Katedra učitelja hrvatske državnosti

Na prostoru Hrvatske i u inozemstvu već je postavljeno više od tri stotine spomenika u čast našem prvom predsjedniku, Franji Tuđmanu, urađenima što u bistama, što u kipovima. Kritičari umjetnosti izrazit će o tim spomenicima svoju prosudbu, isticati razinu likovnosti, ocjenjivati izraženu ideju. Što se pak može reći o spomeniku akademskoga kipara, Joakima Jakija Gregova, koji je u Pakoštanima otkriven javnosti? Uvjeren sam da je riječ o posebno vrijednu kiparskom djelu, što želim izraziti ovim sažetim promišljanjem.

Namjera mi je pokušati iščitati ikonografiju ovoga umjetničkog djela. U snažnom kiparskom izrazu, ovaj spomenik upravo po ikonografskim obilježjima nosi svoju posebnost i izuzetnost. Čini se, naime, da je umjetnik Jaki prvi od naših umjetnika došao na ideju da našega prvog predsjednika prikaže kao državnika na katedri. Riječ je o djelu koje je više od kipa jedne osobe. Doista spomenik.

Polazim, dakle, od katedre kao ikonografskoga znaka ovog spomenika. Na katedru ne može svatko. Ako je, primjerice, riječ o vjerskom (kršćanskom/katoličkom) području, na katedru može sjesti papa (katedra Sv. Petra), ili pak biskup u svojoj katedrali (i izraz katedrala dolazi upravo od katedre, tj. od mjesta koje simbolički predstavlja autoritet mjesnoga biskupa). Ako je pak riječ o prosvjetno-znanstvenom području, na katedru može sjesti sveučilišni profesor, znanstvenik.

Analogno takvu značenju katedre, fra Jaki je izvrsno osjetio da se naš prvi predsjednik može dostojno predstaviti upravo na katedri. Motiv katedre poznat je u slikarstvu i kiparstvu, ali nije nam poznato da bi bio primijenjen na Franju Tuđmana. Za taj pak izbor kipar Jaki nije se odlučio u prvom redu zato što je Franjo Tuđman prvi hrvatski predsjednik – iako i to ima svoju težinu – nego s činjenice da on u sebi, u svojoj osobnosti i u svojim djelima, ima snagu i težinu po kojoj je njemu katedra primjereno i dolično mjesto. Pritom mislim na težinu hrvatske državnosti u povijesti, po čemu spomenik nadilazi značenje jedne osobe i sadašnjega časa hrvatske zbilje. U kiparskom ostvarenju umjetnika fra Jakija imamo izvrsno ostvarenje katedre hrvatske državnosti. Na toj katedri s punim pravom sjedi Franjo Tuđman. Sretni smo, ipak, da je on ujedno i prvi predsjednik hrvatske države.

Ovo likovno ostvarenje potom – opet u ikonografskom čitanju – pokazuje da na katedri, koliko onoj vjerskoj, toliko onoj znanstveno-profesorskoj ili političkoj, sjedi učitelj. Vrijednost je katedre, dakle, u onome koji na njoj sjedi. Kada pak u simboličkoj slici kažemo da je ovdje riječ o katedri hrvatske državnosti, mislimo na državnost u našoj cjelokupnoj povijesti. Takva katedra pripada rijetkima, veoma rijetkima. Opet ću posegnuti za usporednom slikom: kao što je, primjerice, u povijesti kršćanstva veoma malen broj osoba koje su zaslužile naslov „Učitelja“ kršćanstva (Učitelja Crkve), tako je malen broj onih u našoj hrvatskoj povijesti koji mogu imati naslov Učitelja hrvatske državnosti. Zasigurno bismo takve našli u više od trinaest stoljeća dugoj našoj povijesti, ali nisu odveć brojni. Primjerice, takav naslov zaslužuje koji od knezova i kraljeva iz zlatnoga doba naše državnosti (od 9. do 12. stoljeća), primjerice, kraljevi Tomislav i Zvonimir. I u nastavku povijesti naše nesretne državnosti, od 1102, kada smo izgubili samostalnost, bilo je jakih političkih osobnosti koje su prenosile svijest o hrvatskoj državnosti. U novijim stoljećima naše povijesti takvi su, primjerice, ban Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan, pa ban Josip Jelačić te nama još bliži, Ante Starčević i Stjepan Radić. U takve sada – i to posve utemeljeno – treba ubrojiti Franju Tuđmana.

Spomenik u Pakoštanima rad je kipara franjevca Joakima Jakija Gregova

S istog ikonografskog pogleda znakovito je još istaknuti – u potvrdu izvrsne fra Jakijeve misli – da naš predsjednik Tuđman u rukama ima knjigu, i to ne koju god knjigu, nego knjigu koja je – u stanovitom smislu – postala simbol-knjiga hrvatske državnosti: knjigu našeg ilirca Bogoslava Šuleka, jezikoslovca, povjesničara i politologa, koji je 1868. objavio političko djelo pod naslovom Naše pravice ili Hrvatske pravice (izbor zakonah, poveljah i spisah… o hrvatskoj državotvornoj ideji). Tako je umjetnik Jaki ikonografskim znakovima katedre i knjige označio dr. Franju Tuđmana kao neprijepornog i istinskog Učitelja hrvatske državnosti.

Ikonografija ove skulpture izvrsno pokazuje da želja i ostvarenje hrvatske države ne dolazi iz kakvih osvajačkih i podivljalih nagona – poput nagona, a ne pameti i poštenja, kod osvajača hrvatskih prostora, onih tijekom stoljeća i onih u nedavnom Domovinskom ratu – nego iz zdrave misli, iz promišljanja o ljudskim pravima, ali istovremeno i iz čestitosti srca (potonje nije izraz nezrele nježnosti nego stanje čovjekova duha koji živo želi svoje, ne tuđe). Jer treba reći da u jezgri učitelja hrvatske državnosti, naime Franje Tuđmana, čvrsto stoji pravo svakoga naroda na samostalnost i na dostojanstvo postojanja i življenja. Takva misao ide u red univerzalnih ljudskih pravica. Očigledno je, dakako, da hrvatske pravice izlaze iz tih univerzalnih. Upravo je Franjo Tuđman znao primijeniti te velike ideje na svoj mali hrvatski narod. Velika je laž i svjesna zloća onih pojedinaca koji našega prvog predsjednika prikazuju kao političara zatvorena Europi i svijetu. Naprotiv, vrijedi se pitati tko je bolje od njega znao artikulirati univerzalne ideje i partikularne pravice.

I da zaključim: ono što su naši branitelji pokazali gorljivim davanjem sebe za samostalnost Hrvatske, među kojima je i naš dični general Ante Gotovina, to je u svojstvu povjesničara i mislitelja hrvatske državnosti – zajedno sa spomenutim braniteljima i mnogim drugima – ostvario Franjo Tuđman.

Ovaj spomenik monumentalnošću i kiparskom izražajnošću, sretnim spojem kamena i bronce, skladno povezanom ikonografijom (misaona poza Franje Tuđmana dok sjedi na katedri, s knjigom Hrvatskih pravica), sve pak na ovoj čudesnoj lokaciji koja povezuje hrvatsko tlo i hrvatsko more, otvoreno svim morima i svim ljudima svijeta, sada je pred nama kao dostojan spomen-znak našem prvom predsjedniku, kao spomen-mjesto na koje će dolaziti ribari i težaci Pakoštana, oko kojega će se družiti djevojke i mladići ovih naših žala, a dolazit će i brojni iskreni Hrvati da vide ovaj spomenik i da uče od Učitelja hrvatske državnosti…