Izložba nedostojna svoje teme

„Jedini način da postanemo veliki jest taj da uzmemo za uzor antičke stvaratelje. Njihova remek-djela ne otkrivaju nam samo prirodu u njezinoj najvećoj ljepoti nego neke idealne prirodne ljepote koje postoje samo u duhu.“ Tako je pisao povjesničar umjetnosti i arheolog iz 18. stoljeća Johann Joachim Winckelmann.

Danas se više nećemo ovako smiono razmetati laudama antičkoj umjetnosti kao vrhuncu vrhunaca ljudskoga stvaralaštva, ali svakako je zanimljivo proučavati je, kao krunu svijeta od kojeg danas baštinimo jako mnogo. Kad kažem mi, mislim na sveukupnu današnju civilizaciju, a osobito na nas, žitelje ovoga područja koje je stoljećima bilo što pod utjecajem, što pod izravnom vlašću Rimskog Carstva. Stoga je izložba Klasični Rim na tlu Hrvatske imala veliku zadaću obraditi i prezentirati važno razdoblje naše povijesti, kada ovo tlo ni civilizacijski ni umjetnički nije zaostajalo za samim izvorištem.

Solinjanka, postavljena uza zid tako da joj se ne može vidjeti stražnja strana / Snimio Mirko Cvjetko

U predgovoru kataloga navedenoj izložbi ravnateljica Galerije Marina Viculin piše: „Voljeli bismo da ova izložba posluži i kao teaser onim mlađima da se zainteresiraju za povijest, bez koje ne razumijemo sadašnjost. Voljeli bismo da dođu i na jednome mjestu vide ono najbolje što se moglo donijeti, ono najzanimljivije što se moglo ispričati o klasičnom Rimu na tlu Hrvatske, o njegovoj arhitekturi, urbanizmu, skulpturi.“

Razložit ćemo ove tvrdnje. Nažalost moram konstatirati kako će ova izložba teško zainteresirati upravo tu mladu publiku kojoj se želi obratiti. U prvom redu zainteresirati ih neće ako su kojim slučajem stranci jer im, izostankom engleskoga prijevoda teksta na zidovima i uz izloške, odmah pri dolasku, pokazujemo kako nisu dobrodošli. Jedna od najvažnijih galerija u hrvatskoj metropoli, koja svake godine obara rekorde posjećenosti stranih gostiju, očigledno smatra da ih rimska kultura na hrvatskom tlu neće zanimati. Zašto bi ih i zanimala jedna od najvećih civilizacija ikad? Stoga ih nema potrebe informirati o golemu njezinu dijelu koji baštini i mala Hrvatska.

 
Na izložbi nedostaje simulacija rimskih ambijenata ili barem dokumentacija lokaliteta: Minerva iz Varaždinskih Toplica u postavu izložbe i na simulaciji izvorne lokacije

Naronski Augusteum, gdje je izvorno stajala skulptura carice Livije

Ne znam kako bi suhoparni tekst, uglavnom bez popratnih grafičkih i shematskih prikaza, bez ikakve multimedije, fotografija ili sličnog, mogao zainteresirati publiku. Ne bi li bilo bolje zornije predočiti kako je nešto izgledalo nekad te kako izgleda danas, govoreći o urbanizmu, ali i, recimo, skulpturalnim skupinama. Primjerice, jedan je od bisera izložbe skulptura Livije iz Svetog Vida, nekadašnje Narone. Na izložbi je možemo vidjeti u svoj njezinoj ljepoti, gdje je tijelu vraćena glava koja se inače čuva u Oxfordu. Tamo ju je odnio poznati arheolog Sir Arthur Evans, koji je u dobroj pogodbi s vidnjanskim seljakom za nju dao šešir. Obezglavljeno tijelo godinama je krasilo predvorje općinske zgrade, a da nitko nije znao kolika je zapravo njezina važnost. Ni posjetitelji si možda neće moći predočiti kakve veličanstvene skulpturalne grupe je ova dama bila dio, ako nisu upoznati s muzejom iznad naronskog Augusteuma. Šteta što nemamo priliku na izložbi vidjeti prikaz kako carica Livija izgleda in situ, okružena drugim carskim skulpturama. Tako bi laiku bilo lakše shvatiti njezinu vrijednost, a na taj način bi i neupućeni mogli doživjeti taj osobito atraktivan lokalitet pored Metkovića.

