Književnici o Matošu

Uz stogodišnjicu Matoševe smrti novi broj Republike posvećen je tom „pravašu i pravdašu, sveznadaru i nježnom sanjaru, otrovnom potvoritelju i sprešanom intelektualnom pravedniku“, kako u središnjem tekstu temata Matoš, naš suvremenik o velikanu hrvatske književnosti piše akademik Ante Stamać. Uz Stamaćevu studiju, kao prinos HAZU-a pročitanu u Preporodnoj dvorani Narodnoga doma na dan piščeve smrti 17. ožujka, temat o AGM-u donosi i članak predsjednika DHK-a Božidara Petrača Matoševi pogledi na Bosnu i Hercegovinu te originalnu dokumentarno-fikcionalnu radiodramu Darka Gašparovića Matoševa smrt, a na koncu sveska objavljen je izvještaj Aleksandre Brnetić o nedavnu postavljanju Kožarićeva Matoša na klupi u okolici Pariza.

Izd. DHK, 2014.

„Jesmo li mi danas išta uspjeli sačuvati od tvoje oporuke, osim simbolične ljage iščezla nam i derutna ceha u kojem svatko svoju brigu brine, svojoj muzi služi i svoj denar ište!“, zapitao se predsjednik DHK Božidar Petrač na Matoševu grobu 17. ožujka, aludirajući na razjedinjenost književnika i kulturnjaka u današnjoj Hrvatskoj. Govor je priložen u novoj Republici. U studiji unutar temata Petrač ne analizira hrvatsku, nego s njom povezanu složenu bosanskohercegovačku stvarnost koju je Matoš promišljao u okvirima ondašnje pravaške, starćevićanske politike, ali i politike Austro-Ugarske, Srbije i Rusije. Matoš je „teško mogao zamišljati hrvatsku slobodu bez ujedinjenja svih hrvatskih zemalja“, napominje Petrač, ali „sa svoje demokratičnosti nije mogao pomišljati na ekskluzivno hrvatsko“.

U prvom, flanerističkom, dijelu teksta Stamać rekonstruira Matoševe zagrebačke šetnje za vrijeme mladenaštva te nakon povratka u domovinu. Od rute petnaestogodišnjaka koja „vodi Opatičkom do njezina kraja, pa pored Plemićkog konvikta u današnjoj Habdelićevoj, pa Jezuitskim trgom do Svete Katarine i svakodnevnog mu cilja, Gornjogradske gimnazije“, do Matoševih donjogradskih boravaka po novinskim redakcijama i kavanama nakon povratka 1908. U drugom, znanstvenom, dijelu izlaganja autor obrazlaže bitne karakteristike Matoševe poetike po kojima je književnik moderan i u današnje vrijeme.

U nastavku Sanja Nikčević raskrinkava mit prema kojem se Krleža od 1991. ne igra na hrvatskim daskama, Ivan Bošković predstavlja pripovjedački opus Antuna Nizetea, a Danko Plevnik javlja se tekstom Malo sam pisao o Srebrenici, dok Hrvojka Mihanović-Salopek prikazuje knjigu Suze i zvijezde Ivana Goluba, a Nikica Mihaljević roman Nekropola Borisa Pahora. Nova Republika donosi i slikovitu poeziju Mirka Mićanovića, pjesmu Borisa Domagoja Biletića I Ukrajina je moja domaja te izrazito emotivnu autobiografsku prozu Davora Velnića Očeve ruke.