Ikona kapitalizma uzvraća udarac

Izgradnja novoga najvišeg nebodera u New Yorku bliži se kraju. Nakon opetovanih odgađanja i izmjena u dizajnu One World Trade Center, ili Freedom Tower kako se inicijalno zvao, trebao bi biti otvoren potkraj godine. Realiziran je u konačnici pod palicom američkog ureda SOM, koji potpisuje još jednu zgradu unutar šireg obuhvata – WTC Tower 5 – prvi uopće izgrađen objekt u toj zoni nakon napada 11. rujna. One WTC dio je znatno većeg kompleksa Svjetskog trgovinskog centra za čiji je urbanistički plan (obuhvata kodnog imena Ground Zero) zadužen arhitekt Daniel Libeskind, a na pojedinim zgradama radila su prva imena svjetske arhitekture poput Santiaga Calatrave (Transportation Hub), ureda Snøhettea (Paviljon za posjetitelje) i nekoliko dobitnika Pritzkera, među kojima su Norman Foster (WTC Tower 2), Fumihiko Maki (WTC Tower 3) i Richard Rogers (WTC Tower 4), dok je WTC Site Memorial dizajnirao jedan od najistaknutijih landscape-arhitekata današnjice Peter Walker.

One World Trade Center

Iako se tema u prvi mah čini dalekom za hrvatski kontekst, vrijedno je podsjetiti se da je i u Zagrebu prije više od dva desetljeća održan natječaj za kompleks WTC-a planiran na potezu „središnje osi“ uz Velesajam, što je programatski bio najveći dotad proveden natječaj u Hrvatskoj. Kako je završen u kasno proljeće 1991. neposredno uči početka ratnih (potom i tranzicijskih) teških godina, projekt za koji su prvu nagradu podijelili s jedne strane Velimir Neidhardt, Davor Mance i Zvonimir Krznarić, a s druge Marijan Hržić, Tomislav Odak i Branko Silađin – nikada nije realiziran.

Prvotni NY WTC, „ikona američkog kapitalizma“, s potpisom arhitekta Minorua Yamasakija, najavljen je još 1962. u sklopu revitalizacije donjega Manhattana što ga je financirala obitelji Rockefeller. Izgradnja znamenitih gradskih simbola, Twin Towers, započela je 1968, a otvoreni su sredinom 1973. Po završetku WTC-blizanaca bili su to najviši tornjevi na svijetu s nedostižnih 417 metara (rekord danas suvereno drži Burj Khalifa u Dubaiju sa 830 m). No 11. rujna 2001. tornjevi su uništeni u udaru dvaju Boeinga 767, a ubrzo nakon terorističkog napada organizirana je izložba s pedesetak prijedloga umjetnika i arhitekata za viziju novoga WTC-a, što nije naišlo na odobravanje javnosti.

Naposljetku je potkraj 2002. održan natječaj na kojem je prvu nagradu, uz mnoge kontroverze, osvojio Daniel Libeskind. Unatoč Libeskindovu statusu glavnog arhitekta cijelog obuhvata, biznismen Larry Silverstein, koji na tu zonu polaže pravo, samoinicijativno je u proces projektiranja One WTC-a uključio i Davida Childsa, svoga omiljenog arhitekta iz ureda SOM (iako je SOM izgubio na natječaju). Libeskind je bio prisiljen s njim surađivati sve do 2005, kada je objavljena završna varijanta tornja, ali bez njegova imena. Konačni proizvod, naime, jako odskače od Libeskindova inicijalnog projekta, pa umjesto dekonstruktivističkog pristupa ima monolitni kompaktan oblik kvadratnog tlocrta (61/61 metar), što se prema vrhu sužava i postaje osmerokutna staklena prizma. Naglasak je na simetriji i tradicionalnoj ekspresiji forme kakvu možemo vidjeti kod većine amblematskih tornjeva Manhattana (Chrysler Building, Empire State Building, uostalom i kod srušenoga sjevernog tornja Blizanaca).

Kamen temeljac nove zgrade postavljen je 2004, ali je izgradnja započeta tek u studenom 2006. Toranj je smješten na sjeverozapadnom uglu kompleksa, a cjelokupni su troškovi nadišli četiri milijarde dolara! Smatra se najvišom zgradom zapadne hemisfere ponajviše zahvaljujući anteni (dizajniranoj u suradnji s umjetnikom Kennethom Snelsenom), svojevrsnom vrhu tornja koji je u svibnju 2013. dodan iznad 104. etaže zatvorenog volumena. Antena je prema Libeskindovu projektu trebala biti intergralni dio zgrade, njezin produžetak ka nebu, ali se na kraju Childsovom intervencijom pretvorila u neinspirativni klasični američki dodatak. Sam objekt u arhitektonskim elevacijama doseže 427 metra, no ukupna visina tornja određena je simbolikom koju je već u originalnom planu Libeskind formatirao na 1776 stopa (541 m) referirajući se na godinu potvrđivanja Deklaracije o neovisnosti u američkom Kongresu. Time je One WTC ponovno nadišao 443 m visok Empire State Building. Zgrada ima 86 uporabljivih nadzemnih etaža (ostalo su servisne), od kojih je 78 namijenjeno za poslovne prostore (oko 240.000 m²). Pri vrhu se na tri etaže (100–102. kat) nalaze vidikovci koji će zasigurno postati jedna od budućih obveznih atrakcija New Yorka, a pristup turistima funkcionalno je odvojen od dizala za zaposlenika zgrade. Podzemni dio predviđen je za garažu i trgovine s izravnim priključkom na podzemnu željeznicu.

Zgrada je unatoč nedovršenosti već postala jedan od simbola New Yorka, a zbog visine i lokacije u blizini obale, dakako i zbog dojmljive arhitekture, WTC je ponovno središnja dominanta u slici grada. Pitanje je jedino koliko je u inflaciji sličnih konvencionalnih poslovnih zgrada zaista pokazala izvrsnost i „ponovno rođenje američkog duha“ kojim se toliko diči? Izvorno rješenje Daniela Libeskinda imalo je veći potencijal da postane ikona onoga što ova obnova u ideji predstavlja i da napokon – kada to već nisu uspjeli gigantski Blizanci s ujednačenom (dosadnom) fasadom zbog koje su ih svojevremeno kritizirali Jane Jacobs i Lewis Mumford – animira skyline Velike jabuke inovativnijim i suvremenijim dizajnom za 21. stoljeće.