Kad smo kod rimskih dama, prema onoj iz Solina počinjena je nepravda. Naime, jedna od ponajboljih skulptura ikad pronađenih na našem tlu, portret Solinjanke, postavljena je uza zid, na način da ju je nemoguće obići i detaljno vidjeti pomno isklesanu frizuru, jednako zanimljivu kao što je i modelacija lica.

Prolazeći postavom i s mukom oblikujući svoju spoznaju o Rimljanima u Hrvatskoj na temelju izloženoga, nailazimo i na jedan videouradak. Autori postava smatrali su nebitnim uputiti nas o čemu je riječ. Što možda s jedne strane i nije loše – ovako morate pogledati film u cijelosti kako biste zaključili zašto je našao svoje mjesto unutar izložbe. Ukoliko naiđete na ljubazne čuvare, možda oni rasvijetle vaše dvojbe, u suprotnom prepušteni ste sami sebi. Za sve one koji će tek ići vidjeti izložbu riješit ćemo misterij. Riječ je o filmskom zapisu sa snimanja filmova koji tematiziraju antiku. Snimani su uglavnom u okolici Zagreba. Takvih je bilo mnogo sredinom prošlog stoljeća, kako često ističe povjesničar filma Daniel Rafaelić. No bilo bi zaista zgodno kada bismo i tijekom razgledavanja izložbe mogli pročitati o kojim je filmovima riječ, tko ih je radio te iz koje godine potječu. Ili bilo kakvu drugu informaciju koja bi gledatelja obavijestila o građi koja se našla pred njegovim očima.

Nadalje, ravnateljica piše u predgovoru kako bi autori voljeli da posjetitelji vide ono najbolje što se moglo pribaviti. Vjerujem kako je bilo teško dopremiti neke skulpture iz različitih djelova Lijepe Naše, no izostanak nekih vrhunskih umjetničkih djela tog doba itekako se osjeća. Neka odsutna mnogo bi bolje opisala segmente rimske umjetnosti i pridonijela sveukupnom dojmu ostavštine tog vremena.

Upravo zbog toga ne možemo govoriti ni da imamo priliku vidjeti „ono najzanimljivije“ što su nam Rimljani ostavili u nasljedstvo. A nemamo priliku ni pročitati informacije koje bi bile zanimljive široj publici kojima rimska umjetnost ili povijest nije prva, a ni druga na listi prioriteta. Barem su informacije besplatne, zato ih je moglo biti više. Kada govorimo o ovoj temi bilo bi dobro istaknuti, upravo za gore spomenutu skupinu ljudi, zanimljivu i manje poznatu činjenicu: posljednji legitimni rimski car Julije Nepot umro je u Splitu. Zgodne li poveznice hrvatskoga tla i Rimskog Carstva, koje je upravo ovdje, slobodnije rečeno, izdahnulo. Julije Nepot, rođeni Dalmatinac, ubijen je u svojoj vili. Nakon njega došao je na vlast Romul Augustul, ali njega istočnorimski car nije priznao za zakonitoga vladara zapadnog dijela imperija.

Ravnateljica galerije u predgovoru daje svojevrsno opravdanje izložbi zbog činjenice kako autorica Jasminka Poklečki Stošić izložbu nije dovršila jer je u međuvremenu postala ravnateljica Umjetničkoga paviljona. Dovršili su je kustosi Klovićevih dvora i „gradili na zatečenom“. To je ipak, čini se, bespredmetno spominjati jer tko god bio autor, profesionalnost bi u takvoj instituciji uvijek morala biti na razini koju je, naposljetku, sama Galerija Klovićevi dvori postavila sebi. Iz Galerije podcrtavaju pitanje – kako približiti Rim i učiniti ga vidljivim? Bojim se da ovakvom izložbom nisu ostvarili taj cilj. Naprotiv.