Krležofili nikoga ne zanimaju

Iako je oko sukoba krležodula i krležoklasta nastala velika buka, oni nisu ravnopravni. Krležoduli imaju pozicije koje su dobili u prošlom sistemu (upravo zato jer su voljeli i veličali Krležu i primjenjivali njegove kriterije) i zadržali ih (toliko o strašnim devedesetima!), a žele ih i ojačati i proširiti jer smatraju da zaslužuju sve. Velimir Visković, koji ima sve važne pozicije u hrvatskoj kulturi, iako stručnjak za književnost, javio se kao ministričin kandidat za intendanta HNK-a u Zagrebu. Meni, koja sam stručnjakinja za dramu i kazalište, ne bi palo na pamet da budem direktorica filharmonije. Krležoduli (poput Viskovića, Matvejevića, Mani Gotovac i odnedavna Ivice Buljana) imaju elitne medije (dnevne i elektroničke), oni su glavni tumači Krleže, njihove teze vladaju.

Krležina književnost samo je povod ideološkom sukobu krležodula i krležoklasta / Snimio Mirko Cvjetko

Kad je 2011. desetak institucija obilježavalo obljetnicu, mediji su prenosili samo krležodulske, dakle one u organizaciji Hrvatskoga društva pisaca (društva koje se 2002. odvojilo od matičnog udruženja, odmah od vlasti dobilo prostor u vili Arko, a prvih deset godina predsjednik je bio Velimir Visković). Krležoduli imaju i potporu politike jer je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić javno i jasno vrednovala: „Rasap da se danas na deset mjesta komemorira i postavljaju vijenci, a da je ovo jedino mjesto gdje se o Krleži govori kao o živom piscu, nešto je što ne upisujem u plus!“ (HRT, 2011). To je jedino živo mjesto HDP. Ministrica je te 2011. bila na oba skupa HDP-a posvećena Krleži (na drugi skup došao je i predsjednik Ivo Josipović!), a u cijelom svom mandatu nije došla ni na jednu manifestaciju Društva hrvatskih književnika (društvo sa sjedištem na Trgu bana Jelačića koje kontinuirano postoji od 1900) iako su, između ostalih brojnih akcija, imali 2013. i međunarodni ugledni skup posvećen Krleži. Sklonost politike ogleda se i u konkretnim novčanim iznosima. Krležini dani, koji traju 27 godina (imaju svake godine pet ozbiljnih gostovanja i tridesetak ozbiljnih referata, koje objavljuju u zborniku) dobili su za 2013. od Ministarstva kulture 50.000,00 kuna, a Festival Miroslav Krleža za svoje drugo izdanje (uglavnom jednokratni performansi i scenska čitanja, „večeri s…“, „doručak kod…“, prigodna događanja i sl.) dobio je 60.000,00 kn! Da se zna tko je na čijoj strani!

Krležoklasti su prije bili na marginama, zanijekani ili čak i šikanirani, a neki su i otišli iz zemlje (Ivšić je živio u Francuskoj), protiv Krleže se nakon 1945. nije moglo objavljivati ni pod pseudonimom. Oni su se nadali smjenama na pozicijama moći u kulturi i medijima, kako kaže Velnić: „Da smo zdravo društvo i da smo proveli lustraciju, očekivao bih ostavke u Leksikografskom zavodu“ (Večernji list, 2013). Krležoklasti nisu dobili pozicije, ali ipak je bolje, može im se čuti glas. Istina, mogu dospjeti do onih manje elitnih (tjednika i dvotjednika za kulturu), ali mogu objaviti i knjige, no u onim institucijama koje mediji i politika ne vole previše.

Snimila Lucija Bušić

Snimio Jakov Jerković

Snimio Mirko Cvjetko

Istinski krležofili Boris Senker, Georgij Paro i Miroslav Međimorec Krležu čitaju kao književnika

Dakle krležoklasti i krležoduli vode rat u kojem krležoduli žele ostati na vlasti, a krležoklasti ispraviti neke nepravde koje su Krleža, krležoduli i prošli sistem napravili. I sad dolazimo do pravoga sukoba dva tabora. Krleža i njegova književnost samo je povod, pravi sukob vodi se oko različitih ideologija. Krležoduli su „lijevi i internacionalni“, vole komunizam, odnosno socijalizam, skloni su ne samo prošlom sistemu nego i „regionu“ i zaziru od bilo kojeg oblika nacionalizma, u koji ubrajaju i bilo kakvu pohvalu vlastitom narodu, kulturi i zemlji. Krležoklasti su „desni i nacionalni“, oni su prohrvatski jer su živjeli san hrvatske samostalne države. No istovremeno oni komunizam mrze iz dna duše, smatraju ga totalitarizmom gorim od fašizma jer je fašizam osuđen kao zlo, a komunizam se s vremenom prikrio u socijalizam i sad im stalno netko govori da je tu ipak bilo nešto dobro. Po krležoklastima ništa, apsolutno ništa, nije bilo dobro u komunizmu (ni u kakvoj varijanti mimikrije) i sve dok se svi njegovi zločini ne popišu i javno osude nećemo moći ići dalje.

