljiva i da ima nedostatke veće od onoga što je dobro učinjeno. Vjerujem da ćemo biti bliži talijanskom rješenju, gdje su se smogle snage da birači u jednom trenutku svrgnu dvije glavne stranke i marginaliziraju ih do te mjere da ne uđu u parlament. Pri čemu ne mislim da bi radikalne opcije trebale riješiti problem, njega rješavaju redovito one opcije koje zastupaju najpametnija, optimalna rješenja. Na vrhu trebaju biti oni koji znaju, koji će probleme riješiti s velikim stupnjem moralne i socijalne odgovornosti, orijentirane na budućnost, a ne temeljene na priče o prošlosti. Takvu promjenu ne mogu ostvariti ni lijevi ni desni radikali. To je zadatak umjerenih opcija koje bi trebale napraviti konsenzus i postaviti vrhunske stručnjake na ključna mjesta, od ministra do direktora velikih sustava, koji bi morali izbjeći partijsko kadroviranje, koji bi trebali realizirati teritorijalni preustroj... Možda će to napraviti neki centralni savez koji će, bez obzira na stranačku pripadnost, angažirati stručnjake da upravljaju ključnim resursima ove zemlje.

Postoji li poduzetništvo u kulturi?

Postoje tragovi poduzetništva u kulturi, pojavila su se privatna kazališta, a i sama kultura nije vlasništvo ministarstva, nego posljedica razvoja društva. Nositelji su joj pojedinci unutar društva. Mi imamo dovoljno takvih pojedinaca, ali njih nije u dovoljnoj mjeri prepoznala država niti itko prepoznaje stratešku ulogu kulture. Mi smo malen narod, nama zaista prijeti asimilacija od velikih naroda. Polako nam se to događa u jeziku, koji je sve više angliciziran, riječi nam proizlaze iz tehnologije kojom sve više vladamo, a sve se manje knjiga čita na hrvatskom jeziku. Sasvim je sigurno da su mali narodi ugroženi asimilacijom od velikih naroda i zbog toga moramo malo više pozornosti davati svom kulturnom identitetu, onomu što nas održava nacijom. Nas neće velika sila ili izvrsni gospodarski uvjeti održati nacijom, već prije svega uspjesi na drugim područjima. Nažalost, vlastito ne prepoznajemo, pa kultura nije samo uvjetovana siromaštvom ulaganja nego i neopterećenošću i neznanjem u tom području.

Potrebno nam je više ili manje Vlade u gospodarstvu?

U gospodarstvu apsolutno manje, ako je moguće nikako! Ali to nije moguće. Vlada je dužna stvoriti uvjete za privatnu inicijativu koja bi bila konkurentna našoj okolini, a ne biti poduzetnik ili investitor. Ona može intervenirati samo kad su velike krize kojima se u normalnoj konkurenciji poduzetnici ne mogu oduprijeti sami. U svim drugim slučajevima Vlada bi trebala izaći iz gospodarstva.

Takva bi mogućnost zasigurno bila prepoznata?

Naravno. I prestala bi iščuđavanja i predodžbe da su poduzetnici neki zli ljudi koji zaobilaze Hrvatsku. Kad bi se stvorili takvi uvjeti, mnoštvo stranih investitora došlo bi u zemlju koja puža prilike. Hrvatska danas sigurno nije zemlja koja pruža prilike.

Trebamo se okrenuti izvozu?

Hrvatska ima 4,5 milijuna stanovnika s kupovnom moći grada veličine Münchena. Kada bi netko radio tvornicu za tržište veličine Münchena, vjerojatno bi mu rekli da je lud. Svatko tko gradi bilo kakvu ozbiljnu proizvodnju ne može biti konkurentan ako to radi samo za hrvatsko tržište. On mora biti konkurentan barem u regionalnim, najbolje u europskim, odnosno još bolje u svjetskim uvjetima. To znači da najveći dio njegove proizvodnje mora biti izvoz na dijelove mnogo većih tržišta od hrvatskoga. To ovisi o grani kojom se bavi poduzetnik. Primjerice, prehrambena industrija može biti više lokalno konkurentna nego što će biti metalna ili elektroindustrija, jer je globalizacija u tim sferama potpuno različita.

Zašto to ne činimo?

Hrvatska strategija ne može biti da imamo sve industrije i sve poljoprivrede. Mi smo jednostavno premaleni. Isto tako, ne trebamo određivati grane u kojima ćemo nešto napraviti i grane u kojima nećemo ništa napraviti. Kada se stvore konkurentni uvjeti prema okruženju, onda se poduzetnicima mora prepustiti da u uskim nišama proizvoda zadovolje svjetska tržišta. Kao što sam rekao, mi smo bili tvornica koja proizvodi regulacijske uređaje električnih štednjaka. To je uska niša proizvoda, ali kad osvojite 35 posto svjetskog tržišta, onda proizvodite 40 milijuna tih regulatora, koji omogućavaju tvornici od 1500 ljudi da solidno živi. Tu se radi o 95 posto izvoza, jer Hrvatska ne može proizvesti toliko štednjaka!

U izvozu je znači spas?

Izlaz vidim u izvozno orijentiranoj industriji. I tvrtka od 15 ljudi može biti veliki svjetski izvoznik. Tu je strategija izlaska, a pred takve poduzetnike ne smije se postavljati bilo kakva administrativna barijera, da im se nameću porezi koji se ne mogu izdržati, da ih se ograničava u radnom pravu, jer oni će pokrenuti i povući naše gospodarstvo. Ne možemo očekivati da će to napraviti država.