Dosljedni Brecht

Premda se u gledalištu premijerne izvedbe Komedijine nove predstave moglo čuti više mišljenja da Brechtov Dobri čovjek iz Sečuana, u tečnom prijevodu Ivana V. Lalića naslovljen Dobra duša iz Sečuana, nije dobar repertoarni potez, autorica ovih redaka misli suprotno. U svijetu u kojem je nestao osjećaj za dobro i plemenito i u kojem se dobar čovjek izruguje kao glupan, upravo ovakva „komedija“ može uputiti na iskrivljene vrijednosti pazeći da se sama ne iskrivi u estradni kič i ispraznost.

Brechtova je drama, napisana 1938, a praizvedena 1939. u Parizu, na pragu Drugoga svjetskog rata (uz nadu da nas neće zaskočiti Treći svjetski rat), iznimna, neobična, začudna: prostorno i vremenski dalek svijet izmišljenoga kineskog velegrada Sečuana pretvara se u pozornicu moraliteta o dobru i zlu, a Brecht se prepoznaje kao „otvoreni pisac europske moderne“ (Ante Stamać) na sceni suvremene srednjoeuropske svijesti koju je pojeo novac, gramzivost, potrošačka groznica, nerad, bešćutnost i nedostatak altruizma.  

Jasna Palić Picukarić briljirala je u dvostrukoj ulozi / Snimila Ines Novković

 U takvu i ovakvu brehtijanskome vremenu propalih ideala, kad svaki sljedeći dan skida novu političku krinku, a novi građanin podiže pokrivala kanti za smeće i kad sve razočaraniji izlazimo s predstava, sjećamo se nekoga davnog vremena kad smo gledali Baala kao umjetnost samu. Lovrjenačka je predstava Život Eduarda II. kralja Engleske u burnim godinama (premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama 1971., nove izvedbe s nekoliko novih glumaca, 1972.) preokrenula naš pojmovnik kazališta, prijateljstva, morala i egzistencije. Taj je, tzv. tjelesni teatar na praktikablima, sa slomljenom rukom i nogom, odjednom bio kompatibilan vatrama oko Dubrovnika i sudskim procesima koji nejednako zahvaćaju ljude. Gdje je nestao čovjek? Imaju li svi jednako pravo živjeti? Kad je čovjek zaista slobodan?

Vrijeme je danas koje Brecht ocrtava i urezuje u svoje drame, punktirajući granicu između kazališta i društva, provocirajući, potičući potrebu da se reagira, savjetuje, postane insajderom, iziđe iz autsajderske promatračke pozicije i progovori. Ja, Bertolt Brecht, dolazim iz crnih šuma.

Čini se da je Komedija pronašla svoje dobre ljude: svoga novog Brechta (od 1957. do danas bilo je u tom kazalištu sedam premijera Brechtovih drama; 1963. Dobri čovjek iz Sečuana u Lamzinoj režiji), svoga novog redatelja – Ivicu Kunčevića i svoju dobru dušu – Jasnu Palić Picukarić.

„Često noću sanjam da se više ne mogu / Zaradom svojom uzdržavati. / Stolove koje pravim, ne treba / Nitko u ovoj zemlji. Trgovci ribom govore / Kineski. / Moji najbliži rođaci / Gledaju me strano. / Žena s kojom sam sedam godina spavao / Ujutro me pozdravlja u hodniku / I smiješeći se / prolazi“ (B. Brecht, Često noću sanjam).

Ova Brechtova pjesma moguća je sinteza Dobre duše iz Sečuana, naddidaskalija Brechtova teksta ili song koji u svijetu moralne izopačenosti prekida mogućnost iluzije i katarze. Brecht ogoljuje scenu, uvodi mozaikalno događanje, komentatora, V-efekt, epsko kazalište, ovdje uz dobru suradnju autora glazbe koja se izvodi uživo i s pjevanjem, ujedno dirigenta Veseljka Barešića. 

Ivica Kunčević u maniri je svojih najboljih predstava slijedio Brechtov deziluzionizam i na scenu (scenograf Vitold Košir, oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović) uveo masivne kvadre (asocijacija na druge Kunčevićeve predstave, najviše na Dunda Maroja u HNK-u) koji bi mogli stvoriti novi svijet. Gradi se mikrosvemir, a otvoreni se prostor ograđuje i postaje privatno vlasništvo, u prodavaonici na policama postoji nešto što se prodaje (skriveno pogledu), ali se ponovno ruši ogoljujući intimu Šen Te, „male uličarke“, dobre duše koja samo na trenutak postaje i bogovima važna. S rušenjem improviziranih zidova nestaju i prijatelji i  pomoć.

Jasna Palić Picukarić maestralno je ostvarila obje uloge, ulične djevojke i njezina alter ega, izmišljenoga bratića nazvana Šui Ta, vlastite, ohole suprotnosti, transformirajući se potpuno i na relaciji identitet-karakter u začudnom luku od gracilnosti do džeksonovske figure na koturnama (aluzija na grčko kazalište), bez kose, s crnim polucilindrom, prugastim odijelom (izvrsna kostimografija Danice Dedijer pomiče tradicionalnu istočnjačku kostimeriju u kroju i bojama u izniman spoj drukčijosti). Glumi  precizno, točno i hrabro u izvrsnoj suigri s drugim glumcima, uvijek im ostavljajući velik dio pozornice i prostora. Cijeli, maksimalno predstavi posvećen glumački ansambl slijedi jedinstveni, detaljno razrađen kod pokreta (scenski pokret izvrstan je rad Milka Šparembleka), govora, pogleda, od početnoga sporoga tempa do završnoga bržega. 

Predstavu uokviruju prepletanja božanstava i političara. Posebnu emociju donosi Orkestar Kazališta Komedija i izvrsno pjevanje dijela glumaca ove ansambl-predstave koju predvodi sjajna Jasna Palić Picukarić: u ulozi nositeljice dobroga i ohologa dijela svijeta, ostvarujući suptilnu, emotivnu, duboku ljudsku dimenziju unutarnje dobrote. Dobri ego ove glumice, usmjerenost unutarnjem izgrađivanju karaktera, toplini, radu na ulozi, pobijedio je zli alter ego i zbunio dio publike sklon onoj drugoj strani svemira.