Zato je za oba tabora važno ono izvanknjiževno, pa će zato krležoduli uvijek spomenuti kako je hrvatska država zabranila Krležu makar i sami znaju da to nije istina, a krležoklasti uvijek govoriti o Krležinu boljševizmu i krivici. A pravi je cilj toga da propitaju nas kako stojmo s ideologijom i jesmo li za Jugoslaviju ili ne! 

Upravo zato jer se oba tabora bore oko ideologije identična je povišena razina emocija, identična je retorika, i u većini polemičkih tekstova prisutne su osobne uvrede i diskreditacije, osobna prozivanja i propitivanja ne samo Krležina nego i protivnikova života i djela. Krležoduli pokušavaju dokazivati da su svi krležoklasti neozbiljni i nestručni ljudi, pamfletisti, „anonimusi i književni diletanti“ kao Visković za Velnića, zgrožen „zašto mu se uopće daje javni prostor“ (Večernji list, 2013). Krležoklasti će pak imati brojne varijante uvredljivog definiranja odnosa krležodula prema piscu iz kojih je jasno što o njima misle: „krležioti, krležari i krležoidi, krležijanci s licencom“ i „Krležina sljedba, kruhoborstvo krležara, Krležini siročići i ministranti“, ili „Krležine fusnote“.

Dokaz da je borba ideološka, a ne književna, jesu krležofili. Naime postoji i takva kategorija ljudi koji doista vole Krležu, postavljaju ga na scenama, čitaju, recitiraju, persifliraju, nadopisuju. No krležoduli neće takve prihvatiti ako nisu iz njihova političkog jata. Primjerice Georgija Para iako je napravio antologijske predstave (Zastave, Glembajeve ili Tri kavaljera frajle Melanije), Zlatka Viteza (iako je njegova Krležijada dokaz da je Krleža pučki i svima razumljiv pisac) ili Miroslava Međimorca (koji je nadopisao Zastave) zbog njihova sudjelovanja u hadezovskoj vlasti. Neće baš biti oduševljeni ni Senkerovim Fritzspielom, izvrsnim literarnim kabaretom koji se poigrava glembajevskim sižeom kroz epohe i stilove, iako Senker nije bio u vlasti, ali je bio u Domovinskom ratu. Krležoduli prihvaćaju samo pravovjerne, kao Igora Mandića, iako se on Krleže javno odrekao, no sada, kad vidi da pušu opet krležodulski vjetrovi, vraća se: sudjelovao je na drugom Festivalu Miroslav Krleža i DHP-ovu skupu 2011. tekstom Povratak krležijanstvu?! i dobio sav medijski prostor. Isto tako ni krležoklasti ne vole krležofile jer je njima nevjerojatno da je netko tko je na bilo koji način pozitivan prema hrvatskoj ideji sklon Krleži, ali neće u svoj tabor ni Mandića koji ga ne voli jer ne vole njegovu političku opciju.

Ono što im je zajedničko jest da oba tabora nisu zadovoljna sadašnjom vlasti odnosno državom, ali iz različitih pozicija i s različito definiranim uzrocima i krivcima. Krležoduli misle da su za sve krivi nacionalisti koji su srušili komunizam i Jugoslaviju taman kad nam je u njoj krenulo, a krležoklasti da su za sve krivi bivši komunisti koji su i dalje na vlasti i koji su nam toliko željenu vlastitu hrvatsku državu izvitoperili u nešto neprepoznatljivo snu o njoj. Ni jedni ni drugi ne vide da nas je sve zajedno porobio jedan novi sistem, kapitalizam i liberalizam, njegova ideologija koje je najveći uspjeh da je ne doživljavaju kao ideologiju iako ona to zasigurno jest. Ni jedni ni drugi ne znaju je prepoznati pa umjesto da se bore zajedno protiv nje biju neke svoje stare bitke. Dok ih nova ideologija sve malo-pomalo preuzima.

Bez obzira što su krležoklasti u medijski podređenu položaju, ipak taj rat diže veliku medijsku prašinu i zapravo guši medijski i kulturni prostor. Naime, neprestano govorimo o Krleži, pa se čak opet govori o potrebi „novih“ ili „pravih“ čitanja. Onih šest Lasićevih knjiga referencija o Krleži sigurno je od 1993. dobilo još jedan svezak. Zato bih se založila da se bavimo zapostavljenim piscima iz 19. stoljeća, onima s početka 20. stoljeća i Krležinim suvremenicima. Da ih danas pročitamo bez Krležine sjene, da ih proučimo iz njihove vlastite poetike. Koliko god to logično zvučalo, u Hrvatskoj to (uz časne iznimke poput Borisa Senkera) nismo jako dugo radili, a kad bismo danas počeli, mislim da bismo otkrili pravi zlatni rudnik. I obogatili vlastitu dramsku kulturu. Polemike dva tabora tu kulturu iscrpljuju.