Kafkin traktat o samoći

Ove kazališne sezone riječki HNK Ivana pl. Zajca ušao je u koprodukciju s kazalištem Gavella iz Zagreba. Kao naslov za suradnju odabrana je Amerika Franza Kafke, a režija je povjerena Januszu Kici. Nakon premijere u Rijeci predstava će tijekom svibnja doživjeti i zagrebačku premijeru. Takve koprodukcije glumcima pružaju mogućnost da se predstave u objema sredinama, pred drukčijom publikom. Glumcima riječke Hrvatske drame u Americi su se pridružili Gavellini glumci Živko Anočić, Hrvoje Klobučar i Siniša Ružić.

Na glumačkoj razini došlo je do sinergije dvaju ansambala, dok od dijela premijerne publike predstava nije prihvaćena jer su neki gledatelji u stanci napustili gledalište. Oni koji su ostali do kraja ispratili su glumačku i autorsku ekipu pljeskom i ovacijama – ponajviše za Živka Anočića u glavnoj ulozi Karla Rossmanna. Radni naslov Kafkina romana bio je Izgubljenik, a poslije ga je pisac označavao naslovom Ložač prema prvom poglavlju koje je 1913. objavljeno kao zasebna novela. To nedovršeno djelo uredio je Max Brod i objavio ga 1927. pod naslovom Amerika.

Minimalistička scenografija stvara dojam bezizlaznosti

Zanimljivo je da Kafka nikad nije bio u Americi, ali je na temelju informacija iz putopisa, putničkih memoara i Autobiografije Benjamina Franklina uspio vrlo točno opisati duh i stanje „obećane zemlje“. Taj nedovršeni roman djeluje aktualno upravo danas, u vrijeme neoliberalnoga kapitalizma, tematizirajući nezaposlenost, otkaze, društvenu hijerarhiju na čijem su vrhu bankari, političari i bogataši, a na dnu proletarijat i useljenici.

Redatelj Janusz Kica ipak nije krenuo u smjeru pretjerane aktualizacije i osuvremenjavanja, držeći se uglavnom Kafkina literarnoga svijeta. I u dramatizaciji Gorana Ferčeca ostavljena je specifična Kafkina rečenica, a likovi su ostali nekako knjiški, izgovarajući velike količine teksta. Jedno od ishodišta Kicine i Ferčecove interpretacije posljednje je poglavlje romana pod naslovom Oklahomsko kazalište, koje je predstavi dalo potreban kazališni okvir. Kazališnu iluziju prizivaju i mikrofon, pokretni reflektor te strojevi za proizvodnju scenskoga dima i vjetra.

Možda je najdojmljivije mjesto Kicina uprizorenja sama završnica predstave, kad izgubljeni Karl konačno nalazi svoje mjesto među glumcima kazališta, koji su odjeveni u plava radnička odijela. To je i svojevrsna oda kazalištu, koje u svoje redove prima ljude bez obzira na njihovu nacionalnost i različitost. 

Janusz Kica scenografski je ogolio prostor, dok je dominantni element scenografije Marka Japelja masivan pokretni sivi blok s kubusima koji izlaze iz njega. Taj golemi zid sve više pritišće Karla Rossmanna i simbolizira bezizlaznost njegove situacije. U minimalistički scenografski koncept, koji naglašava rasvjeta Predraga Potočnjaka, uklopili su se i uglavnom monokromni kostimi Doris Kristić. Diskretna je i glazbena kulisa Artura Annecchina, dok je suradnik za scenski pokret Žak Valenta.

Središnji je lik Amerike Karl Rossmann, šesnaestogodišnjak kojega su siromašni roditelji poslali u Ameriku zato što ga je neka služavka zavela i dobila dijete s njim. Kad je uplovio u njujoršku luku, prvo što je ugledao bio je kip Slobode, no ubrzo će protagonist Kafkina romana na svojim leđima osjetiti da su priče o slobodi i američkom snu tek puka iluzija. Karla Rossmanna utjelovio je Živko Anočić, koji s izrazom naivna dobričine upada iz jedne loše situacije u drugu. Karl bezuspješno luta od jednoga do drugog posla, često ugnjetavan i ponižavan. U muškom dijelu ansambla izdvojio se i Igor Kovač u ulozi Francuza Delamarchea, skitnice i lopova, a u tandemu s njim je Jasmin Mekić kao Irac Robinson. Nekoliko likova tumači solidni Davor Jureško u ulogama Ujaka Jakoba, Sluge, Natkonobara i Oca. U ulogama Kapetana, Greena i Glavnog vratara pojavljuje se Dražen Mikulić. Hrvoje Klobučar također igra nekoliko uloga: Ložača, Liftboja, Policajca i Studenta, dok je Siniša Ružić u ulogama Glavnog blagajnika, Pollundera, liftboja Giacoma i Policajca. 

U dramatizaciji Goran Ferčec posebnu pozornost posvećuje ženskim likovima, koji su kod Kafke uvijek kompleksni i prema kojima pisac uspostavlja ambivalentan odnos. Različiti ženski likovi predstavljaju i određeni princip – likom eterične Fanny Nika Mišković, koja igra i Johannu Brummer, utjelovila je anđeoski princip. Sestrinski lik Therese, u pomalo pomaknutoj interpretaciji, tumači Jelena Lopatić, koja se pojavljuje i u ulogama Mladića i Oglašivačice. Aleksandra Stojaković ulogom Klare primjer je „zavodničkog sadizma“, dok majčinski princip ulogama Grete i Majke utjelovljuje Biljana Torić. Iz ženskog dijela ansambla ulogom groteskne Brunelde te ulogama Sobarice i Dame u hotelu izdvojila se dojmljiva Olivera Baljak.

Predstava Amerika podnaslovljena je kao traktat o samoći, no žanrovski je nije lako odrediti – uz dramske elemente ima u njoj i dosta kafkijanskoga humora. U trajanju od oko dva i pol sata predstava je razvučena i često bez pravoga dramskog naboja, pa bi je stanovita kraćenja učinila kompaktnijom i dinamičnijom.